 |
|||
zašto je epiziotomija štetna i pitanje
evo, na stranicama Poliklinike Harni ovogodišnje istraživanje američkih liječnika.
i, sad, sve je to sigurno dokazano, a naši i dalje tupe po svom. malo ćemo vas "recnuti", da nam ne popucate.
zašto? opet se osjećam k'o da sam u rumunjskoj 1982.
zašto odbijaju priznati da su u krivu? Oprostite, ovo je malo retoričko-monološka rasprava u očekivanju vikenda :/, ali baš me ljuti to ponašanje prema nama kao prema vreći krumpira.
Je, ljuti i mene
Joj nemaš pojma koliko me muči ta epiziotomija.
Mene su tak zrezali, iskreno ne znam koliko niti koliko šavova, al to mi nije bilo niti bitno.
Mjerilo mi je bol koja je trajala 3 mjeseca, a i sada me užasno boli na promjene vremena.
I tvrdo je to dole i svašta.
Kak se to onda može ponašati ok na sljedećem porodu?
Ma jadna sam samo kad pomislim.
Babica: "Ne bih vas rezala, jer vidim da porod lepo ide i da nećete popucati, ali načelnik je naredio da svim prvorotkama MORAMO praviti epiziotomiju. On je sad u viziti, i ne smem se igrati s poslom"
Ja: "Ali ako neću popucati, što onda to pravite?"
Ona (snuždeno): "Pa, naredba... Šta ću ako dođe da vas pogleda?"
Ušila me je specijalizantica 2 sata nakon poroda kad se sve ohladilo, i to joj je bilo PRVI PUT da to radi. Imam četiri šava, koja su me bolela tokom seksa i promene vremena i od nekih gaća i od šta-ti-ja-znam-čega-sve-ne celih 5 godina. I sad me zna nekad žignuti i pecnuti. Sluzokoža na tom delu je zadebljana...
Inače, pomenuta babica je stvarno bila ok, i na porodu i za svo vreme dok sam ja bila u porodilištu (čitaj 11 dana)
Naravno, ni jedan lekar se nije pojavio do sutradan, do vizite, a i tad je bilo onako s vrata... I naravno, niko nije ni video da sam secnuta, kao što niko ne bi video i da nisam bila...
kad se sjetim onog zvuka, kad je ona sestra zarezala...*zapppp*....sva se skamenim, najezim i stresem se! nesto najodvratnije u mom zivotu je bio taj zvuk i bolovi cetri tjedna nakon poroda. a o seksu nisam smjela ni pomislit duuuugo, koliko me zatezalo i bolilo.....ipak, najvise me ljuti cinjenica da epi sigurno ne bi ni trebala da se njima nije zurilo. *ljutakaopas* grozota! drugi put cu sestru koja drzi skare udariti nogom!!! *salamala* ali zbilja cu se buniti i boriti za svoje pravo da me ne rezu, pa makar popucala do guze!
Ivana B-G prvotno napisa
Uh, sad si me :/
Katastrofa je i meni kad se sjetim. Užas.
Sam ju stisnem, kad pomislim na to
zlo mi je.
mogli bi se skupiti pa uloziti zajednicku tuzbu zbog fizicke i emotivne boli, izazvane nemarnim obavljanjem svog posla. mislim, nije na meni da saznajem koje su nove spoznaje u medicini. rutinska epi se u mnooogo zemalja vec odavno ne provodi. cak i u WHO smjernicama za siguran porod pise da je epi stetna.
Hej, u pravu ste, nitko ne voli biti rezan (osim mazohista teške kategorije) i sve bi mi to voljele izbjeći pod svaku cijenu. Činjenica je da problem nije epiziotomija, ona je vrlo neugodna posljedica. Problem je praksa liječnika da forsiraju porod npr. dripom koji uzrokuje intenzivne trudove (intenzivnije od onih prirodnih), pa se zbog jakog napinjanja međice radi urez kako bi se spriječilo nekontrolirano pucanje te kasnije komplikacije poput nekontroliranog mokrenja. I da ne špotamo toliko naše zdrastvo
epiziotomija je nerijetko neophodna, npr. kod teškog izgona djeteta i opasnosti da se nekontrolirano pucanje protegne do one druge rupice, pa nastane jedna veeelika rupica, joj ne hvala :shock:
thalia, zar si bila u Rumunjskoj 1982.? Joooj, blago tebi!
Usporedba je na mjestu.
Ok, šala, al' sad ozbiljno.
Epiziotomiju možete poželjeti samo neprijatelju!
Koliko je neophodno potrebna, ne bih polemizirala, ali zbog ona dva-tri mala malecna šavića , pa nemojte komplicirati sada , jer vas neće boljeti, i sad sam još uvijek grrrrrr
A lijepo sam im rekla (krešendirajući viknula!!) da me ne režu!
A med. sestra je jednostavno zacvrkutala dr.-u: "Molim vas doktore izvršite epiziotomiju."
Baš kao da sam vreća krumpira ili još vulgarnije.
Ipak, pravda pobjeđuje.
Ta ista sestra je, kako sam doznala nakon godinu-dvije, rodila svoje dijete koje je, kažu, bilo veeelika beba, pa su je morali rezati do ušiju.
Eh, nisam sadist, niti sam sretna zbog izjednačenog rezultata, ali je uvidjela kako šavići ipak booooooleee.
Srećom, na drugom porodu nije bilo epi.
Bila sam svjetsko čudo u sobi s ostalim ženama koje su imale šaviće.
Mene je na prvom porodu doktorica jako izrezala - tada ni je boljelo ni rezanje ni šivanje, ali nakon povratka iz bolnice šavovi su se razišli i zacjeljivanje je trajalo dugo, boljelo me mjesecima i nakon 8 godina, još osjećam svaku promjenu vremena, a ožiljak se vidi čak izvan kupaćih :shock: Na drugom porodu me u trenutku izgona babica ostavila samu jer je otišla po doktoricu tako da sam u panici kod tiskanja napukla za 1 šav koji nije bio problem i zarastao je odmah, ali ono što nisam vidjela ni ja, a ni doktor koji me šivao - a htio je to napraviti bez injekcije što mu ja nisam dala pa smo se tako prepirali i svađali na stolu pa me nije pošteno htio pregledati, popucali su mi nutarnji šavovi od epiziotomije iz prvog poroda i taj rascjep je tako ostao. Djelomično je to nadivlje zaraslo, ali doktor se šokirao kad je to vidio na prvom pregledu nakon poroda. Nema teorije da ikom više dam da me pipne škarama na porodu
joj, a ja mislila da su moja dva iskustva losa, a sad kad vas citam kuzim da je moglo biti i gore.
prvi put me sestra rezala van truda i bez ikakve lokalne anestezije, kako bi rekli "na zivo" tako da me je to jaaaako zaboljelo i da me nije bolila kicma i da sam mogla pomaknuti nogu imam osjecaj da bih je pukla, pogotovo jer je na CTG-u jako dobro mogla pratiti kad mi dolazi trud. to mi je bio najveci shok pri porodu, a o oporavku ne moram ni pricati, vi ste vec sve lijepo rekle
drugi put sam molila da me ne rezu jer mi je koza zbilja elasticna (dvije trudnoce, niti jedna strijica na kozi), i rekle su mi "vidit cemo" - odma sam znala koja je ura. nakon sta me je babica zarezala (zbilja nije bolilo taj put) rekla je da je morala napraviti reckicu jer bih "pukla ko dinja"
prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, stopa epiziotomije ne bi trebala biti visa od 10%. dakle, daleko od toga da je nerijetko neophodna. nekontrolirano pucanje nastaje jednako cesto ako ne i cesce upravo onda kad se radi epiziotomija. kod teskog izgona je puno bolje osigurati prirodan polozaj tijela (uspravan), ne nasjedati na trbuh, ne tiskati izvan truda, ne tiskati iz sve snage u trudu.
Ja sam dobila epid tako da nisam skužila niti rezanje niti šivanje. A čitajući komentare vidim da sam dobro i prošla - uspjela sam sjesti 2tj nakon poroda
Felix, slažem se da bi mnogo toga trebalo mijenjati u našim rodilištima, ali epiziotomija nije uvijek bezveze, da je bezveze ne bi ni postojala. Možda sam pretjerala s onim "nerijetko" :/ , ali iz iskustva znam da su posljedice nekontroliranog pucanja međice jaaako teške i sam oporavak je mnogo teži. Neke žene ne pucaju (pogotovo višerotkinje), neke puknu tek centimetar, ali ima žena kod kojih razdor međice dosegne strašnih 15 cm. A naše medicinsko osoblje možda ne želi to riskirati, možda nisu dovoljno odvažni, ili čak nisu educirani, to ne znam. Vjerojatno bi se drugačijim pristupom porodu i stopa epiziotomije smanjila - da se ne forsira porod dripom, promjena položaja za rađanje, masaža međice i topli oblozi tijekom (i prije od 36-og tj trudnoće) poroda.
da, postoje razdori, ali treba promotriti i okolnosti koje su do toga dovele. kakvu sansu ima zena kad joj lijecnik svom snagom nalegne na trbuh, dok ona lezi na ledjima s nogama uvis, i dobije upute da tiska svom snagom?da ne riskiraju s takvim zahvatima, ne bi riskirali ni s tolikim brojem razdora medjice. ne treba tu nikakva posebna tehnologija ni aparatura; nikakvi topli oblozi. samo dozvoli zeni da zauzme vertikalniji polozaj i tiska prema osjecaju i lagano. i da beba mic po mic izadje van. ali to pak zahtijeva edukaciju, izlazenje iz rutine, manje komforan polozaj za med. osoblje, strpljenje i vrijeme. a vremena nema, treba osloboditi boks da bi sto prije mogla uci iduca rodilja, pa iduca...
a to da ne bi postojala da je bezveze, o tom potom... isto kao i ostale intervencije, ukljucujuci carski rez, u malom broju slucajeva je opravdana, ali doslo je do toga da se bez rezona koristi kod velikog broja zena, cime se pak povecava mogucnost komplikacija i potreba za novim intervencijama, cime se onda opravdava prvotna intervencija - vidite, koliko je porod opasan i kompliciran, bolje da smo odmah isli intervenirati! time dobivamo zacarani krug, do kojeg uopce nije ni trebalo doci.
felix
dijelim misljenje da su u porodu bez intervencija nekontrolirana pucanja medice iznimno rijetka.
isto tako mislim da masaze i topli oblozi nista previse ne pomazu--mozda cak i samo smetaju (meni bi smetalo da mi netko dole "cacka" dok radam), da je daleko vaznije zauzeti optimalan polozaj i propustati bebu polako, bez suvisnog tiskanja, kroz porodajni kanal i dati tkivu vremena da se rastegne do kraja (jer medica je stvorena za rastezanje).
falafelix
dijelim misljenje da su u porodu bez intervencija nekontrolirana pucanja medice iznimno rijetka.
nije to misljenje, to je statistika i realna cinjenica koja se ne bi smjela ignorirati.
da, postoje razdori, ali treba promotriti i okolnosti koje su do toga dovele. kakvu sansu ima zena kad joj lijecnik svom snagom nalegne na trbuh, dok ona lezi na ledjima s nogama uvis, i dobije upute da tiska svom snagom?
a to da ne bi postojala da je bezveze, o tom potom... isto kao i ostale intervencije, ukljucujuci carski rez, u malom broju slucajeva je opravdana, ali doslo je do toga da se bez rezona koristi kod velikog broja zena, cime se pak povecava mogucnost komplikacija i potreba za novim intervencijama, cime se onda opravdava prvotna intervencija - vidite, koliko je porod opasan i kompliciran, bolje da smo odmah isli intervenirati! time dobivamo zacarani krug, do kojeg uopce nije ni trebalo doci.
Potpisujem.
P. se rađao mic po mic, prirodno uz moje trudove, bez ikakve kemije i rezanja.
Primalja mi je masirala međicu i stavljala tople obloge.
P. je rođen na stolčiću u riječkom rodilištu.
Kad su me liječnici pitali za dojmove, rekla sam da bih tako mogla još deset puta.
He, he. Nemojmo se doslovno hvatati za brojku.
Svaki puta, nakon poroda, u sebi sam osjećala navalu pozitivne energije, oduševljenja, sreće.
Imam i ja pitanje u vezi epi...odnosno kako je izbjeći 2.put kad već 1.nisam("prirodan"porod na stolu:stali su mi trudovi od frke kad se skupila "ekipa"oko mene,pa je još i med.razlog bila "visoka međica"-nisam je nikad uspoređivala,pitat ću gin.ona ih se nagledala
Da li bi stolčić bilo dobro riješenje?(relativno brzo sam rodila 1.put,pa još ako se jedno vrijeme budem šetala oko rodilišta...taman da stignem 8) )
Da li su onda šanse veće da popucam po šavu ili je tamo tkivo tvrđe i čvršče,pa i manje sve skupa elastično?
Koji je + ako nisam prvorotkinja?
Bimba, kod nas ti ide u prilog to što će prije izbjegavati po rodilištima rezati drugo- i višerotkinje, nego prvorotkinje.
Ono što ti može pomoći je porod bez dripa (i ubrzavanja), bez nalijeganja na trbuh i u što pogodnijem položaju - stolčić je tu dobar izbor, tu je relativno manji pritisak na međicu nego recimo ležećki ili polusjedeći.
Teoretski su šanse nešto veće da popucaš po ili uz šav, ali uz dobru primalju i dovoljno vremena za prirodnu prilagodbu tkiva to se uopće ne mora dogoditi. Ako bi naišla na primalju koja bi ti masirala međicu ili makar stavljala tople obloge, to bi uz stolčić bile idealne predispozicije.
E sad, kakvo je rodilište gdje planiraš roditi - koliko ćeš od ovoga što su dobre pretpostavke uspjeti ostvariti - želim ti što više!
8) Najvjerojatnije ću opet u Pulu...(iako bi najrađe u kadu,al ne u Rijeku.)
zanimljivo, ali meni niti prvi put, niti sad, na porodu nitko nije spomenio ni E od epiziotomije
8)
Bok djevojcice!
Rodila sam prije godinu dana na SD, 3 dana prije termina, prekrasnog malenog djecacica koji je tezio nesto malo vise od 2 kg.
Dosla sam 8 pristiju otvorena (nastojala sam doci u zadnji cas ne bi li izbjegla predradjaonu, horizontalu, nedajboze drip i ostala nezeljena cudesa).
Cinilo se da od intervencija nece biti potrebno nista - pravac u box...i onda se otegnulo.
Je li mozda neka od vas cula ovakvo objasnjenje epiziotomije: bebica je vec u porodjajnom kanalu ali je vec jako umorna nakon 20 sati trudova, ovako sitne bebe brzo izgube snagu pa je preporucljiva mala epiziotomija da bi se dijete sto prije rodilo, bez nepotrebnih trauma...
Takvo je objasnjenje meni dala lijecnica na porodu, i zapravo na neki nacin trazila od mene dopustenje...S obzirom da je prica zvucala )barem meni u tom trenutku) kao da je ugrozena sigurnost moje bebe - pristala sam.
Istina je da sam nakon sto sto su me recnuli rodila u roku odmah, malisa je (iako jako jako mali i zgoljvi) izgledao super, bez hematoma, apgar 10/10, odlicnog opceg stanja.
Sad, godinu dana nakon epi, pitam se jesam li pogrijesila i jesu li zapravo samo vjesto manipulirali sa mnom ne bi li se porod sto prije dogodio.
Sto vi mislite?
uvijek je tesko reci sbbkbb...
pitam se sto bi bilo da su te dignuli da stojis. gravitacija bi zasigurno pomogla, vaginalni kanal bi se skratio i znatno prosirio, i trebalo bi ti manje snage za izgon.
ali uvijek je lakse, kad zena lezi i radja 'uzbrdo', napraviti epiziotomiju..
Evo- moj prvi post na ovom forumu koji čitam već skoro godinu dana, otkad smo MM i ja počeli raditi na bebici. A sad sam trudna, na pola puta (još koji dan i 20 tj.) i zasad sve "školski". Mislim da sam pročitala sve moguće i nemoguće i još uvijek imam puno nedoumica po pitanju poroda, a najviše me od svega frustriraju ove priče o rezanju. Koliko vidim, to se olako radi i kad nema anestezije koja djeluje i sl. pa me zanima, drage žene koje ste to iskusile, kolika je bol rezanja u usporedbi s trudovima i ostalim što prirodan porod uključuje? Nekako se ne mogu oteti dojmu da koliko god porod bolio, to nam je priroda namijenila i imamo neke prirodne mehanizme da se s time nosimo, ali rezanje najosjetljivijeg dijela tijela na živo?!
Moja iskustva su na oba poroda bila skroz drugačija.Prvi puta sam imala epi i trebalo mi je dva mjeseca da počnem normalno sjediti,drugi puta sam naglasila da je ne želim i primalja me masirala i širila međicu tako da sam imala samo dva vanjska površinska šava,pukla sam po starom rezu od epiziotomije. Ne znam kakva je situacija u drugim rodilištima ali znam da u zd rodilštu nije zlatno pravilo da prvorotke režu jer znam cure koje su rezane kao i one koje nisu bez obzira na to koji im je to porod po redu.
ja sam taj rez jedva i osjetila. zarežu te za vrijeme truda tako da se jedva osjeti. bar je kod mene tako bilo. znači trudovi su daleko bolniji od rezanja. mene je više bolilo šivanje jer sam svaki ubod igle osjetila. groznoEvo- moj prvi post na ovom forumu koji čitam već skoro godinu dana, otkad smo MM i ja počeli raditi na bebici. A sad sam trudna, na pola puta (još koji dan i 20 tj.) i zasad sve "školski". Mislim da sam pročitala sve moguće i nemoguće i još uvijek imam puno nedoumica po pitanju poroda, a najviše me od svega frustriraju ove priče o rezanju. Koliko vidim, to se olako radi i kad nema anestezije koja djeluje i sl. pa me zanima, drage žene koje ste to iskusile, kolika je bol rezanja u usporedbi s trudovima i ostalim što prirodan porod uključuje? Nekako se ne mogu oteti dojmu da koliko god porod bolio, to nam je priroda namijenila i imamo neke prirodne mehanizme da se s time nosimo, ali rezanje najosjetljivijeg dijela tijela na živo?!
mirna2005 hvala, nadam se i ja najboljemu, ali čitajući o prirodnom porodu, a zatim o iskustvima s poroda, čini se kao da je u HR rodilištima cilj zanemariti ama baš sve ono što se u naprednijim zemljama odavno shvatilo. Nameće mi se zaključak- ili će me nafilati svim i svačim i tretirati kao kravu koja ide na klanje ili se moram čim dođem u rodilište tako postaviti da će me sestre i doktori gledati ispod oka i ocijeniti kao neku problematičnu i neurotičnu pacijenticu. Iako, naravno od tvog dvoje prihvaćam ovo drugo. Nadam se da ću imati snage za to. Btw. ići ću na Sveti Duh jer tamo spadam a čini se kao najbolja varijanta. I muž naravno sa mnom, kao navijač
Hm, da, šivanje sam i zaboravila skoro, kao divnu nadopunu rezanju. Nina, jesu ti dali lokalnu za šivanje pa je svejedno bolilo (jer i to sam čula puno puta) ili nisu uopće?
Nažalost,moram se složiti da je sve stvar tvog stava kada stigneš u rodilište.Ako se postaviš kao educirana rodilja koja zna što hoće,postoji mogućnost da te gledaju ispod oka jer im nećeš dozvoliti da se uklopiš u njihovu rutinu...ali ako si peblaga loše je po tebe samu.MM je bio na oba poroda i vjerujte mi ipak se svi odnose prema vama sa malo više razumijevanja i uvažavanja kada vide da niste sami.
nisam baš sigurna ali mislim da jesu. bila sam sva neka zbunjena. rekli su mi nešto kao "dalo smo vam inekciju ali nemože djelovati na to mjesto" :? :? :? :?
Žao mi je, što drugo reći. Tako osjetljive stvari a tako malo senzibiliteta. Sve te priče s poroda koje uključuju zajedljive komentare medicinskog osoblja, gledanje ispod oka jer želiš sama donositi odluke koje se tiču tvog tijela i djeteta ili bar čuti opravdanje za određene postupke u neko vrijeme, to bi trebala biti iznimka, 1%. Čini se da su kod nas iznimka žene koje su se dostojanstveno osjećale pri porodu. Jedina koju ja znam da je bila super zadovoljna, unatoč tome što porod nije tekao idealno, je rodila u Švedskoj. Bit će bolje, moramo se za to same izboriti, druge nema.
draga vilo, pretpostavljam da je kao i sa svim drugim, i u ovome više različitih doživljaja, svaka od nas koja je doživjela taj rez - doživjela ga je na svoj način
što se mene tiče - reza se uopće ne sjećam, nisam ga ni osjetila...neobično ali istinito, bez obzora na rez sam i pukla, i izvana i iznutra
priče koje kažu da se sve boli poroda brzo zaborave - u mom su se slučaju pokazale istinitima...imala sam snažan osjećaj da mi vlastito tijelo i bujica hormona koje je proizvelo tokom poroda pomaže da sve izguram bez velike muke...i tu sam bol zaboravila
ne bih željela suvišno dramatizirati, pogotovo ne budućoj mami kojoj iskustvo poroda tek predstoji, ali ono što (za razliku od trudova) nisam zaboravila je šivanje. pretpostavljam da je nešto lakše kad se rade "samo" vanjski šavovi (ne moram biti u pravu), ali se krojačkih radova na unutarnjem dijelu i danas sjećam s jezom (iako sam dobila lokalnu), o dugotrajnom oporavku i činjenici da ranu osjećam i godinu dana poslije da ne govorim...zato se nadam i želim ti da prođeš i bez rezanja, i bez pucanja, i bez šivanja. ponešto i sama možeš učiniti kao pripremu i prevenciju. sretno!
da, kao pripremu i prevenciju je najbolje ne dati da te polegnu kad beba izlazi--osim ako se tebi samoj ne lezi.
meni su radili epi na prvom porodu, osjetila sam ju, ali mi je u tom trenu bilo svejedno. sivanje me nije bolilo jer su mi dali anesteziju--da nisu, ne znam kako bi podnijela jer su me sivali oko pola sata. daleko gori mi je bio oporavak, nisam mogla hodati mjesec, a sjediti gotovo 2 mjeseca. nakon drugog poroda sam sjedila isti dan, a drugi dan isla na rucak kod staraca i u kvart na kavu i setnju
u pravu si,iako nisam mislila na to - mislila sam na masažu međice i pripremu u tom smislu, isto tako i na vježbe disanja koje će u ključnom trenutku pomoći da izgon bude postupan i dozvoli da se tkivo samo po sebi dovoljno rastegne bez pucanja.
u mom slučaju se pokazalo da je ključna i ona posebna veza koju uspostaviš ili ne uspostaviš s primaljom. meni nije uspjelo, nisam je osjećala kao podršku, nije mi dobro vibrirala...izgleda da nisam ni ja njoj pa se nije previše trudila s masažom ili pomoći kod izgona, da ne bude tako brz i silovit što je rezultiralo pucanjem (da podsjetim, beba je bila vrlo mala)...ova veza s primaljom ne bi trebala činiti razliku, to je pitanje profesionalnosti, ali je kod mene ipat činilo razliku.
nakon svega i dalje mislim da sam se znala postaviti i zauzeti za sebe i porod kakav sam željela, nedvosmisleno staviti do znanja što ne želim...ali eto, postoje očito još neki faktori koje nisam predvidjela, a još kad sam shvatila da je beba ugrožena (kako su mi rekli) pristala sam na epiziotomiju.
vec sam pisala na nekom drugom topiku svoje misljenje o pripremi medice. uglavnom, ja mislim da je medica savrseno pripremljena da obavi funkciju za koju je stvorena--rastegne se. mislim da na samom porodu i masaze i spike mogu samo smetati (barem bi meni smetalo, da mi netko "cacka" dole dok ja radam). isto tako mislim da se tokom trudova zena treba pokusati sto vise opustiti, tako ce i trudovi manje boljeti. naravno, zauzimati polozaje koji joj u tom trenutku odgovaraju.
jedina posebna veza koja se mora uspostaviti je veza sa vlastitim tijelom, ostalo je vise manje nebitno (za fiziologiju poroda, ali je itekako prakticno imati "vezu" s osobom koja je uz tebe).
kod nagona za tiskanje-suprotno uvrijezenom misljenju da se mora tiskati sve u 16--polako propustati bebu i time dati tkivu vremena da se rastegne. najbolje je mozda uopce ne tiskati, nego samo polako propustati bebu koja ide nekim svojim tempom.
i tako. do ovih misljenja sam ustvari dosla proucavajuci svoja dva (dijametralno suprotna) poroda, i citajuci tone literature i prica o porodu, fiziologiji i opcenito.
Tamo gdje ću ja roditi nitko ništa i ne pitasamo naprave cak
Već sam ovo negdje pisala ,ali ja sam šokirana (pozitivno) pa nije zgoreg ponoviti...
Prvi porod-Klasična epizotomija,grozna bol i mjesec dana nakon poroda,rana koja teško zarasta,nemogućnost sjedenja tjednima...
Drugi porod-klasičan izgon na leđima,velika beba(3900/54),inzistirala sam da prođe bez epizotomije na moju odgovornost.Popucala sam jako jer su doktori povukli bebu nakon što je glavica izašla i zakačili me ramenom.Ruptura peritoneuma u II stupnju.
Ali rezanje i spontano puknuće nije za usporediti!
Moja beba je od poroda hospitalizirana u dugoj bolnici i ja od drugog dana po porodu provodim uz nju po 12 sati sjedeći na stolcu.Da nemam još koji končić(danas je 14 dana od poroda) ne bih ni znala da je bilo puknuće.
I da ne mislite da je bilo lako izjeći rezanje...
Nagovarali su me,vršili strašan ptitisak,govorili da ću popucati i da ugožavam bebu ako ne pristanem na epi.
Uglavnom ,nisam se dala jer smo znali da će beba odmah po porodu biti hospitalizirana u drugoj bolnici te sam trebala biti sposobna i u najboljem stanju da bih mogla biti uz nju.
skidam ti kapu na odlučnosti! iskreno, ja nisam imala tu petlju kao ti! kad su rekli da se bebica muči i da se za bebe tako male porođajne kilaže obavezno mora napraviti epi - totalno sam pala u paniku i posustala...bez obzira na svu prethodnu edukaciju. mislila sam da u mojoj educiranosti ima gadnih rupa jer nikad nisam čula za takvo tumačenje
tebi zaista svaka čast, ja nisam imala snage prihvatiti takvu odgovornost ...
nadam se da je tvoja bebica dobro (upravo sam pročitala o čemu je riječ) i da će sve što je pred vama proći savršeno, i da će teški dani uskoro biti iza vas. puno vibrica za malenu i hrabre roditelje!
Moja je bila zapravo jako velika,a i sve podatke koje sam imala su govorili u prilog tome da kod srčanih grešaka(bebi je dijagnosticirana in utero) bebe pate tek nakon se prereže pupkovina,tj.potrebno je nekoliko sati/dana da se razviju simptomi.Zapravo se relativno puno rađa djece sa srčanim greškama ,a njihovi porodi teku skroz klasično jer tek dan ili dva nakon rođenja doktori ili roditelji shvate da beba ima problem.skidam ti kapu na odlučnosti! iskreno, ja nisam imala tu petlju kao ti! kad su rekli da se bebica muči i da se za bebe tako male porođajne kilaže obavezno mora napraviti epi - totalno sam pala u paniku i posustala...bez obzira na svu prethodnu edukaciju. mislila sam da u mojoj educiranosti ima gadnih rupa jer nikad nisam čula za takvo tumačenje
Ja sam na porodu sa sinom imala rupturu vagine, popucala sam skroz do cmara, bezbroj unutarnjih savova, mjeseci sjedanja na kusinu za hemoroide.....epi mi nisu stigli napravit jer je maleni izletio ko metak, iskreno neznam sto bi bilo bolje. Sivana sam sve nekako cik-cak kako sam i pukla, sve me to jos i sada nekad zateze i boli a sad u drugoj trudnoci ti su mi oziljci nekako imbufali i strah me da na porodu opet ne popucam po njima.
Ja sam carica i nemam iskustva sa epi, ali...
1982. gledala sam film koji mi se jako urezao u sjećanje.Kad ga opišem, bit će vam jasno zašto mi je ostao u sjećanju.
Mislim da je bio češkoslovački i zvao se zimske bebe.
Bio je prikazan prizor vaginalnog poroda.Rodilja je imala "ful frizuru", ležala je u nekom polusjedećem položaju i doktor je uzeo iz posudice punu šaku bijele kreme(ili čega već) i omazao je iznutra.
Nakon toga beba je samo izkliznula.
Nikakvog rezanja, pucanja, ničega.
I tu mi ima dosta logike, jer i seks na suho boli, a kamoli izlazak bebine glave koja je puno veća.
Zašto se kod nas "omazivanje" ne primjenjuje?
u principu bi rekla da ni to nije potrebno--meni bi recimo smetalo. "dole" je ionako vlazno, em plodna voda, em verniks, em se cijelo vrijeme luci "podmazivac"..
po meni je svako petljanje koje nije medicinski opravdano, bilo ono u najboljoj namjeri--nepotrebno i suvisno.
za ocuvanje medjice nisu vazni samo polozaj (najgori je onaj klasicni na ledjima) i naravno izbjegavanje epiziotomije. kljucan utjecaj (u negativnom smislu) imaju i nalijeganje na trbuh, pozurivanje izgona ("tiskaj! tiskaj!"), tiskanje izvan truda, lijekovi koje si dobila u porodu i pozurivanje poroda opcenito (npr drip).
najbolje sto se moze uciniti je osigurati maksimalnu privatnost i opustenost, ako se moze malo zamraciti soba i smanjiti buka, zauzeti polozaj koji ti odgovara (najcesce to bude neki od vertikalnih, cuceci, klececi...), te u trudu polako i njezno tiskati ili cak uopce ne tiskati nego pustiti da maternica sama obavi posao. pucanja se mogu dogoditi na starim oziljcima, ali najcesce je rijec o povrsinskim puknucima koja lako zarastu.
Meni je prva epi bila koma fizički, iz svih razloga koje su cure već navele: veliki rez, šivanje bez da je anestezija profunkcionirala, milijun šavova, nemogućnost kretanja...
Ali druga me je epi dokrajčila iz sasvim drugog, psihičkog razloga, pa sam htjela podijeliti s vama svoje iskustvo, jer epi nije samo fizička ozljeda. Naime, umjesto dogovorenog stolčića, u trenutku izgona kad je moje tijelo pokušalo napraviti napor i ustati se iz ležećeg položaja kako bi se beba rodila, oni su me bacili nazad na leđa, digli noge, vezali, sjeli na trbuh da istisnu bebu i, naravno, izrezali. A primalja kojoj sam u više navrata naglasila da neću da me režu (i do tada predivna žena) mi je mrtvo-hladno dobacila: "Pa kad niste htjeli surađivati." Taj jedan (predugački) trenutak jednostavno me je dotukao. Osjećala sam se doslovno kao da su me silovali i onda optužili da sam si za to sama kriva.
S vremenom sam taj događaj naučila staviti u drugi plan i usredotočiti se na brojne predivne trenutke moga drugog poroda, tako da ne mogu reći kako sam istraumatizirana porodom u cjelini (bio je daleko bolji od prvoga). Ali da mi je muka što se takve stvari događaju u najosjetljivijim trenucima poroda, u jednoj navodno civiliziranoj zemlji, jest.
moze biti i drugacije, evo:
rodila sam dvoje djece,prvo nesto preko 4 kg, drugo nesto ispod 4 kg.
bez epizotomije, bez i jednog jedinog sava!
nisam ja neko cudo, vec eto SAMO SU MI DALI PRILIKU....
voljela bih da je tako i u hr :/
Ja sam počela porod na stolčiću i sve je krenulo sjajno...ali onda su mojoj bebici počeli padati otkucaji srca, plodna voda je bila zelena, babica mi je rekla da je frka, da se beba guši i da moraju rezati, ja sam se složila.U tom trenutku ne razmišljaš o sebi!I odmah sam se našla na stolu, zarezali su me i moj mišić je bio vani. Sve je prošlo 5!
Jedino što me je poslije totalno emocionalno dotuklo je izjava doktora "A bolje da smo vas rezali nego da kasnije dijete posjećujete na Kozali "(groblje u Rijeci)
Još i sad kad se sjetim te izjave pozelenim
Drago mi je da je sve ok prošlo, ali ovakva izjava jednog dr :shock:Jedino što me je poslije totalno emocionalno dotuklo je izjava doktora "A bolje da smo vas rezali nego da kasnije dijete posjećujete na Kozali "(groblje u Rijeci)
Još i sad kad se sjetim te izjave pozelenim
Prestrašno! I za svaku osudu.
Joj i ja bih bez epi ovaj put... samo po iskustvu do sada ne znam kako ću to izvesti, jer nisam baš neki karakter koji će ustrajati ako oni krenu (a vjerojatno hoće s tim manipulativnim izjavama), a i činjenica je da sam i ja htjela da što prije izađe vani!
A. se rodio jako brzo, trudovi su bili snažni i učinkoviti tako da nije trebao drip, sve je bilo uredno, čak su se i oni iznenadili da ide tako brzo. Jedino sada što čitam vidim da bi vjerojatno pukla jer me dr pitao jel može malo samo potisnut trbuh rukom kad je beba već skoro izašla što sam ja jedva dočekala...
Uglavnom, divim se vama koje ste ustrajale i molit ću Boga za intervenciju i hrabrost ovaj put!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom