Pokazuje rezultate 1 do 42 od 42

Tema: Postporođajna depresija

  1. #1
    Poslid avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    ČK
    Postovi
    2,916

    Početno Postporođajna depresija

    Može li me to puknut nakon 6 mjeseci? Mislim, svašta sam prošla do sada s klincima, s Rahelom posebno, i uvijek sam bila sretna što smo prošli kako smo poršli. Uglavnom - stanje = nepopravljivi optimist.
    Do nedavno.
    Sad jednostavno više ne mogu. Svo troje je zahtjevno, glasno, neumorno. Bude se po noći - dižem se barem 6 puta. Uvijek nekog uspavljujem, hranim ili oblačim. Kuća mi je u rasulu, navečer ih potjeram spavati bez priče jer nemam snage pričati. Veš se gomila. MM nažalost mora podnosti moje ispade bijesa - jer se na djecu ne mogu istresti...
    Help!

  2. #2

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    45

    Početno

    ne znam koliko dugo smo podložne tome što se zove postporođajna depra.... samo ti mogu reći, glavu gore... već i sama činjenica da ih imaš troje je ravno herojstvu i meni su mame troje djece stvarno vrijedne divljenja i zaista hrabre.

    Budi i dalje hrabra i jaka.... sigurno će doći trenutak kad ćeš se ovome osjećaju koji te sad puca smijati... i o njemu pričati svojoj djeci za kojih 20tak godina dok ti budu kukali da ih njihova djeca gnjave...
    Ti ćeš onda reći: dragi moji, to je roditeljstvo, žrtva, žrtva i žrtva - sebe za njih, sebe za njihov život - i uživat ćeš kad budeš gledala koliko vole svoju djecu i znat ćeš da je sva ta ljubav potekla od tebe, da si ju ti njima prenijela i oni ju prenose dalje.

    Uzmi si time-out, neko vrijeme, odi na kavu, na fitness, u šetnju.. ili se zatvori u sobu pred TV- bilo što, što ćeš učiniti samo za sebe. Pokušaj zamoliti nekoga da ti ih pričuva ta to vrijeme - i nemoj osjećati grižnju savjesti jer to zaslužuješ.

    Imaš virtualni zagrljaj i nadam se da će te brzo pustiti depra..

  3. #3
    klmama avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zgb, dubrava
    Postovi
    770

    Početno

    draga poslid, kako te samo dobro razumijem kao što vidiš, klinci su nam približno stari. trenutno su svi troje s gnojnom anginom i temperaturom+mm koji je gori od njih troje kad je bolestan. prošlih 7 dana i noći nisam oka sklopila i bilo mi je za vrištat. kuća=nered, svinjac, veša pun kinderbet. sveki mi pije krv na slamku jer sam loša majka/supruga/domaćica.
    ono što me danas malo smirilo je to da sam ih sve potjerala sveki, već su malo bolje svi, i oribala stan, izluftala ga i ulickala.
    jest da će trajati do sutra ali sam se ispucala. i popila kavu sama u dvorištu
    držim fige da ti što prije prođe stresno razdoblje

  4. #4

    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    3,810

    Početno

    Čitala sam svojevremeno da se jedan oblik postporođajne depresije javlja više mjeseci nakon poroda, obično kad se mama vraća na posao (u bijelom svijetu, a sad i kod nas) i jednostavno ne stiže sve što bi htjela. I naprosto "pukne" jer se osjeća nekompetentna.
    Iskreno, maštam od trećem djetetu, ali kako su prva dva u razmaku manjem od 3 godine, a mlađi je sad 2.5 (a ja 39) mislim da neću imati hrabrosti. Nekako mi je ok kad je jedno dijete puno mlađe ili starije, a dva skupa - ovako jedno za drugim je stvarno 300%-tni angažman. Ili moraš imati silnu podršku obitelji, a ja imam samo jednu funkcionirajuću baku (koju si je rezervirao moj stariji sin), druga je bolesna.
    Tak da vam se zbilja divim, Poslid i Klmama!

  5. #5

    Datum pristupanja
    Mar 2004
    Lokacija
    Split
    Postovi
    77

    Početno

    Didi napisa:
    Uzmi si time-out, neko vrijeme, odi na kavu, na fitness, u šetnju.. ili se zatvori u sobu pred TV- bilo što, što ćeš učiniti samo za sebe. Pokušaj zamoliti nekoga da ti ih pričuva ta to vrijeme - i nemoj osjećati grižnju savjesti jer to zaslužuješ.
    Meni ovo zvuci kao SF iako ih imam samo dvoje
    Ne brini Poslid, sve mi ponekad malo "puknemo". Ja sam sama doma s njima dvojicom i 24 sata u pogonu. Nocu spavam na jedno oko i dizem se nekoliko puta. Jedan put sam platila zenu da mi ocisti stan. Rekla je da je bio "malo zapusten" . Da malo...
    Mogu misliti kako je vama sta imate vise djece. Pomaze li ti sto TM? Ako mozete financijski podnijeti, uzmi nekoga da ti pomogne. Bar jednom tjedno da ti ispegla i malo pocisti. To i nije tako skupo, a puno znaci. U Splitu su cijene oko 30 kuna po satu.

  6. #6

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Križ
    Postovi
    72

    Početno

    MM nikako ne razumije zašto navečer ne odem spavat nego odem na RODE i forum,a meni je to psihološka terapija kad svi zaspu.Uz svoje dvoje još i radim u školi s malim klincima pa jedino kasno navečer uživam u tišini..."Pukne"me svako malo nekakva depresija i šiz,ali...sutra je novi dan-preživjet ćemo mi ove dane!

  7. #7
    Audrey avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    2,028

    Početno

    I mene je puknulo nekoliko mjeseci nakon poroda, a imala sam tad samo jedno dijete, tako da ti se uopće ne čudim. Čitam ja svugdje savjete tipa treba nešto napraviti za sebe, otići frizeru, upisati se na aerobik, ali mene bi grizla savjest da idem na aerobik, i ovako se grizem jer mislim da provodim premalo vremena s klincima. Da to mogu izvesti financijski i kad bi se ta osoba mogla snaći u kaosu u kojem živimo, radije bih si priuštila ženu da mi skuha, popegla...mada znam kako bi na to reagirale moja mama i svekrva.
    Ono što radim baš za sebe i za svoju dušu je da se ujutro ustanem nešto ranije, skuham si kavu, nešto pojedem i dok pijuckam kavu pročitam par strana iz neke knjige (koju sam već produživala u knjižnici jer mi tim tempom mjesec dana nije dosta da je pročitam). Naravno, ne bude svako jutro onako kako želim, kojiput se klinci probude kad i ja ili prije, pa ništa od mog mira, ali kad upali onda imam odjećaj da se lakše mogu uhvatiti s ludnicom koja me čeka taj dan.

  8. #8

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    NL - UK - NL
    Postovi
    724

    Početno

    Poslid definitivno moze biti postporodjavna. ali i ne mora. Obicno se javi u momentima kad se nesto promjenilo. Ti umorna, nesigurna, uplasena ... Posebno se javlja kod mama koje su osjetljive na promjene nivoa hormona u krvi, koje su naglo prestale dojiti.

  9. #9

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Split
    Postovi
    989

    Početno

    sori, ja s neba pa u rebra pratila sam do kad je R. izašla iz bolnice.
    Zanima me kako vam dojenje? 8)

  10. #10
    Poslid avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    ČK
    Postovi
    2,916

    Početno

    Ko za inat mi je bio i kompić pokvaren. Dakle, puknulo me malo jače, valjda mi je svega bilo previše. Trenutno smo svi OK.
    Rahela je dobro, ima 7 mj., nema nikakve posljedice i još uvijek sisa. Nadam se da neće skoro prestati jer ju je jako počela zanimati sva ostala hrana.

  11. #11
    MarijaP avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2010
    Lokacija
    Twin Peaks
    Postovi
    2,066

    Početno

    Postoji li kakva udruga ili mjesto gdje se žene mogu javiti za razmjenu iskustva ili nešto slično?

  12. #12

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    Hej, ima li ovdje zena koje se nakon poroda ne osjecaju najbolje? Kao da nema. Ja sam jedna od njih i ne znam si sama pomoci. Najradije bi da postoji neka pilula koju kad popijes odmah si bolje.

  13. #13

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    Poslije prvog poroda se ni jedna ne osjeća najbolje. Samo što mnoge to ne govore. Problem je što većina šalje idiličnu sliku u javnost i što smo zatrpani fotografijama nasmijanih majki sa tatama i divnim bebama. A stvarnost je mnooooooooooooooooogo drugačija. Meni je bilo strašno poslije prvog porođaja. Na granici ludila.

  14. #14
    cvijetak avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2005
    Lokacija
    Antunovac
    Postovi
    1,132

    Početno

    Meni je nakon prvog poroda bila jako teško, ogroman šok na novonastale uvjete , pogotovo glede spavanja. Nakon druge bebe (a sad ih je ukupno dvoje) mi je puuuuuuuuno lakše jer malac sisa (pa ga se uvijek relativno lako uspava) plus što sam točno znala što me čeka i pripremila sam se na to.

  15. #15

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    Ma, poslije prvog je sve problem, pogotovo ako si do tada vodila organizovan život. Meni je bilo strašno, sve. A sad... drugu bebu sam rodila prije tri i po mjeseca, sad mi je sve smiješno.

  16. #16

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    E, a meni je sad opet strasno, a treca mi je beba. Nakon prve sam se osijecala isto uzasno, depresivno, nakon druge sve pet, a sad opet koma. Nema nekog konkretnog razloga, samo se bojim ostati sama, bojim se svakog njegovog budjenja.

  17. #17
    Smajlich avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2010
    Postovi
    1,136

    Početno

    Ja samo znam da su mi suze išle na oči u prvim tjednima bez razloga (hormoni, jel ), tj. ja nisam znala što se događa...bilo me strah ostati sama, 100 pitanja u glavi, imala sam osjećaj da me nitko ne razumije...ali, kad bi me uhvatila ta plačljivost, prepustila bih joj se i isplakala dušu! Tako par puta i puno mi je pomoglo sve to negativno izbaciti iz sebe. Ništa me više nije bilo strah, suze su presušile, ma kao da ništa nije bilo! Sada me deprimira jedino 2-3 dana nošenja i beskonačnog sisanja kad rastu zubići...al prođe i to nekako!

  18. #18

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    Mene strasno deprimira sto su svaciji zivoti nastavili teci kao da se nista nije dogodilo, osim mog. Moji stariji klinci i dalje idu u vrtic, muz i dalje ide na posao, a ja sam vezana za tu strucu doma. Kao da se nisam pripremila za bebu. Fali mi prijasnji zivot, a sto je najstrasnije, stalno mi se namece pitanje, jel nam ovo bas trebalo?

    Smajlich, drago mi je da si se javila, nadam se da ce i kod mene biti bolje. Premda mi se sad cini da mi je samo gore.

  19. #19
    Smajlich avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2010
    Postovi
    1,136

    Početno

    Taj osjećaj slobode mi je užasno falio, a stalno sam imala osjećaj krivnje zbog toga, jer "ja sam sad mama i nema mi više nigdi od diteta" ...takve sam "naputke" dobivala od okoline...
    Ali što bebač više raste i napreduje, to je i sloboda veća...sad mu je 8mj, prvi put sam prije 2 dana izišla na cijelu večer (od 8 do 1 iza ponoći), ostao je s tatom, malo kmečao za cikom, budio se, ali je sve bilo ok. A kad se sjetim prvih mjeseci...mislila sam da me netko osudio na robiju...Ali ipak nije!
    Probaj svaki dan barem neku sitnicu učiniti za sebe: šalica dobre kave dok beba spava, uživaj guc po guc ili vrući tuš kad muž dođe kući pa ga pričuva...i što više izlazi u šetnje! Mene je to spasilo! Držim ti fige da uskoro "prodišeš punim plućima" i uživaš u proljeću sa svojom bebicom...

  20. #20

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    Ja sam mislila da ću umrijeti kad počnem da radim. Mislila sam i prvih mjeseci bebinog života da čak neću moći kao ostale majke da izađem u šetnju sa kolicima, da kod nas nikad tako neće biti opušteno. Meni je bilo STRAŠNO!
    Nakon tri-četiri mjeseca je bila sljedeća slika: dvaput dnevno vani, čak i po tri sata, čisto uživanje, šetnja i kafica, sa osam mjeseci je bio na moru (što mi je kad sam rodila bilo nezamislivo). Mislila sam da će biti strašno kad počnem da radim, a onda kad počneš shvatiš da i ostali jednako dobro mogu da se brinu o djetetu i da mu je tvoja ljubav sasvim dovoljna, ostalo šta stigneš.
    Poslije mi je bilo sasvim normalno da odem na put od nekoliko dana. Dakle, treba malo vremena da se mozak sam sa sobom konsoliduje i da shvatiš da se život zaista jeste promijenio, ali NABOLJE! Za to treba malo vremena, ali kad to dođe - nema ništa ljepše!
    I da, što reče Smajlich, vrlo je važno da svaki dan nađeš vremena za nešto što te veseli. Da ostaviš sve sa strane i da radiš to - tuš, kava, internet (forum! i to se računa), pet minuta muzike ili tišine, štagod, samo što voliš.
    Ja imam sad drugu bebu od tri i po mjeseca, ali sad zaista uživam. Valjda znam šta me čeka. Onako, neizvjesnost ubija, a kad se to pomiješa sa grčićima, vriskom... ajme meni!
    Ali, brzo prođe! I bude sjajno!

  21. #21

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    I da... uživaj dok su ostali na poslu i u vrtiću. Tad jedino sebi možeš da dopustiš da šutiš... ili da pojačaš muziku do daske i plešeš (ja probala, beba se počela smijati na to!). A nije mi strano ni da sama sa sobom naglas pričam, dobro i meni i bebi

  22. #22
    flopica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Postovi
    6,461

    Početno

    RinaS da li si podijelila svoje osjećaje i strahove s nekim bliskim? zna li tvoj muž što se događa, mama, prijateljica?
    mislim da bi trebala potražiti pomoć,
    najgore je šutiti i ne govorit ništa
    s nadom da će proći.
    osobno nisam imala probleme takvog tipa, osim što sam bila
    beskrajno neispavana a onda i nerovozna
    al mene je i to dotuklo.

    ovo mi se tvoje ipak čini mrvu ozbiljnije,
    mislim svi smo manje više pod stresom kad dođe beba
    i ako se čovjek ne osjeća dobro, najbolje što može učiniti
    je zatražiti pomoć

  23. #23

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    Znaju svi jer o tome ne znam i ne zelim sutjeti, samo je pitanje koliko toga razumiju. Moja mama sigurno ne razumije, al joj pokusavam objasniti.

    Zatrazila pomoc, nadam se da ce biti bolje.

  24. #24
    flopica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Postovi
    6,461

    Početno

    dobro si postupila,
    naći će se netko ko će razumjeti
    a najvažnije da ti dođeš sebi, sretno!

  25. #25

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    Najbitnije je da muž shvati. On je, ruku na srce, jedini aktivan učesnik koji ostaje. Ostale treba uključiti ako nemaš njegovu podršku. Moj je mene podržao kad sam rekla da moram kod psihologa. Otišla sam dvaput, rekla žena da nema više potrebe da dolazim. Lijepo mi objasnila da nisam luda (!) nego da se suočavam sa posljedicama kojekakvih stresova.

  26. #26

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    Hvala Bogu da postoji oaj forum, jer mi je lakse kad vas citam.

    Evo danas kad sam ocekivala da ce stvari krenuti nabolje, cisto zbog prolaska vremena, meni je grozno, placem cijelo popodne i svaka pomisao na neku obvezu ili neku promjenu (izlazak van, povratak djece iz vrtica, odlazak muza na posao i sl.) me ponovo rasplace. I nema utjehe.

  27. #27
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    12,207

    Početno

    RinaS, a koliko je prošlo od poroda? Mogu ja sad svašta ti napisati, i kako se je svima vama promijenio život i kako imaš pomoć od muža i mame i kako si sretna jer imaš dječicu, a koliki to ne mogu i još toga mogu napisati, ali tebi to ništa neće značiti, jer se ti sada ne osjećaš dobro u svojoj koži.

    Mislim da ćeš morati zatražiti pomoć. Da li možeš nazvati svog liječnika opće medicine i reći što i koliko jako te muči i da ti da uputnicu? Tvoji će sigurno moći pričuvati djecu dok si kod liječnika. Morat ćeš se trgnuti, jer ovako kako ti je, nije dobro ni za tebe, ni za nikoga oko tebe.

    Želim ti sve najbolje.
    Posljednje uređivanje od Beti3 : 12.05.2011. at 20:38

  28. #28

    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Lokacija
    jug Dalmacije
    Postovi
    158

    Početno

    Citiraj RinaS prvotno napisa Vidi poruku
    Hvala Bogu da postoji oaj forum, jer mi je lakse kad vas citam.

    Evo danas kad sam ocekivala da ce stvari krenuti nabolje, cisto zbog prolaska vremena, meni je grozno, placem cijelo popodne i svaka pomisao na neku obvezu ili neku promjenu (izlazak van, povratak djece iz vrtica, odlazak muza na posao i sl.) me ponovo rasplace. I nema utjehe.
    Draga RinaS ovo o cemu pises moglo bi biti postporodjajna. Ponekad se na to nadovezu i strahovi, osoba ne moze npr. izaci vani, mora biti s nekom osobom uz koju se osjeca sigurno, situacija joj se cini preteska, neizdrziva i sl. medjutim sve to je samo percepcija. Potrazi strucnu pomoc, mislim da ljudima bude puno lakse kad shvate koliko su njihove misli i percepcije odraz trenutnog stanja a ne neke neizdrzivosti situacije. Ono tipa - puno je tu katastroficnih razmisljanja, nekonstruktivnih misli npr. ovo je pretesko, nikad vise necu imati slobodu, necu moci funkcionirati i sl. sto nema veze s realnoscu vec sa "krivim" razmisljanjem, Kad osoba uspije prepoznati te misli i zaustavljati ih bude bolje.

    I naravno sto vise aktivnosti, cak i kad ti se jako neda.
    Drzim palceve.

  29. #29

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    Slusaj RinaS, najbolje je da što prije potražiš stručnu pomoć. Vidiš i sama da smo sve manje-više prošle kroz to i da apsolutno znamo o čemu pričaš. Uvijek kažem da je najgore što okolina šuti o ovome i ti se onda nađeš kao izgubljena u vremenu i prostoru. Vidiš i sama da ne da nisi jedina, nego spadaš u grupu potpuno normalnih žena koje imaju prolaznu krizu. Ali koja se mora na vrijeme riješiti. Dakle, sve svoje strahove sa sobom ponesi onome ko je za to išao u školu, muž (ili ko već od povjerenja) neka ostane sa djecom. Pamet u glavu. Djeci ćeš tek trebati. I da bi uživala s njima, moraš to riješiti. Ali ne idi psihijatru nego psihologu, za početak. Po mogućnosti nekome ko je provjeren. Vrijedi, vjeruj mi. I odmah to uradi!
    A uvijek imaš nas. Vjerujem da smo na okupu da ti psiholog ne bi ni trebao
    Pamet u glavu! Neko je išao u školu da bi to znao riješiti! Drž' se!

  30. #30

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    209

    Početno

    RinaS, ima li te? Kako si?

  31. #31

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    96

    Početno

    Tu sam.

    Bila sam na jednom razgovoru i odmah se osjecala bolje. Al vec sljedeci dan malo losije, ne previse. Sad mi se cini da ce to ipak s vremenom na bolje. Cure hvala na podrsci i razumijevanju.

  32. #32
    Osoblje foruma BusyBee avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Terra Magica
    Postovi
    7,229

    Početno

    Nadam se da ces nastaviti redovito ici na razgovore.
    Ja sam prosla PPD i suosjecam. Strasno je to.
    Pomoglo mi je jedino redovito odlazenje na terapiju (srecom, ipak nije bilo toliko zestoko da bi morala uzimati lijekove) i izlasci van. Stalno sam bila vani, mali u marami/nosiljci i hodanje. Dogadjalo se nekad da sam hodala i tulila, samo su mi suze tekle, ali sam setala i davala si u zadatak da x vremena provodim vani jer mi je najgore bilo kod kuce dok su ostali zaokupljeni svojim obavezama van kuce.

  33. #33

    Datum pristupanja
    Apr 2011
    Postovi
    11

    Početno

    uh,nikako da popusti..čitam šta ste pisale i pokušavam činiti sve da bi mi bilo bolje..šetnje i to.slabo pomaže .danas sam zvala i našeg osobnog liječnika on mi prepisao lekotam,katastrofa kad sam pročitala o lijeku ,uz to ne bi smjela dojiti.još samo na sve ovo još da ga počnem skidati sa cice..ne znam kako bih odspavala i tih sat vremena što odspavam u komadu..jedina utjeha je zbilja saznanje da će proći..,jedino što se nekad sati čine kao dani a dani kao mjeseci..

  34. #34
    iva_777 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    407

    Početno

    Ako znate ime nekog dobrog psihologa molila bih vas da mi napisete u inbox....jer i ja pucam po savovima a razumijevanja nigdje

  35. #35
    bembola avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2012
    Postovi
    162

    Početno

    Podizem temu...zanima me sve vi koje ste prosle ppd,,kad ste se pocele osjecat normalno? kad ste prestale pucat? Ja sam mislila da sam bolje vec je 6mj proslo ali nisam i dalje mi dodu svakakve misli na pamet i dalje znam onako jako puknut i onda danima biti u komi zbog toga i imati griznju savjest..
    Kako vam je bilo sa drugim djetetom iskreno jako bi voljela imati vise djece ali sad se bojim najvise ovakvog stanja...puno je bolje nego na pocetku kad nisam htjela ni van sa djetetom jer nisam mogla podnjet da place,nisam htjela ni druzit se s nikim,svadala se s muzem svakodnevno,smrsavila dosta....neznam dal ce to ikad prestat u potpunosti...
    molim vas sve koje ste prosle isto da mi pomognete sa nekim savjetom jer o ovoj temi nemogu s nikim pricati jer sve sute o tome i to me jako ljuti,zasto to mora biti tako

  36. #36
    magistra avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2012
    Lokacija
    Koprivnica
    Postovi
    192

    Početno

    Citiraj bembola prvotno napisa Vidi poruku
    molim vas sve koje ste prosle isto da mi pomognete sa nekim savjetom jer o ovoj temi nemogu s nikim pricati jer sve sute o tome i to me jako ljuti,zasto to mora biti tako
    Draga bembola,
    nisam prošla to što prolaziš, ne mogu znati kako je biti ti u koži.
    Imam blisko iskustvo iz poznanstva. Najgore je bilo jer poznanica u svom okruženju (suprug, njegova obitelj) nije našla podršku a nije ni sama mogla osvijestiti da je to situacija kad u životu trebaš pomoć stručnjaka.
    To bih i tebi preporučila, psihologa/psihijatra koji će pomoći smjestiti stvari na svoje mjesto, i možda pomoći tvom partneru da bude empatičniji i vidi stvari iz tvjoe perspektive. I svakako ostani u kontaktu, jer kad zakaže podrška okoline, mi, sudionice foruma, i same s puno kilometara iza sebe, možemo pružiti potporu.

  37. #37
    sunce moje malo avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2008
    Lokacija
    ZG
    Postovi
    787

    Početno

    meni se javila PPD nakon rođenja 2 djeteta. najgorje je bilo negdje od djetetovog 4 mj pa do 8 mj.
    dosta toga se ni ne sjećam, kao da mi je dio u magli, jesam li sama blokirala ta sjećanja ne znam.
    bila sam kod svoje doktorice na razgovoru i to mi je puno pomoglo.
    stvari su se počele normalizirati kad sam dobila menstruaciju, i nakon što je mali prestao dojiti s 13 mj.
    i dalje sam osjetljivija nego prije, ali puno, puno bolje.

  38. #38
    bembola avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2012
    Postovi
    162

    Početno

    hvala vam..ja stvarno imam podrsku od mm ali tu su situacije sa mojima i njegovima koje dodatno kompliciraju stvari....za koji mjesec njegovi odlaze i bit cemo sami tako da se nadam da ce stvari krenut na bolje,jer primjecujem da kad smo nas troje sami da stvarn se osjecam puno bolje...mozda to sve ima veze jedno s drugim

  39. #39
    aries avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2013
    Postovi
    93

    Početno

    podižem temu...dugo nitko ovdje ništa ne piše,a meni baš treba koja riječ podrške...
    Rodila drugo dijete, predivnu curicu, stresna trudnoća,doktor me isplašio svakakvim najavama,na kraju nikakvih problema, lagan porod, zdravo dijete, dojenje školski...uglavnom, što se tiče bebe, nema nikakvih problema, nikakvih podvojenih osjećaja, ljubav za nju je neupitna, nije to ono što me muči...ona je sad 3 mjeseca, a ja se osjećam tako loše...Imam osjećaj kao što je netko gore napisao da su se životii svih oko mene najnormalnije nastavili, samo ja čamim u kući i ne uspijevam se organizirati onako kako bi htjela. I tu nastaju paradoksi - znam da bi mi trebalo što više nekih aktivnosti, šetnji, druženja...ali fizički se osjećam tako jadno, samopouzdanje mi je na najnižim razinama otkad znam za sebe, kad se pogledam u ogledalo, smučim se sama sebi i onda si mislim, kud ću ići takva...sve druge mame izgledaju kao iz časopisa, dotjerane,našminkane, bez kg viška zaostalih iz trudnoće...a ja valjda dobivam kg i nakon trudnoće...
    tu je onda i odnos s mužem i starijim djetetom...nekad mi se čini da su njih dvoje svijet za sebe, a ja i mali sisavac odvojeni od njih...jeste li se nekad tako osjećale? Kao da vam starije dijete nekako izmiče, kao da ga gubite? Ja sam baš svjesna toga i na to sam se pripremila, da neću zapostavljati starije dijete i pokušavam to, ali kad nekako ispadne da non stop trebam biti na raspolaganju bebi, pogotovo sad tijekom prvih mjeseci, kad je dojenje jako često, onda je zbilja muž stalno sa starijom curom, a ja to gledam, plačem i osjećam se bespomoćno i jadno,čak i ljubomorno...
    Na kraju se svodi na to da sam u kući s bebom, da se svađam s mužem naveliko, uglavnom to eskalira oko nekih gluposti jer mu ono što me muči ne mogu reći i objasniti,ili pokušam, pa naiđem samo na čuđenje i nerazumijevanje i rečenice tipa kakve su to gluposti,jesi ti normalna i slično...

    evo,sad kad gledam ovaj svoj post isto mi sve izgleda zbrda zdola i kaotično,ali ne mogu bolje opisati ono kroz što prolazim

  40. #40
    atms avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    58

    Početno

    Draga moja Aries,nisi sama. Citajuci ovo sto si napisala i sama sam prosla kroz sve to. Pa cak i gore. U toliku sam depresiju pala da sam dosla cak do 115 kila
    Nisam iz kuce izlazila jer nisam htela da me ljudi gledaju takvu. E onda sam stigla do samog dna i odlucila da se sredim. Samo su mi djeca bila napameti i zbog njih sam odlucila da prestanem se svadati sa M i da povedem racuna o sebi. I za pola godine sam smrsala neverovatnih 35kila. Sad sam jako zadovoljna sobom i to i moja porodica primjecuje. Jako se bolje slazemo,djeca su srecnija a i moj M. Savjetujem ti da se sto vise druzis sa njima da odes frizeru da se sredis malo. Vidjeces prijace ti svaka promjena. Ignorisi te glasove u glavi da te niko ne razumije. Nasmijesi se i kad ti nije do smijeha i uspijeces. Srecno i javi kako si.

    Sent from my GT-I9300 using Tapatalk 2

  41. #41
    sunce moje malo avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2008
    Lokacija
    ZG
    Postovi
    787

    Početno

    aries, puno majki proživljava ovo o čemu pišeš, ali ne žele pričati o tome. i ja sam mislila da nešto nije u redu samnom, jer sve majke oko mene su bile vedre i vesele i bez problema.
    meni su se stvari normalizirale kad sam dobila mengu, pa su se hormoni polako počeli smirivati.
    ali to još nije bilo to, pa sam otišla do homeopata, koji mi je dao nešto za dovođenje hormona u red.
    i tek sada mogu reći da sam ona stara (skoro 2 god nakon poroda).
    probaj otići do doktorice na razgovor, ili kod homeopata (ako nemaš ništa protiv toga).

  42. #42
    aries avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2013
    Postovi
    93

    Početno

    stvar je vjerojatno u tome da si svaka žena koja se nađe u ovakvom stanju treba pronaći nešto za sebe, nešto za punjenje baterija. To je individualno, od žene do žene. Nekom topla kupka,nekom sat vremena (ako nije luksuz ) šetnje. Ja sam se recimo uvijek bavila sportom i trčanjem i to je ono što mi nedostaje sad, to mi je bilo baš punjenje baterija i rješavanje nakupljenog stresa. Kaže mi muž jučer (kao poveli smo neki razgovor o tom mom "stanju", nakon što sam mu rekla nek si malo progugla PPD-na što je on rekao da njemu ne treba google ni forumi, hm...) pa kao jel si ne mogu odvojiti pola sata dnevno za trčanje???Halooo,na kojem planetu on živi?? Kao pa jel moram baš navečer ići trčati, mogu i ujutro...nisam znala jel da se smijem ili šta...jutra su u našem domu kaotična noć s tromjesečnom bebom nije baš noć u kojoj odvališ 6 sati sna u komadu pa si ujutro sav raspoložen i nabrijan za trčanje, sigurno bih zaspala na početku...a navečer bih mogla otići jednom u tjedan dana, jer nikoga od potencijalnih "čuvara" bebe nema u tom periodu. Kao što sam rekla, svi su u svojim filmovima i životima, uključujući i MM...a prije trčanja treba sve organizirati tako da mogu neometano otići, nahraniti bebu tako da mi cice ne budu kao dva kamena dok trčim, riješiti nekako i starije dijete,presvući se...i dok to sve obavim, prođe me volja

    Sigurno su hormoni dijelom "zaslužni" za sve to skupa...ali dijelom i sami karakter i psiha pojedine žene. Uistinu vjerujem da ima žena koje to ne pogađa tako...ja nažalost nisam jedna od takvih, cijeli život nešto analiziram...
    uglavnom,bude boljih i lošijih dana...samo,kad naiđu oni lošiji, cijeli dan bih mogla proplakati...

    nakon prvog djeteta isto me tako slično nešto bilo uhvatilo otprilike tri mjeseca nakon poroda.samo onda smo i s dojenjem imali problema,pa je i to uvelike utjecalo.Jako mi je počela opadati kosa, imunitet je bio na nuli, psiha isto tako.Bila kod dr.s knedlom u grlu,skoro se i rasplakala, ona me poslala na krvne pretrage koje nisu pokazale ništa alarmantno i to je bilo to...
    možda je lakše u većim sredinama gdje možeš pronaći i psihologa i homeopata, neutralne ljude koji će ti pomoći svojom stručnošću, diskretno, tako da za to ne zna šira zajednica. Kad živiš u manjoj sredini poput mene, na tako nešto ne možeš računati.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •