Zahtjevna djeca

[nanimira]

Hvala nani, jutros sam se resetirala i smirila, analizirala jučerašnji dan. Jučer su meni živci bili jako kratki, nisam se mogla razbuditi a ona je ajtivna non stop kaj je meni bilo previse i kad je napravila prvo sranje, sve ostalo se samo slagalo. I nije popodne spavala pa je nervoza bila još jača. Bio je definitivno problem u meni. Ona je kakva je ali ja se nisam mogla zbrojiti dovoljno da je hendlam.

Štos s takvom djecom je da moraš biti maksimalno zen i kul, svaka viša frekvencija odapinje i njihovu višu frekvenciju. I tako međusobno dok ne eskalira. No kako smo mi roditelji pa bi trebali biti zreliji u startu smo krivi.
Al smo i samo ljudi.

ma s vremena na vrijeme ćeš poludit, odprdit sve što misliš da je korisno za nju, sterat sve u rodno i bok. i to je normalno i ljudski. i nek zna da mama ima i takav temperament, kad graniči s živčanim slomom.

neće joj ostavit posljedice ali će naučiti da i mama ima granice tolerancije.

moja mala je jučer izletila na cestu ( doduše autobusno stanicu) jer joj se nije svidio moj kebab...pa jebate razloga...samo sam ju uzela za ruku i drito u auto.

"ja neću doma"

"očeš!!"

i bok. derala se cijelim putem do auta, još je i neka procesija bila pa su ljudi mislili da mučim dijete. zaboli me.

došao tata, ja sam uzela time out i izašla popušti 2 cigarete a oni su ostali razgovarat. kad sam se smirila, rekla sam joj da se bojim i daju molim da to više nikad ne napravi.

[Peterlin]

Dobro si dijagnosticirala - treba sebe skulirati. Dobra je vijest da nakon takog groznog dana sutra svane sunce i pitaš se što vam je jučer bilo, a dijete se pretvori u anđelka

X

98% problema s djecom rješavala sam popravljajući sebe. I to stvarno funkcionira.

[nanimira]

Hvala nani, jutros sam se resetirala i smirila, analizirala jučerašnji dan. Jučer su meni živci bili jako kratki, nisam se mogla razbuditi a ona je ajtivna non stop kaj je meni bilo previse i kad je napravila prvo sranje, sve ostalo se samo slagalo. I nije popodne spavala pa je nervoza bila još jača. Bio je definitivno problem u meni. Ona je kakva je ali ja se nisam mogla zbrojiti dovoljno da je hendlam.

Štos s takvom djecom je da moraš biti maksimalno zen i kul, svaka viša frekvencija odapinje i njihovu višu frekvenciju. I tako međusobno dok ne eskalira. No kako smo mi roditelji pa bi trebali biti zreliji u startu smo krivi.
Al smo i samo ljudi.

ma s vremena na vrijeme ćeš poludit, odprdit sve što misliš da je korisno za nju, sterat sve u rodno i bok. i to je normalno i ljudski. i nek zna da mama ima i takav temperament, kad graniči s živčanim slomom.

neće joj ostavit posljedice ali će naučiti da i mama ima granice tolerancije.

moja mala je jučer izletila na cestu ( doduše autobusno stanicu) jer joj se nije svidio moj kebab...pa jebate razloga...samo sam ju uzela za ruku i drito u auto.

"ja neću doma"

"očeš!!"

i bok. derala se cijelim putem do auta, još je i neka procesija bila pa su ljudi mislili da mučim dijete. zaboli me.

došao tata, ja sam uzela time out i izašla popušti 2 cigarete a oni su ostali razgovarat. kad sam se smirila, rekla sam joj da se bojim i daju molim da to više nikad ne napravi.

[Lili75]

ma s vremena na vrijeme ćeš poludit, odprdit sve što misliš da je korisno za nju, sterat sve u rodno i bok. i to je normalno i ljudski. i nek zna da mama ima i takav temperament, kad graniči s živčanim slomom.

neće joj ostavit posljedice ali će naučiti da i mama ima granice tolerancije.

X.

[Peterlin]

Pa je, lako je ne ići u restoran.

Čitam malo ranije postove pa moram komentirati...

Mi smo baš odlaske u restoran koristili u svrhu dresure jer su djeca to voljela i tam su se ponašali bolje nego doma. Jako su se trudili. A da su krenuli divljariti, mi bi bez grižnje savjesti otišli doma istog trena. Iz restorana nismo nikad trebali, ali iz parka ili igrališta jesmo puno puta. Oni krenu sipati pijesak po drugoj djeci ili pokušaju otimati igračke, a ja okret na peti i ravno doma. Samo mi je znalo biti žao starijega koji obično nije divljao, jer je djelomično trpio kaznu za mlađega. Pa sam imala komp3nzacijske metode: on bi doma dobio za igranje lampice za bor i slične stvari koje je obožqvao, a mali nije dobio nikakvu privilegiju.

[jelena.O]

Čestitke bb
Ovaj tvoj video je sasvim normalan

[nanimira]

Slažem se Peterlin, i mi smo više puta otišli doma, bez obzira gdje smo. Jednostavno je digla živce/tlak/pretjerala, što god, i pokupili smo se i otišli. I to mi je do sad najnajbolja disc.metoda.

[Peterlin]

Slažem se Peterlin, i mi smo više puta otišli doma, bez obzira gdje smo. Jednostavno je digla živce/tlak/pretjerala, što god, i pokupili smo se i otišli. I to mi je do sad najnajbolja disc.metoda.

Naravno. Pogotovo kad to napraviš bez drame. Samo odeš, pa kome milo kome krivo. Moji živci nisu javno dobro i čuvam ih. A protiv mog mlađeg sina koji je rođeni glumac i kralj drame najbolje je palilo totalno cool ponašanje, uz čvrsta pravila oko pet bitnih stvari, oko kojih nije bilo pregovora. A za papuče mi se fućkalo tada isto kao i danas.

[maria71]

Imala sam par puta priliku biti svjedokom manipulativnog ponašanja djeteta i potpune bespomoćnosti roditelja.
Sad kad to osjetim / vidim , dignem se i odem. Na poslu moram trpiti koješta, ali u privatnom životu neću.

Puklo je par " prijateljstava " ali se bar jedna osoba osvijestila u tome kako krivo postupa u odgoju.

[Kaae]

I onda, kad odete tako iz parka, sto je tko time dobio?

Ok, roditelj se valjda maknuo iz stresne situacije jer ne mora nikome objasnjavati da je, eto, mali Perica danas u elementu i baca pijesak na drugu djecu/uzima igracke/skace s treceg kata penjalice... urla jer ne smije vuci magarca za rep, ili sto vec.

A dijete?

Recimo moje dijete, na odlazak iz parka (ili neceg drugog) odreagira momentalnim urlanjem zbog odlaska, a onda zaboravi da smo otisli i nastavi s bijesnim glistama neke druge vrste i iz cijele price ne nauci nista, niti mu ista znaci ako mu, tamo neki sljedeci put, kazem da ce, ne prestane li bacati pijesak na Jozicu, odmah otici iz parka (sad recimo ne baca pijesak, uglavnom je prestar za to, ali ima neke druge asove u rukavu).

[n.grace]

dobio je i roditelj i Jožica, znači dvoje na dobitku

ako kod nekog djeteta ne pali odlazak iz parka, odnosno okruženja gdje se dijete ne ponaša prihvatljivo, ne znači da ne pali kod drugih

[seni]

Bubilo, velike čestitke!
I nadam se da ce svemir s trećim djetetom
biti milostiv.

[seni]

Netko je pitao na prethodnim stranicama, da li se s hranom igra, s kojom, kada i kako.
sto ljudi, sto čudi.
ja one linije sto je ok, definiram drugačije. Dakle ne kroz da li smiješ, mozeš miješati borovnice i kavu, te guliti gumu sa vrata , ili nesto treće. (To se definira po tome sto je nama iz raznih razloga prihvatljivo ili neprihvatljivo, a naravno ovisi i o situaciji i kontekstu)

kada se moj život i zivot obitelji fokusira i vrti prvenstveno i u najvećoj mjeri oko djeteta, to je za mene znak, da stvari ne funkcioniraju kako treba.
kada covjek u strahu da ne "slomi" dijete (sto god to značilo) počinje slamati sebe, odnosno dozvoljavati da dijete slama njega, meni je to znak alarma.
kada cijeli dan ili većinu vremena razmišljam o priprostim radnjama, oblačenje, park, jelo, šetnje, itd. pokušavaju preduhitriti raznorazne histerične reakcije djeteta, to mi je znak, da su se konci opasno pogubili.
naposljetku, ako sam sama došla na rub živčanog sloma, onda stvari ne stoje dobro.

vecina djece, kao i vecina ljudi ima neke svoje "mušice", "tikove" i slično. I sve je to ok, ako je to s mjerom. Međutim ako cijeli zivot i cjelokupno ponašanje postaje jedna velika "mušica", to je vec nesto drugo.

jasno je meni da postoje djeca koja su jača od roditelja, (eto neka se netko i to usudio artikulirati), te da to roditeljima nikako nije lako hendlali, ali taj izazov se neće riješiti na način - moje je dijete zahtjevno, ništa vi drugi ne razumijete.

jer nitko tu nije kriv, te se najmanje radi o nekoj krivnji, bilo roditelja, bilo djece.

[seni]

Sto se tice psihijatrijskih čekaonica, ako izuzme onaj nepromijenjeni postotak (u svim vremenima i društvima) "zloćudnih", groznomornih roditelja,

[maria71]

potpis !

bravo !

[seni]

Danas ih u najvećoj mjeri pune djeca roditelja koja su u silnom strahu od mogućeg "slamanja" djeteta i u velikom stresu pokušavanja stopostotnog "usrećivanja" djece.

[Peterlin]

seni, ti si glas razuma na ovoj temi. Svaka čast!

[Lili75]

I ja potpis na seni. Cijelo vrijeme pokusavam isto reci al ona to tako lijepo napise.

[pulinka]

Bubilo, čestitam sa zakašnjenjem, sad vidim !

Na temu, ja stvarno ne znam kakve veze ima popustljivi odgoj sa činjenicom da postoje deca koja će u svakom trenu imati neuobičajene ideje, i impulsivno ponašanje koje se ne može obuzdati ni najrigidnijim ili najveštijim vaspitanjem?
A takva deca de facto postoje.
Da li takvoj deci treba dijagnoza ili ne, i da li psiholog ima čarobno rešenje za njihovo ponašanje, to je sasvim druga stvar.
Iz mog iskustva, ni dijagnoza ni terapija ni najbolji (šta god to "najbolji" značilo) roditelji ne menjaju činjenicu da su neka deca - i neki odrasli, na kraju krajeva - prosto naprosto zahtevni za suživot.

[nanimira]

I onda, kad odete tako iz parka, sto je tko time dobio?

Ok, roditelj se valjda maknuo iz stresne situacije jer ne mora nikome objasnjavati da je, eto, mali Perica danas u elementu i baca pijesak na drugu djecu/uzima igracke/skace s treceg kata penjalice... urla jer ne smije vuci magarca za rep, ili sto vec.

A dijete?

Recimo moje dijete, na odlazak iz parka (ili neceg drugog) odreagira momentalnim urlanjem zbog odlaska, a onda zaboravi da smo otisli i nastavi s bijesnim glistama neke druge vrste i iz cijele price ne nauci nista, niti mu ista znaci ako mu, tamo neki sljedeci put, kazem da ce, ne prestane li bacati pijesak na Jozicu, odmah otici iz parka (sad recimo ne baca pijesak, uglavnom je prestar za to, ali ima neke druge asove u rukavu).

pa dovoljno je da se roditelj makne, kao i da makne dijete ako postoji opasnost za drugu djecu ( bacanje pijeska u oči, gađanje kamenjem, konstantna dominacija ili opasnost za sebe- skakanje s tobogana i sl.). nisi danas za društvo i bok.

[Kaae]

Ma sve to stoji, ali recimo bas taj savjet se stalno vadi iz ormara kad je rijec o hendlanju zahtjevne djece (a cini mi se da najcesce dolazi od roditelja lakoodgojivih). Kao, ono, ukloni ga iz situacije te-i-te i jednom zauvijek ce pamtiti i nesto nauciti. Djeca poput kceri od Bubilo ili mitovski, ili mojeg sina... mislim da oni iz toga nece izvuci nikakvu pametnu poruku, osim da eto, vise nisu gdje su bili, sto ih moze, a i ne mora, dodatno iznervirati.

[Peterlin]

pa dovoljno je da se roditelj makne, kao i da makne dijete ako postoji opasnost za drugu djecu ( bacanje pijeska u oči, gađanje kamenjem, konstantna dominacija ili opasnost za sebe- skakanje s tobogana i sl.). nisi danas za društvo i bok.

x

Baš tako to i funkcionira. Lakše je i roditelju i djetetu kad se maknu od situacije,iako to nije uvijek dobrovoljno. Ali djecu u dobi od 3 godine ionako ne treba puštati da odlučuju kad je vrijeme za ići doma. Vrijeme je kad roditelj kaže da se ide.

[Kaae]

Ne bih rekla da se bas razumijemo.

[pulinka]

Kao, ono, ukloni ga iz situacije te-i-te i jednom zauvijek ce pamtiti i nesto nauciti. Djeca poput kceri od Bubilo ili mitovski, ili mojeg sina... mislim da oni iz toga nece izvuci nikakvu pametnu poruku, osim da eto, vise nisu gdje su bili, sto ih moze, a i ne mora, dodatno iznervirati.

Pa, nekoj deci treba duže da nauče.
Recimo mojoj je sada sa 8 godina je već dovoljno jednom godišnje da je maknem iz takve situacije, što je primetan napredak u odnosu na pre 5 godina, kada je to bila praksa jednom nedeljno. Tako da, metod je delotvoran.
(A za par godina ionako će ići gde god poželi i bez mene, pa me njeno ponašanje na javnim mestima više neće uzrujavati.)
Sarkastična sam malo, za slučaj da nije dovoljno jasno.

[Bubilo Bubich]

Hvala cure na cestitkama, za njih nikad nije kasno .

I da odgovorim Kaae, nakon 5 dana doma s novorodjencetom (koje je dojeno na zahtjev izmedju 8 i 20 puta na dan, i skoro isto toliko puta ocisceno od one krasne zrnate kakice ), srednja je neupitno zahtjevnija .

Nedavno je na nekom drugom topicu opisana situacija kako srednjoskolac nije htio na satu spremiti mobitel, pa mu ga je nastavnik htio oduzeti, pa ravnatelj, nitko nije uspio. Pa je dosao otac u skolu i pred ravnateljem pokusao malom uzet mobitel, nije uspio, pa je samo rekao "ne mogu mu ja nista". Čitam ja to i mislim si "Ma ne bi meni!!! Zavrsio bi taj mobitel pod kljucem i 6 mj. ako treba, ne bi bilo ni maturalca ni niceg sto bi se sjetio da mu treba kupit".

Tako mi se cini i na ovom topicu... Pisu oni koji "nemaju zahtjevnu djecu" kako bi oni to shendlali... I oni koji "imaju zahtjevnu djecu" (ili nećakinju) pa pišu što mogu, ali i kako puno toga ne mogu. Ne sjecam se ikog osim Peterlin tko je to prosao, odnosno dozivio jedno dijete zahtjevnijim od drugog, a da je u struji "ja bi to tako". I ako "mi" vama zvucimo kao netko tko ne zna to shendlati, nije li logicno da "vi" nama zvucite kao netko "tko nema pojma o cemu govori"?

Isto tako, čini mi se da se ovdje nepotrebno uvodi pojam "popustljivi odgoj" koji je meni nesto sasvim deseto (a dopustam i da se nekome ne cini tako). Ne sjecam se da je itko od nas pisao da "nista ne radimo"... Bas suprotno, potrgamo se da nesto utuvimo u te male glavice. Evo moja je danas bila 4 puta u kazni koje je odradila sa po 5 minuta vristanja.

Dozivljavam li nas sve kao taoce njezinog ponasanja i reakcija? Pa ne. Ali ja zbilja ne vidim kako promijeniti to sto ona radi. Npr. jedna od kazni joj je bila jer je otvorila ormar i htjela si izvaditi haljinu. Koju ne moze dohvatiti pa je otvorila ladicu usla u ladicu i penje se do dijela s vjesalicama. Ja ju ugledam sto radi, hendlam bebu i ne mogu skociti iste sekunde i vicem joj "nemoj, opasno je, ne ulazi u ladicu, ja cu ti dodati haljinu". Nista, bas nista penje se i dalje. Spustim bebu, dotrcim, izvadim je iz ladice i govorim joj ozbiljnim (i kako ono, hladnim?) tonom. Ona pocinje vristat, odnesem je u drugu sobu i kazem da se umiri i da ce dobiti haljinu kad me zamoli da joj ja dodam haljinu i kaze da razumije da se ne smije sama penjati. ... Ja ne znam sto drugo. I svejedno je jos 3 puta u danu napravila slicnu stvar (izvodila vratolomije da sama dohvati nesto). I sva tri puta sam ju odnijela u drugu sobu, ona vristala... I niti jedan od ta 4x nije dobila stvar po koju se penjala. Al kad je nakon toga razmotala wc papir za neku svoju igru onda nisam nista ucinila jer ne mogu više. Ne jer ne bih mogla, nego, nema mi smisla, kazem, morala bih joj zabraniti da diše. Zabranjeni su joj aluminijska folija i papir za pečenje od kojih je prije pravila staze po stanu, eto joj barem wc papir. Je li to popustljiv odgoj? Ako hoćete, neka bude . Da sjednem s njom i radimo nesto. Jesmo, slagale smo i kocke, i puzzle, i bojale temperama. Onda joj se nije vise dalo da temp. tiskam u kutijicu za to, nego ih je htjela tiskati po pola tube direktno na papir. Pa opetjovonanovo s "ne možeš" i "vrištanjem".

A ono sa slamanjem... Pa to bi u ovoj priči bilo da joj ne dam ni taj wc papir, a ja joj dam. I pri tome ju još mlatim za svaku od ovih nepodopstina. Na to mislim. Ne na postove ovdje, nego na ljude koje vidim oko sebe. Koje ce dijete od 15-16 mjeseci pocupati za kosu ili uho svaki put kad otvori ormaric i izvuce plasticnu zdjelu. I onda redovito za sve sto se ne smije prvo malo po guzi, onda malo jače... Ne znam, vi nemate takve ljude oko sebe? Sigurna sam da mojoj kod njih ne bi palo napamet razvuci wc papir za igru jer bi je davno prije 2. rodjendana "slomili" fizickim kaznjavanjem.

Al mozda sam i skroz u krivu i samo ju ne znam shendlat i ona nas voza jer je jača od nas .

[Kaae]

Meni je skroz logicno da je dijete nekad jace od roditelja, ako izuzmemo fizicku snagu. Zasto ne bi bilo, uostalom, ako govorimo o karakteru?

Ovo kad citam, Bubilo, ti se stvarno trudis. Ja se recimo danas nisam trudila uopce. Ujutro sam ih oboje potrpala (s gostima iz Zagreba... mozda citaju i ovo sad ) u auto i vodila u state park da gledaju bizone. I nis', malo smo prosetali tamo gdje se smjelo setati, a ja sam uglavnom samo upozoravala (ok, vikala ponekad) na to da ce pasti s litice, otkotrljati se nizbro i pasti medju bizone, upasti u rupu, pasti sa zida, pasti u vodu, poklopit ce ga slap, pojest ce ga medvjed (ok, medvjeda nema... samo komarci i bizoni). I nista. Nije ga nitko pojeo, nije pao, malo sam trcala, malo drzala za ruku, malo pustila da ipak trci (jer je dovoljno sigurno da ne strada isti cas), on se malo derao, malo bio ok s tim i svi smo skupa prezivjeli. Ostatak dana nije u principu bio sa mnom jer sam ja imala drugog posla. Motao se po kuci i dizao ljudima zivce. Sad spava k'o andjeo.

Mladja, za sad, nije takva. Mozda cu si sama jednog dana davati savjete. (Zapravo, ona ima skroz neke druge ideje, ali nije (jos) naporna jer je fizicki vrlo sitna pa ju doslovno uklonim kad se petlja u nesto sto se ne bi trebala petljati, a onda i nekako nagovorim da radi nesto drugo.)

[nanimira]

Ako nju ne možeš promijeniti, promjeni sebe I to radite vrlo dobro.

Meni najteže pada kad čitam da djeci treba sustav,stabilnost, rutina itd. da bi se osjećali sigurno,zaštićeno i sl. To po meni znači i da bi uvijek jedna te ista stvar trebala palit.

Aha, moš mislit.

Evo još malo od nas kao roditelja zahtjevnog djeteta : nikad nije išla spavat u isto vrijeme, ne jede u isto vrijeme, čudljiva je kao ja u PMSu, nešto joj zabranimo ili ne možemo ( kupiti, odvesti) vriska,plač, galama... isto joj po 100 puta dnevno ponavljamo da je nešto opasno. Svaki put upali neka druga metoda. Sad smo u onom pozitivnom razgovoru-znam da to želiš,kad budemo imali novaca/priliku itd...- i odvođenje iz nesigurnih situacija.

apropo fizičkog izgleda - oduvijek problem s odjećom ( ili previsoka, ili preniska, ili prebuca,ili premršava), nokti na rukama i nogama takvi da posljednju kap koncentracije moram dat da ju ne porežem ( čudno joj rastu prema van), kosica joj je rijetka al suha i stalno se petlja, koža suha i osjetljiva. Od kad je u vrtiću doslovno je stalno bolesna, evo konačno se malo smirilo. Od 7h do 8h, 10000 puta promjeni idem-ne idem u vrtić.

Kasno je počela pričati i sad još ima svoj čudan jezik i izražaj + melje na engleskom. Kupi sve od djece iz vrtića do te mjere da ujutro ode kao moja Pia i vrati se kao mala Franka.

Dakle, uistinu najkompleksnija osobica koju poznajem.

Teško dijete/zahtjevno dijete? Od mentalnog sklopa do fizičkih osobina kompletno sva je zahtjevna

I još da nadodam - nikakvu pomoć nismo imali sa strane, sam bog zna kako nas dvoje nismo poludili. Moja majka je kuhala sve što sam ja kupila za jest i to je to.

[Peterlin]

Ako nju ne možeš promijeniti, promjeni sebe I to radite vrlo dobro.

Meni najteže pada kad čitam da djeci treba sustav,stabilnost, rutina itd. da bi se osjećali sigurno,zaštićeno i sl. To po meni znači i da bi uvijek jedna te ista stvar trebala palit.

Aha, moš mislit.

Evo još malo od nas kao roditelja zahtjevnog djeteta : nikad nije išla spavat u isto vrijeme, ne jede u isto vrijeme, čudljiva je kao ja u PMSu, nešto joj zabranimo ili ne možemo ( kupiti, odvesti) vriska,plač, galama... isto joj po 100 puta dnevno ponavljamo da je nešto opasno. Svaki put upali neka druga metoda. Sad smo u onom pozitivnom razgovoru-znam da to želiš,kad budemo imali novaca/priliku itd...- i odvođenje iz nesigurnih situacija.

apropo fizičkog izgleda - oduvijek problem s odjećom ( ili previsoka, ili preniska, ili prebuca,ili premršava), nokti na rukama i nogama takvi da posljednju kap koncentracije moram dat da ju ne porežem ( čudno joj rastu prema van), kosica joj je rijetka al suha i stalno se petlja, koža suha i osjetljiva. Od kad je u vrtiću doslovno je stalno bolesna, evo konačno se malo smirilo. Od 7h do 8h, 10000 puta promjeni idem-ne idem u vrtić.

Kasno je počela pričati i sad još ima svoj čudan jezik i izražaj + melje na engleskom. Kupi sve od djece iz vrtića do te mjere da ujutro ode kao moja Pia i vrati se kao mala Franka.

Dakle, uistinu najkompleksnija osobica koju poznajem.

Teško dijete/zahtjevno dijete? Od mentalnog sklopa do fizičkih osobina kompletno sva je zahtjevna

I još da nadodam - nikakvu pomoć nismo imali sa strane, sam bog zna kako nas dvoje nismo poludili. Moja majka je kuhala sve što sam ja kupila za jest i to je to.

Ovo s rutinom je točno, ali i zanimljivo kako za različite tipove osoba vrijede različite stvari...

Moj L. je uredan i organiziran, njemu "rutina" znači da stvari uvijek stoje na predvidivom mjestu i da se događaju u predvidivo vrijeme. Moj E. je kreativac i njemu rutina znači da kroz tjedan drži stvari gdje se zateknu, a subotom je redovno spremačina svega na predvidiva mjesta. To je rutina, ali nije ista za svakoga od njih.

Dok su bili mali stvarno smo imali rutinu - ustajanje uvijek u isto vrijeme (silom prilika, mi smo radili od 7 i morali smo ih dizati jer nismo imali pomoć baka servisa ni teta čuvalica, osim u slučaju bolesti), pa je to povlačilo za sobom redovne obroke, redovno dnevno spavanje, unaprijed pripremljenu odjeću za taj dan (sami su si birali između 2 stvari, ali ne i da li će obući duge hlače ili ne...), igranje-kupanje-spavanje isto u predvidivo vrijeme. Ne zato jer je klincima to bilo tako lakše, nego zato jer je NAMA to bila jedina moguća organizacija. Aliiii da li ćemo od dolaska iz vrtića do odlaska na kupanje ići van / baki / u knjižnicu ili raditi 1001 zabavnu stvar - to je bio slobodan izbor njima i nama.
Radnim danom je u 7 bila večera, u 7:30 kupanje i u 8:00 krevet jer JA NISAM MOGLA izdržati fizički. A da li su onda još po krevetima skakali 15 ili 20 minuta, to je bilo njima na volju. Obično sam im čitala ili pričala zanimljive priče, masirala leđa i noge i slično - nešto što ih je zanimalo. A ako nisu bili mirni, ja bih OTIŠLA jer fizički nisam izdržala. Rezultat - u roku manje od pol sata gasili su se obojica jer fizički nisu izdržali dulje zbog ranog ustajanja.

[vertex]

Malo sam s forumašicama/prijateljicama razgovarala o ovoj temi pa kaže jedna: ali nitko neće priznat da je on taj roditelj koji nešto griješi. Malo me to zateklo, ne malo nego toliko da nisam ništa ni odgovorila, ne zato što bih prvi put čula da bi roditelj mogao nešto pogrešno raditi, nego zašto što mi se podrazumijeva da tražim greške u svojim postupcima. I zato što kod forumašica koje su aktivne na ovoj temi obično vidim da traže način i trude se, a znam da im nije lako. Ok, možda su to moji filtri, ali svatko ovdje ima svoje pa ne vidim šta bi moji bili lošiji od tuđih :D

Svojedobno sam svoje dečke smatrala jako zahtjevnima, svakog u svojoj fazi života. I jednoj od forumskih psihologica sam se bila obratila za savjet (između ostalog što smo poduzimali). Sjećam se da je komentirala: Napisala si što on radi, nisi ništa napisala o tome što vi radite. Istina, i nisam, jer bi poruka onda bila beskonačna, kad bih nabrojila sve naše prave i krive putove. Ne sjaćem se jesam li joj to napisala, ali znam da sam u sebi tražila da mi netko odgovori na pitanje: Jesmo li nas dvoje kreteni, kad smo se uspjeli dovesti u ovakve situacije s djetetom? Jesmo li ispod svakog roditeljskog standarda, kad nam je ovakva svakodnevica?

To nam se sa srednjim dogodilo, s najstarijim nisam nikad osjetila da mi je baš izmaklo tlo pod nogama (na momente da, ali generalno ne).
Bili smo i kod psihologice (na uputnicu :D). Ona nam je, između ostalog, rekla: On vam je na nekoga ovakav, razmislite malo pa ćete se vjerojatno sjetiti od koga je to naslijedio. (Muž je doživio trenutak samospoznaje, lol) Dakle, nije nam rekla ludi ste i sve ste krivo napravili. Rekla je: To je takvo dijete. Znate i sami, treba ga odgajati i to je to.
I tako, mi smo odgajali i odgajali, i malo šta je bilo po kratkom postupku, i ništa nije bilo "jednom i nikad više" i...pa šta?
I dijete je super . Bistri, dragi, dobri, šašavi gnjavator.

[casa]

Eto ja imam tog zahtjevnog ... i definitivno bih drugačije od bb... Ne mislim da sam sve probleme riješila niti da je moj sinak danas postao suradljivo i milo dijete ali eto ipak je definitivno naučio puno.
Recimod a se moje dijete penje po haljinu ( divne li maštarije majke četiri sina) ja bih odmah s bebom u rukama dodala haljinu, uz nemoj se penjat bez ljutnje. Mene ta situacija ni najmanje ne bi zabrinula niti bih ju shvatila kao nepodopštinu. Kad bi dijete uzelo wc papir, zamolila bi da ga spremi, pa ga uzela i stavila na gornji ormarić u kupaonici. Odslušala plakanje i nakon toga ponudila papir za crtanje. Tempere bih nakon prvog upozorenja ja istisnula i maknula.
Situacije u parku sam većinom rješavala tako da bih ga primila i držala dok šiza ne prođe, jer mi se činilo bezveznim kažnjavat i starijeg sina.
Iskerno, mislim da bb ulazi u prevelike rasprave, pa ta očekivanja da dijete verbalizira da razumije da se ne smije penjat, pa to hlađenje... Ono ja sam puno staljinističkiji nastrojena i ne zanima me da moja djeca razumiju zašto nešto smiju ili ne smiju. Kad nešto branim, smatram dovoljnim da ja to branim, nemam nikakvu potrebu za objašnjavanje. Istodobno razgovaram puno s njima, učim ih štošta, i ozbiljno mislim da je djetetu starijem od tri godine jasno zašto se ne smije penjati po ormaru. I da kad se kaže ne penji se, nije potrebno govoriti zašto. Niti očekivati molbu, niti razumijevanje...

[casa]

I griješila sam...ma griješim i sad. Recimo s ovim sam bila baš pazila na neke njegove trigere ( ista razina vode u čaši, redoslije obllačenja cipela, šiljenje bojica od tamnijih, davanje stripova složenih po brojevima, vježbanje na njegov zahtjev onih zadataka pred ispitivanje za školu) i pazeći na njih radila od buhe slona. Ono sad kad se ulovim da vodim računa o nečemu što će ga vjerojatno raspi... zaustavim se. Ne uspijem uvijek. I recimo jako se kontroliram oko upletanja u njegove odnose... To mi je najteži dio.

[Peterlin]

Bravo casa, tako to ide.

Mislim da roditelji djece koja su zahtjevna često (ne nužno uvijek, ali često) imaju problema s tim što od djece očekuju preveliko razumijevanje, za koje mala djeca nisu sposobna.

Ne možeš ti dvogodišnjaka pitati da li za ručak želi ribu ili piletinu. Staviš pred njega i izvoli jesti... Ne možeš dvogodišnjaka pitati da li želi doma iz parka ili ne - ti odlučuješ. Ne možeš mu ponuditi višestruki izbor (recimo odjeće ili igračaka) jer će samo zbunjeno buljiti i neće znati kamo da se okrene. ALi ako ga pitaš jedno-ili-drugo, može uprti prstom u jedno. Ako mu kažeš mirnim glasom "nemoj se penjati" i nastaviš sa "idemo vidjeti što tata radi", obično će ga se moći zainteresirati.

Kad su moja djeca imala tantrume i ispade (mlađi, stariji jako rijetko) ja sam u njemu vidjela svoje vlastite demone (nestrpljivost, nisku toleranciju, visoku agresiju) odnosno samu sebe u iskrivljenom ogledalu. Pa sam polaaaako počela paziti kako se JA ponašam, da ne vide od mene galamu, psovačinu i slično. Rezultati su stigli, ali postepeno. To JOŠ UVIJEK traje iako su klipani u srednjoj školi. Meni je definitivno pomoglo jer sam sama sebe uspjela uvježbati da budem manje impulzivna, tolerantnija i smirenija. A i njima je ok. Doduše, neke stvari se ne mijenjaju (ne očekujem od mlađega da bude uredan, kao ni od starijega da postane društven) ali nema veze. Zadovoljni su sami sobom.

[casa]

i ozbiljno ne mislim da ijedno diejte nakon jednog odlaska iz parka nauči da ne smije gađati drugu djecu pijeskom. Ono, baš nijedno. Činjenica da u dogoju moraš ponavljati iste lekcije barem stotinjak puta mi se čini samorazumljivom. Nije to tako samo sa zahtjevnom djecom, tako je s djecom.
Ono treba biti dobar s djecom općenito, pa treba izabrati bitke, pa treba biti siguran u svoje ne i na kraju ne treba od nesuradnje radit slona. Eto to su mudrosti koje sam shvatila do 35, i četvero djece. Za sve ovo provodit treba biti i dobro sa samim sobom. I opet ćeš i pogirješit i bit jadan i tako treba bit.

[vertex]

i ozbiljno ne mislim da ijedno diejte nakon jednog odlaska iz parka nauči da ne smije gađati drugu djecu pijeskom. Ono, baš nijedno. Činjenica da u dogoju moraš ponavljati iste lekcije barem stotinjak puta mi se čini samorazumljivom. Nije to tako samo sa zahtjevnom djecom, tako je s djecom.
Ono treba biti dobar s djecom općenito, pa treba izabrati bitke, pa treba biti siguran u svoje ne i na kraju ne treba od nesuradnje radit slona. Eto to su mudrosti koje sam shvatila do 35, i četvero djece. Za sve ovo provodit treba biti i dobro sa samim sobom. I opet ćeš i pogirješit i bit jadan i tako treba bit.

casa, slažem se 100%!

[casa]

Još kad uspijem riješit i disgrafiju, knjigu ću napisat

[vertex]

Nezgodno je kad ti ovako boldaju tipfelere, lol. Išla sam nakon boldanja ispravljat, ali mi je isteklo vrijeme.

[mitovski]

Kad čitam neke od vas imam osjećaj da ste savršene (bez sarkazma), ali ono stvarno. Imam osjećaj da uvijek u svim situacijama reagirate kako treba i dosljedno. Reagiram i ja ali u 85% situacija, u ostalih 15 % ne jer nemam snage jer sam se istrošila na sto drugih polja pa pustim.

Mi nikada nismo imali situacija da je ona bila zločesta ili bezobrazna prema drugoj djeci, da je nekoga udarila, da je bacala pijesak u parku itd., mi smo imali situacija da se nije mogla ili znala ili joj je bilo teško uključiti se u igru u parku sa svojim prijateljicama iz vrtića, pa je stajala kraj mene i bila ljuta na mene i plakala i ridala, a kad bih ja rekla idemo onda kući, onda bi nastali tantrumi, a sve iz njene prevelike želje da se uključi u igru a ne zna kako. Moja ili MM-ova bilo kakva reakcija ili pokušaji su ju samo još više ljutili.

Mi bi dolazili po nju u vrtić i na vratima bi nas dočekala smrknuta faca i onda bi krenulo, plakanje, istresanje i tako 2-3 g, pa okp i ostale divote. U vrtiću divno dijete, divno jer do 5,5g nije komunicirala s tetama, već gledala u pod na svako njihovo pitanje i šutila (naravno da nisu imali primjedbe na nju). Kako nam je psihologica rekla sve ono što joj je smetalo u vrtiću morala je istrest na kome drugome nego nama roditeljima s kojima se osjećala najsigurnije, a od okoline smo dobivali komentare s vama je takva zato što joj popuštate.
Zato smo od nje prije par mjeseci dobili komentar: Znam da ćete mi vi uvijek biti podrška u životu. A to je dijete koje takve i slične izjave daje jaaako rijetko.

Mi smo onda imali velikih problema jer je ona perfekcionist i jer se s time teško nosila a dok nismo posjetili psihologa mi nismo razumijeli od kuda to dolazi. Zašto učenje svake nove stvari od skidanja pelena do npr vožnje bicikla i svega između dovodi do tolikih frustracija i tantruma, plakanja, bacanja.
Evo npr. prvi pokušaj skidanja pelena s njene 2,5g ona je sjedila na tuti i na wc i toliko ridala histeričnom da je plavila, pa smo pustili i rekli ok kad odemo na more skidamo pa nek piša po kući i po vani. Odemo mi tako na more a ona drži mokraću 14 sati i ne pušta ni kapi i tako 2-3 dana ( puštali joj i vodu u wc-u ma ništa) i odustanemo, tako da je pelenu skinula s 3,5g.

Ovu zimu i proljeće ruke su joj bile krvave, u ranama koliko ih je prala zbog opterećenosti oko polaska u školu. Trebalo je razgovora i razgovora, ali u pravo vrijeme, ne uvijek jer je zatvorena i sve drži u sebi. Treba to i moći gledati i slušati kako ulazi u kupaonu 50 puta i moći ruke a ne možeš joj puno pomoći nego dati do znanja da si uz nju.
Da nas je psihički iscrpilo je i da mi netko kaže da je jednako zahtjevna kao i svako drugo dijete i da nije nimalo do njenog karaktera nego samo do nas, nije.

[mitovski]

ALi ako ga pitaš jedno-ili-drugo, može uprti prstom u jedno. Ako mu kažeš mirnim glasom "nemoj se penjati" i nastaviš sa "idemo vidjeti što tata radi", obično će ga se moći zainteresirati.

Da, najčešće ovo pali, ali ne uvijek i ne kod svih. Ja svojoj J. nikada ne smijem ponuditi više od 2 izbora, međutim često se raspadne i kod 2 izbora, jer je takva. Da ju pitaš hoće li sladoled od vanilije ili čokolade ona će ti početi plakati.
Što se tiče ovog skretanja pažnje, nikada to nije palilo, strahovito bi se naljutila na takve stvari i bilo bi dječjim rječnikom, mama jel ti misliš da sam ja glupa.
Kad spojiš perfekcionizam, njen karakter i visoko iznadprosječnu inteligenciju, treba to hendlati kao roditelj, pogotovo ako si prosječan

[sirius]

Mitrovski, nasa manja kontrolfrikusa je sa 2,5 godine toliko bila u stanju kontrolirati mokrenje da je sedirana nakon operacije na otvorenom srcu i na teskim diureticima drzala mokracu pola dana. Lijecnici su mislili da ima nekih problema sa urinarnim traktom nakon micanja katetera, a ona samo nije zeljela piskiti u pelenu ( tada je bila vec 6 mj. bez pelena).
i onda su joj opet stavili kateter da isprazni mjehur, dok ja nisam objasnila da ona NE zeli mokriti u pelenu i da je to jedini problem. Nakon toga je pod teskim diureticima i sa hrpom cijevi piskila u kahlicu na krevetu u jedinici intenzivnog lijecenja i niti jednom joj nije " pobjeglo".

...a ova mlada je zapravo mila majka prema starijem joj bratu.

[Bubilo Bubich]

Ne znam casa, moram je nekako naučiti da sluša, i da pita prije nego napravi svašta... možda sam mogla skočiti s bebom i skinuti je s ormara. Ali ako viknem ozbiljno "opasno je, silazi" pa očekujem barem osnovnu razinu "čekaj da stanem i poslušam što mi ova govori", a ne totalni ignore. Ne vidim ju svaki put. Nekad odem na wc ili staviti veš, vratim se, ona visi s nečega... vIli dok sam bila trudna pa mi pobjegne iz parka, a ne mogu je stići. Nisam uvijek u situaciji kad je mogu fizički odvojiti.

[casa]

Pa to pranje ruku je ono vrlo česta faza u toj dobi... od 5 djece koje sam odgajala 2 ih je imalu tu fazu. Tu ništa ne objašnjavaš, ne razgovaraš, ono čekaš da prođe i ne kupuješ sapun.
A pelenu su moji skinuli rano, mi smo poluplatnenopelenašili polu bezpelenašili. Ono jednostavno pustiš dijete da piaš uokolo i ne nudiš tutu ni wc... pa kad ti se učini da dijete shvaća da je piškilo i da predosjeti kad će piškit (ukoči se i stoji pa krene mlazić) tek onda pokažeš daskicu i ponudiš.
Kad ne zna kako se uključit u igru, ne radiš ništa sa svojim djetetom jer je već posramljeno svojom nesposobnošću. Pozoveš prijateljicu od male, pohvališ joj tenke, frizuru, pitaš jel gledala neki crtić koji je bio prekjučer na tv i tako ju dovučeš do svog djeteta. A onda će se ili tvoje dijete uključit u priču ili neće al će vidjet kako se započinje komunikacija. I ne, neće nakon jednog dana, sutradan biti duša parka. Moj zahtjevni baš ima problema u socijalizaciji i ovo gore uistinu dugoročno pomaže.
I griješiš i naravno da nisi savršen al eto takav je život. Pa tako i djeca tantrumiraju. I ne mislim ja da su sva djeca jednako zahtjevna... jer nisu. Samo što sa zahtjevnim roditelji drugačije postupaju, iz strahova, nemoći, umora... pa zahtjevna budu još zahtjevnija.

[Mima]

joj da, kako je život jednostavan .. osim kad dijete ne kaka pet dana jer si mu skinuo pelenu

[casa]

Pa baš zato da ju naučiš da sluša, akd se penje po ormaru kažeš, dodaš haljinu i ideš dalje jer je to nebitno... A kad pobjegne iz parka, e onda drekneš, uloviš i držiš prodiku. Djeca slušaju ono što ih čudi. Uvijek i bez iznimke. Kad mm šapće naša djeca stanu u mjestu. Kad ja dreknem, isto.

[vertex]

Načelno se slažem s casom. Netko je jednom to nazvao "fizički odgoj" - umjesto da vičeš da se makne, dođeš do djeteta, uhvatiš ga za ruku i povedeš sa sobom. Naravno! da se ne može uvijek tako, ali recimo da je korisno povećavati omjer u korist fizičkog postupanja. A dobro je roditeljima i za liniju, i za živce :D
edita: uletjelo par postova dok sam pisala svoj

[casa]

Eto, mima, samo da znaš da mi se i to dogodilo s ovim zahtjevnim. Ne zbog skidanja pelene već kasnije akd je jednom tvrdo kakao pa se valjda poplašio. I eto dali smo glicerinski čepić, pa je uz vrištanje kakao. Idućih mjeseci sam jaaako pazila što jede i koliko pije, on je pri kakanju barem jecao. I bilo mi je teško, naravno, al to mi nije strašno. Djeca nose probleme.
Strašno mi je bilo kad mi je najstariji sa sumnjom na nešto proveo noć na dječjoj onkologiji, kad je ovaj zahtjevni imao repetitivne radnje po sat vremena... Nije meni sve kamilica, al to da dijete ne kaka pet dana, mi i nije dokaz toga da život nije jednostavan

[Mima]

Pa da, ako je jednom, i ako se zna uzrok, onda i nije toliko strašno.

[spajalica]

Zabavno je na ovom topiku reci cestitam BB od srca. Al kad drugog nema.
Uzivaj u trecem smotuljku. Zivce na opruge ili pak ih daruj nekom i preprusto se bojicama, temperama, toaletnom paipru i hrani u kombinacijama koje nisu zamislive obicnom covjeku. Jednog dana nadam se da ces sa smijeskom se sjecati svega toga. Zagrliti svog muza i reci mu dobro je prezivjeli smo.

[casa]

par mjeseci nije jednom...

[Bubilo Bubich]

Ako mu kažeš mirnim glasom "nemoj se penjati" i nastaviš sa "idemo vidjeti što tata radi", obično će ga se moći zainteresirati.

Nema šanse kod ove moje. I da joj kažem "dođi imam najveći i najfiniji sladoled koji si ikad vidjela i ajmo ti odmah kupiti sve igračke koje želiš" ne bi ni trepnula. Haljina je u tom trenutku najvažnija na svijetu. I ne samo da ju dobije. Nego da ju SAMA dohvati.

[casa]

A bb, stvarno se nadam da me doživljavaš dobronamjerno... jer tako pišem i mislim. Ako me ne doživljavaš tako, pliz napiši, i neću više pisat ovdje i uzrujavat te s tako malom bebicom.