Mislim da ova tema zbilja spada pod izazove roditeljstva. Naime, naš stariji sinčić (3,5 god.) unazad pola godine povremeno nas ispituje, mamu i tatu, kada ćemo mi umrijeti, i do sada se "zadovoljavao" odgovorom da ćemo još dugo biti sa njim, i brzo sam uspjela skrenuti s teme, no sinoć, sve je trajalo nekih pola sata, pitao je isto pitanje, no niti jedan umirujući odgovor nije mu bio dovoljan, počeo je jecati i plakati, govorio kako će on vikati "tata!!" kada mi umremo itd. Zbilja mi je bila mučna situacija i nikako ga nismo mogli smiriti. Na kraju je pitao da tko će onda biti sa njim i malim bracom, ako se to dogodi.
Možda će me neki osuđivati i reći da sam trebala djetetu reći da mi nećemo umrijeti, ali ja svom djetetu ne mogu lagati o tome (ni o čemu mu ne mogu niti ne želim lagati).
On je prije godinu dana imao "blisko iskustvo" sa smrću, jer mu je umrla prabaka. To sam mu objasnila na način da bake više nema, da nije s nama, da je s anđelima na nebu, odlazimo joj na grob, gdje je njezino tijelo, a duša joj je s anđelima.
On je dijete koje se ne zadovoljava šturim odgovorom i na svaki naš odgovor ima još barem 10 x "zašto?", tako da mu se zbilja sve potanko treba objasniti i to je onda za njega prihvatljivo.
Da li trebam razgovarati sa psihologom jer ne znam kako da sama riješim njegov strah. Znam, on je jako mali, i boji se da će ostati bez roditelja i da će ostati sam, ali ne znam kako da mu pomognemo da ga to ne muči toliko i da ne razmišlja toliko o tome.