hvala vam na vašim postovima
mlukacin ni ja ne peglamtu te skroz kužim,kada ti je termin?
slažete li se s tezom da drugo dijete nikad nedobije pažnje kao prvo i da nije moguće da te oboje(ili troje) imaju u jednakoj mjeri??
 |
|||
|
|
|||
hvala vam na vašim postovima
mlukacin ni ja ne peglam
slažete li se s tezom da drugo dijete nikad nedobije pažnje kao prvo i da nije moguće da te oboje(ili troje) imaju u jednakoj mjeri??
pa mislim da ne stoji teza da drugo nikad ne dobije paznje koliko prvo. citav zivot je pred nama a moj prvi sin je bio jedinac samo 20 mjeseci
takodjer, moj brat je mladji od mene 6 godina i ja nisam imala nikakav osjecaj zapostavljenosti kad se on rodio...kretala sam u skolu i imala druge zanimacije, pomagala mami oko bebe...
Ne slažem se... Ne može se to tako uspoređivati, bez obzira na razliku u dobi. Starije dijete je bilo privilegirano jer je neko vrijeme bilo jedino dijete, a mlađe je privilegirano jer je od prvog dana imalo brata/sestru... Svatko ima svoje mjesto.ivila prvotno napisa
hvala vam na vašim postovima
mlukacin ni ja ne peglam
slažete li se s tezom da drugo dijete nikad nedobije pažnje kao prvo i da nije moguće da te oboje(ili troje) imaju u jednakoj mjeri??
Konkretno, naš mlađi je samo donekle profitirao utoliko što smo imali puno manje učenja po sistemu pokušaj/pogreška, imali smo više iskustva i sl. Oni su različiti, trebaju različitu vrstu pristupa, vole različite stvari, uče na drugačiji način i dosta toga što je vrijedilo kod starijega nije "palilo" kod mlađega.
NOvo dijete - nova priča... Nema tu usporedbe, iako smo stalno u napasti da to radimo (ne mogu uvijek izbjeći, ma koliko se trudila). I svaki slijedeći koji se rodi je nova nota u obiteljskom orkestru. Uloga roditelja je da sve to uskladi. Imam samo dva sina, pa ne znam kako je s više djece (kasno smo ih dobili i bili jako sretni da smo uopće uspjeli dobiti najprije jedno, pa i drugo dijete). Ne opterećujem se tko dobiva koliko pažnje, trudim se da SVAKO DIJETE dobije ono što mu treba i kad treba, na način da se nitko ne osjeti zakinutim. Nije to uvijek lako, treba u cijeloj priči naći prikladno mjesto i roditeljima. Oni koji to uspiju, imaju ispunjen obiteljski život. Umor je dio priče, ali to prolazi... Kad se osvrnem na ovih gotovo 9 i gotovo 10 godina, jedina stvar koju bih promijenila (a nisam bila u prilici) je ova - ostala bih s njima do 3. godine mlađega, da ih ne dajem u jaslice. Sve drugo je ok.
Ne slazem se. Tako misle majke koje nemaju vise dece.hvala vam na vašim postovima
mlukacin ni ja ne peglam
slažete li se s tezom da drugo dijete nikad nedobije pažnje kao prvo i da nije moguće da te oboje(ili troje) imaju u jednakoj mjeri??
ivila u 37 tjednu sam... makar cerviks skroz skraćen, lako za prst prohodno do glavice i ovoja... tak da moglo bi svaki čas a još se nisam ni za bolnicu spremila...
moje svako dijete ima moju pažnju... i tak će i ostati bez grižnje savjesti...
sve što radimo pokušavamo raditi skupa... npr., radimo zajedno kolače, pa skupa crtamo, pišemo, farbamo, usisavamo... čistimo kuhinju, igramo se... vjerojato će sad s trećim biti malo teže dok ne naraste...
mene sad najviše brine to što nemam tri noge i tri ruke... idemo spavati i svaki dobije jednu ruku... eh pa sad, što ću dat trećem....
Pa cicu!idemo spavati i svaki dobije jednu ruku... eh pa sad, što ću dat trećem....
Sretno, bit će to skoro, izgleda!
Ja imam dvoje većih s jako malom razlikom (9 i 8 godina). Taj odnos karakterizira neprekidna interakcija; zajednički interesi, zajedničke faze, zajedničke igre i svađe. To je u isto vrijeme i najbolje i najteže - nerazdvojni su i bliski, ali je ta njihova stalna interakcija vrlo često teško izdržljiva za okolinu, čitaj roditelje.
mlukacin-prekrasno je što djecu uključuješ u sve aktivnosti-sigurna sam da ćete kad se rodi treće biti još bolji team :D
zdenka-ima li između djece ljubomore?rivalstva?ili je uglavnom u pitanju bratska sloga i problemi? kad je svađa u pitanju utvrđujete li krivca ili ih pustite da se sami "rasprave"?
mene zanima i npr. kupanje.....kako i kada kupaš jedno maleno uz jedno malo veće...to nemam pojma kako ću izvest....
Ima ljubomore, ali najviše se svađaju zbog rivalstva - zbog igračaka, pravila igre i tome slično. Nastojim se ne dati uvući u njihove rasprave, a ako primijetim nešto što ne valja u ponašanju prema bratu/sestri, ukažem im na to. Oni stalno traže arbitražu i tužakaju, pogotovo kći, ali nastojim ne reagirati na to koliko god je moguće.
zdenka-ima li između djece ljubomore?rivalstva?ili je uglavnom u pitanju bratska sloga i problemi? kad je svađa u pitanju utvrđujete li krivca ili ih pustite da se sami "rasprave"?
moji se zajedno kupaju odkada Magdalena sjedi, dakle od njenog 7 mjeseca... i super im je, obožavaju se kupati zajedno...
svađaju se obavezo radi svega i svačega... inače su oboje krivi isto.... jedino u ekstremnim situacijama utvrđujemo krivca... dakle, kad se stvarno radi o ekstra slučajevima
btw.....
sve najbolje vam želim... i vama i vašim obiteljima... puno zdravlja i veselja...
Moje starije dijete ima 20 mj., a mlađe je jučer napunilo 3 tjedna. Meni je to mala razlika
Dosta me je bilo strah u trudnoći kako će sve skupa izgledati kad se beba rodi. Ma šta dosta-umirala sam od straha
MM radi na kući koju gradimo po cijele dane i beba nije imala ni 2 tjedna kada sam prvi put ostala sama s njih dvoje na cijeli dan. I mogu samo reći ono što sam pročitala na ovom forumu- da je čudo koliko majka može biti kreativna i dosjetljiva.
Što se tiče toga kako je moje starije dijete prihvatilo mlađe- strah je bio još neopravdaniji! Toliko je ljubavi u tom malom biću da ja to nikome ne mogu opisati dok to sam ne doživi
Sve u svemu- sve je puno bolje nego sam mislila da će biti
prekrasne priče!iako je teško s malom razlikom ja sam ipak nekako sve više uvjerena da je kasnije bolje
He he... dođe to samo po sebi, kao i sve ostalo.
Evo kako je kod nas bilo (nije to pravilo, djeca si nekako sama "nađu najbolji način"): Prve godine mlađega smo kupali u spavaćoj sobi (kadica se mogla postaviti poprečno na krevetić). Kupaš prvo malo dijete, a veliko "pomaže" (dodaje pelenu i sl. ili je barem na oku). Kad malo dijete ubaciš u krevetić, dodaš najdražeg pesa ili medeka, pa onda kupaš veliko dijete. Često je mali sin znao zaspati ko klada dok sam ja riješila velikoga. Kasnije - velika kada i obojica unutra! MM i ja smo ih dugo dugo kupali zajedno (tj. bili oboje doma u vrijeme kupanja, jer nismo se usuđivali ostaviti jedno dijete u vodi dok brišeš drugo i sl. pa smo dijelili posao). Kupali su se zajedno do četvrte/pete godine.
Ako se slučajno dogodilo da nekog od nas odraslih nema za vrijeme kupanja, jednostavno smo kupali prvo jednog pa drugog. Od prvog dana. Bit će sve u redu!
peterlin, hvala ti na odgovoruHe he... dođe to samo po sebi, kao i sve ostalo.
Evo kako je kod nas bilo (nije to pravilo, djeca si nekako sama "nađu najbolji način"): Prve godine mlađega smo kupali u spavaćoj sobi (kadica se mogla postaviti poprečno na krevetić). Kupaš prvo malo dijete, a veliko "pomaže" (dodaje pelenu i sl. ili je barem na oku). Kad malo dijete ubaciš u krevetić, dodaš najdražeg pesa ili medeka, pa onda kupaš veliko dijete. Često je mali sin znao zaspati ko klada dok sam ja riješila velikoga. Kasnije - velika kada i obojica unutra! MM i ja smo ih dugo dugo kupali zajedno (tj. bili oboje doma u vrijeme kupanja, jer nismo se usuđivali ostaviti jedno dijete u vodi dok brišeš drugo i sl. pa smo dijelili posao). Kupali su se zajedno do četvrte/pete godine.
Ako se slučajno dogodilo da nekog od nas odraslih nema za vrijeme kupanja, jednostavno smo kupali prvo jednog pa drugog. Od prvog dana. Bit će sve u redu!
mm radi vani pa ću ja uglavnom biti sama sa njima...morat ću nešto smisliti u vezi kupanja, npr. svaki dan kupati drugo dijete ili tako nešto...
netko je lijepo gore rekao kako je nevjerojatno što sve mama može smisliti i iz kakvih se situacija izvući sa dvoje male djece, pa se nadam da će mi mašta dobro raditi
ustvari sada mi je teže jer sam 6 mj. trudna i ne mogu trčati za malenim, pa mislim da će mi tako biti i kad rodim...ali ipak ću biti pokretnija valjda i spretnija...uh...
uglavnom ja se zamišljam kako letam po kući po cijeli dan, raščupane kose i izbljuckane majice, kuća u neredu, prašina svuda, igračke svuda, kuhinja puna suđa, kupatilo da ne govorim...a peglanje? ajoooj...
i kad nešto uspijem srediti legnem krepana navečer i budim se isto tako raščupana i ajmo iznova...
možete li mi reći da neće biti tako? pliiiizzzz
Ne mozemo
Ali prodje...tako brzo da ine primetis....
Moj sin me zna pitati- mama , scas li se kad sam bio beba.....?
Secam se, secam...nikada ne mogu da zaboravim
Ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali nije ni bitno, može se tu puno toga pomoći...
Ja sam oko starijega jako puno skakala (moglo mu je biti) a mlađega nikad nisam uspavljivala, nikad u njegovom gotovo 9-godišnjem životu. Nisam bome ni starijega otkad se rodio brat (nisam fizički stigla ni mogla) i mogu samo reći da mi je ta racionalizacija donijela olakšanje. Naša djeca nisu imala problema sa spavanjem, uspavljivanjem i slično. Ne mogu tvrditi da je to zato jer ih u ranoj dobi jednostavno nisam mogla nosati i uspavljivati (nego bih pala u krevet skup s njima ili odmah nakon njih) ali nije to ni posve krivo. Ne možemo sve stići, ali MOŽEMO odvojiti bitno od nebitnog i djeca to brzo prihvate i nauče. Starijega sam puno nosila (i u trudnoći, što je završilo neslavno - tjedni, zapravo mjeseci ležanja na Sv.duhu, a doma muž i stariji sin sami :/ ). I danas se pitam je li moglo biti drugačije... ali nije važno. Bilo pa prošlo. Ne vjerujem da su bili zakinuti zato jer ih nisam uspavljivala na rukama. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga, ali ni sebi ni djeci nisam to mogla priuštiti.
Kasnije, kad se i drugi rodio, nisam ih više mogla nositi, nije mi više padalo na pamet nositi kolica na 2. kat skup s klincem u njima (stajala u autu na parkingu). Veći dio dana bila sam sama s djecom i išlo je. Moram reći da me prvi porod bacio u gorju depresiju nego drugi, jer možda za to nisam imala vremena... tko bi znao. Bilo mi je puno teže kad sam počela raditi. Tada sam morala imati i plaćenu pomoć (zato jer mi je posao bio takav da nisam mogla ni uzeti bolovanje, a ni doći doma u 15 sati). Nekako je išlo.... Traži to i žrtve, kod svakoga drugačije. Kod nekoga su to igračke po sobi (nije me sustiglo, nekako smo to izbjegli iako danas kad su djeca veća to nadoknađuju - raskramaju kuću, ali i pospreme kad ih potjeram... ), kod nekoga izostane pečenje kolača ili pranje prozora, ali najnajvažnije si je odrediti prioritete - ako lakše podnosite nered, žrtvujte pospremanje. Ako lakše podnosite zmazane prozore, žrtvujte to... Ja sam preživjela 3 godine (čak i dulje) bez knjiga i novina jer nisam ništ stigla.
Organizirala sam se tako da ne peglam osim najnužnijeg, iako se pralo svakodnevno. Imala sam pomoć kad mi je bilo nužno (mm povremeno, ali ne prečesto, njega sam znala "zajašiti" da odvede popodne djecu k baki dok ja, recimo, operem tepih... ).
Svakako smo se snalazili. Bitno je NE OČAJAVATI nego "letanje po kući bez frizure i manikiranih noktiju" prihvatiti s dozom humora. Djeca tak i tak prebrzo narastu i odrastu. Ja se sad pitam kad prije su prošle sve te godine...
nama će biti razlika 14mj i nemam pojma kako će to sve skupa izgledati i kako ću to preživjeti!
i bolje da ne znaš
Kao prvo, počni razmišlajt pozitivno....
znam, ali kad je to taaaaako teškooooo...
već sad sam često na izmaku snaga :/
i bolje da ne znaš
Između mog drugog i trećeg je razlika 13 i po mjeseci, i najbolji savjet je živce u kanticu, pa na pecanje...Najbitnije je organizirat se i imat maramu, sling ili štoveć... I tako se pripremit na veselje koje te čeka. Sad najmlađi ima skoro godinu i po i zadnjih 3 mjeseca je puuuno lakše. Zapravo, kako sam sama s njima doma i nemam ni čistilicu ni kuharicu ni baka servis, sve je lako dok su zdravi. A kad su bolesni, i ja bih pobjegla , a i oni... I uživaj u trudnoći, na kraju će biti i dana kao iz slikovnice
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom