...o ovom svijetu, ljudima, politici, meduljudskim odnosima, precesto shvatim kako na svim podrucjima vlada kaos i nemoc, te da ide nekako nekim putem bez povratka...postanem tuzna i bijesna i nista mi nema smisla.
zasto se truditi?
...oko dojenja, ako je majcino mlijeko puno otrova
...oko odabira adaptiranog, kad je to sve neki "cudan koktel"
...oko odgoja djece, kad me nece ni poznavati kada odrastu
...oko zdrave prehrane, kada nema niceg zdravog u konvencionalnom uzgoju prehrane
...oko sebe, jer ionako nikada nismo zadovoljni
...za ocuvanje okolisa, kad izgleda ionako nema smisla
...uopce oko necega, kada cemo svi umrijeti od nekog mutiranog virusa neke svinjske gripe!? (malo sad pretjerujem)

hocu reci: ima dana, kada sam totalno u depresiji, kada se pitam "u kakav to svijet radamo nasu djecu!?"

danas mi je jedan takav dan.

sta vi radite kad vas uhvate ovaka razmisljanja? s cime se opet "podignete"? kako zivite s vlastitom nemoci da se u svijetu nesto pokrene?....

pricajte mi malo, slobodno filozofirajte!