Do ove jeseni sam cijeli život živjela u Zg gdje sam i rodila dvoje djece i naravski ih dojila. Moja je pedijatrica bila prodojeća, dojila bi ih i vani i sve nekako bez previše pompe. Preselili u malo mjesto u Dalmaciji i rodila treće koje dojim, a dojim tandem i drugo od 17 mjeseci. Prvo pedijatrica, jedna jedina kojoj mogu ići preko HZZOa smatra da svakako trebam prestati dojiti ovog starijeg, a da najmanjem od tri mjeseca treba obavezno davati vode i dudu jer dobiva previše i nema potrebe da me cilu iscidi, kako to ona kaže. Po mjestu se čude da me nije sram vadit sisu vani kad mi dijete plače, kao da izbjegavam platit porez ili tako nešto...Uglavnom, moji su Dalmatinci i nisam stranac ovdje, svi me znaju i sa većinom sam rod, ali stvarno ovo je drugi svijet. Zanima me kako informacije o dojenju koje je toliko prirodno i samo po sebi razumljivo mogu tako sporo stizati na Makarsku rivijeru. Uopće me nije moguće nimalo poljuljati u vjeri da dojenje do kraja druge godine života koristi djetetu, kako piše uostalom na svakoj kutiji Čokolina, ali možda da nisam zagrebački gojena, možda bi ih poslušala. Imate li sličnih iskustava? Ne završavaju li svi pedijatri iste specijalizacije? Kako je ovakvo opće čuđenje da ne kažem osuda moguće? Pa nisam došla u Uzbekistan...