Da odmah pojasnim naslov - "zalomljenići" bi, naravno od milja, bila djeca koju nismo baš planirali, ali su nam se zalomila. I sad su s nama, imamo ih, volimo, obožavamo, ne bi ih nikome dali - tako najčešće ide priča. Ili ne ide?

Moje drugo dijete nije bilo planirano, ali toliko nam se dobro uklopilo da to nitko ne bi pogodio. Razlog je bio moj užasan strah od nove trudnoće i poroda i još neke "sitnice". No beba je sada ovdje i većinu vremena nam se čini da drugačije i nije moglo biti. No zanima me kako to funkcionira u obiteljima gdje je novopridošla neočekivana beba izazvala tornado, gdje, recimo, zaista nije bilo pravih uvjeta za nju - kako se snađu takve obitelji? Jer imati dijete nije tek tako, svi znamo što se od roditelja očekuje. I dobro, lako je ovakvima poput mene kad se takvo što "dogodi", ali često se pitam kako to prežive i što o svemu misle ljudi kojima je to zaista palo kao, da se ružno izrazim, teret - zbog bilo kojeg razloga (zdravlje, godine, financije, stambeno pitanje...). Znate li neki primjer? Završavaju li takve priče sretnim završetkom, nađe li se uvijek neki put ili ...?

Zanima me i mislite li da je neprimjereno reći ljudima (u široj okolini) da je dijete neplanirano? Je li to nepristojno, preintimno? I smije li dijete kad bude starije saznati da se dogodilo "slučajno"? Bi li mu to bilo bolno?

I još samo jedno pitanje: vjerujete li da se dijete stvarno može "dogoditi"? (Sve dok mi se nije "dogodilo", nisam vjerovala u to, mislila sam da ljudi valjda znaju što rade, da nemaju pravo reći da se "dogodilo" - jer ne događa se to samo od sebe, ne? )