Jeste li spremni za posovojenje?

[sanja74]

Zadnjih godina konstantno čitam knjige (članci, net..) s tematikom odgoja djece, posvojenja.. Prije koji mjesec sam naletila na neke "smjernice" oko toga kada je čovjek spreman na posvojenje. (u meni je dugo sazrijevala ta odluka, dok nisam bila skroz sigurna)

Čini mi se kako se sve češće ljudi odlučuju na posvojenje iz krivih pobuda. Posvojiti dijete postaje "popularno"..

Htjela sam nalijepiti link ovdje, ali sam ga zametnula i sada sam opet slučajno došla do te stranice.
Podijelila bi je s vama: Are you ready to adopt?
Možda se netko "pronađe".. ili dobije odgovor na svoje nedoumice.

[LeeLoo]

..ja sam nekako kod prvog posvojenja bila puno spremnija..mislim-sad kad polako razmišljamo o slijedećem..puuuno više razmišljam,mjerim vrijeme koliko je Karlu potrebno da svu pažnju preusmjerimo samo na njega...mislim kada bi bilo optimalno da opet krenemo itd itd itd.....-možda toliko razmišljam jer prije smo bili dvoje a sada troje?...?...

[Vlvl]

Pa i ja sam prije prvog posvojenja bila spremnija. Potpuno spremna, bez dvojbi. Trebali smo misliti samo na sebe, a tu je sve bilo jasno - s djetetom će nam, kad dođe, biti samo bolje, bez obzira na moguće komplikacije.
A sad, kad razmišljamo o drugom djetetu, pitamo se kako će to utjecati na našeg sineka. Zato smo puno oprezniji. Iako je naša želja da povećamo obitelj i dobijemo još jednog mišeka velika i trajna.
Razgovarala sam svojedobno s kolegicom koja čija curica je došla kao mala, a sad ide u školu. Ona je izrazila sličnu bojazan, nešto kao "tako nam je dobro da se bojimo to poremetiti".

[ina33]

Hvala, sanja .

[sanja74]

I mi odgađamo slanje nove molbe za posvojenje, prvenstveno zbog Keti.
To je odluka koja bi trebala biti dobra za sve troje..

Znam da svako odgađanje smanjuje šanse za novo posvojenje, ali nisam spremna ni zakinuti K. Za sada je novo posvojenje samo želja, i mislim da ćemo znati kad dođe trenutak da uputimo novu molbu.

Uostalom, nas troje smo obitelj. I ako ostanemo "samo" na troje.. sretni smo.

[Arkana10]

Hvala Sanja
Meni je ovo putokaz

I/We just really like kids and want to add one (or more) to our family. I want to be someone's parent. I know I have a lot to learn but I want to begin.

[sorciere]

da nemam svoje dijete, vjerojatno bih nastojala posvojiti... nisam razmišljala o tome kako bi to izgledalo. vjerujem da ljubav rješava najveći dio problema.

sad kad ste potaknule pitanje usvajanja više djece - sjetila sam se nečeg od prije par godina...


mene je jedan divni dečko iz dječjeg doma svojevremeno pitao:

da li bi ti htjela biti moja mama? ali SAMO moja, da više nisi i kikičina...

taj dio zamjene sam i razumjela. ali kad sam ga pitala da li bi onda ja bila mama i njegovoj sestri - rekao je "NE"!



moj bivši šef posvojio ih je troje odjednom. ali oni su bili braća i sestra.

[Zdenka2]

Sanja, pravo pitanje, bravo!

Prije posvojenja M. bila sam potpuno spremna, bez ostatka i bez ikakvih kalkulacija. MM je bio spreman i prije nego ja.

Točno onako kako stoji u upitniku u Sanjinom linku, nemogućnost da se ima biološko dijete često stoji na početku odluke o posvojenju, ali kako je tamo odlično rečeno, to je tek početak, ali posvojenju treba prići tek kad se "nadraste pojam drugog najboljeg". Posvojenje nije i ne smije biti zamjena za neuspješni IVF. To je nešto drugo, drugačija vrsta roditeljstva, ni bolja ni lošija, ali nije ista. To je posebna priča koju sve vi znate.
U mnogim kontaktima s potencijalnim posvojiteljima koje sam imala svih ovih godina uvidjela sam da ima mnogo parova koji razmišljaju o posvojenju kao nečem sekundarnom, dok istovremeno još planiraju neki IVF i slično. Naravno, ne mislim da jedno drugo nužno isključuje - ima ljudi koji su spremni prihvatiti i posvojeno i biološko dijete. Ali kod većine se ipak radi o zamjeni nečeg što ima primarnu vrijednost nečim što ima sekundarnu vrijednost. Za takve mislim da bi bilo bolje da pričekaju s odlukom o posvojenju, da se educiraju, da doista u svom srcu nađu odgovor je li to za njih ili nije. Mislim da bi trebali pričekati s molbom sve dotle dok posvojeno dijete ne prestane biti sekundarna zamjena za biološko dijete. Moj stav je bio i ostao taj da posvojenje kao način zasnivanja obitelji i odnosa roditelj- dijete ima vlastitu vrijednost i nije nadomjestak. Mnogim čekalicama čin posvojenja izgleda kao kraj priče, ali to je tek početak priče u kojoj ima vrlo mnogo sreće, ali ima i niz problema, onakvih kakvih nema kod biološke djece. Zbog toga mislim da ne može svatko biti posvojitelj i da se ne treba olako na to odlučivati.

Već sam to jednom napisala na forumu Školice, a ponovit ću ovdje: kako god tko to shvatio istina je da je meni drago da nisam rodila, jer tada moj sin ne bi bio moj sin. Moj M. je moj, u mom srcu, u svakom mom atomu. Veza između nas je čudesna.

Za drugo dijete, želim ga, ali se i premišljam, najviše zbog toga jer se pitam imam li snage za savladavanje svih tih problema koji bi uslijedili, s obzirom na to da bismo posvojili starije dijete. Ni motivacija nije jednako jaka kao prije, jer ja imam dijete. Ali, opet mislim, ta razmišljanja bi trajala samo do prve prilike - kada bi me netko nazvao i pitao želim li petogodišnju curicu, ne bih razmišljala ni trenutka, odgovor bi bio da.

[ina33]

Zdenka, mogu samo s divljenjem reći "kako si ovo krasno napisala" .

[sanja74]

Već sam to jednom napisala na forumu Školice, a ponovit ću ovdje: kako god tko to shvatio istina je da je meni drago da nisam rodila, jer tada moj sin ne bi bio moj sin. Moj M. je moj, u mom srcu, u svakom mom atomu. Veza između nas je čudesna.

Potpisujem do zadnjeg slova. Ljubav koju osjećam prema K. (i koju dobivam nazad od nje) čini mi se nestvarnom. Nisam mogla pojmiti da može postojati tako nešto.


Zdenka, bit ćeš ti super mama još jednom djetetu!

[sanja74]

moj bivši šef posvojio ih je troje odjednom. ali oni su bili braća i sestra.

mislim da se većina višestrukih posvojenja i odnosi na braću/sestre.

koliko god se intimno (duboko u sebi) nadam da bi K. jednom mogla dobiti biološkog bracu/seku.. toliko mi se i gadi ta želja.
jer.. ne mogu ni zamisliti koliki pakao prolazi majka koja se odriče svoga djeteta. ne želim razmišljati o tome činu kao: rodila, ostavila, zaboravila..

[Zdenka2]

Već sam to jednom napisala na forumu Školice, a ponovit ću ovdje: kako god tko to shvatio istina je da je meni drago da nisam rodila, jer tada moj sin ne bi bio moj sin. Moj M. je moj, u mom srcu, u svakom mom atomu. Veza između nas je čudesna.

Potpisujem do zadnjeg slova. Ljubav koju osjećam prema K. (i koju dobivam nazad od nje) čini mi se nestvarnom. Nisam mogla pojmiti da može postojati tako nešto.


Zdenka, bit ćeš ti super mama još jednom djetetu!

Iz tvojih usta u Božje uši.