evo me
ja sam svoje u biti ispričala u toj priči...
ono što mogu reći je da svatko sam mora znati procjeniti osobu s kojom je u vezi. a za to treba vremena. budite u vezi vas dvoje, bez djeteta. naravno da tvoj partner mora biti svjestan da si ti prije svega majka i da to dijete ima prednost u tvom srcu pred bilo kime. i mora se moći nositi s tim. ako ne može, nije vrijedan truda. ako može, kreni dalje korak po korak. kada ti stekneš duboko povjerenje u tog čovjeka , i tvoje dijete će moći na zdravijim temeljima graditi svoj odnos s njim i stavove o vašoj vezi. u mojoj vezi, ja sam bila ta koja je diktirala ritam, on se prilagodio. i s vremenom sam se ja opuštala i puštala njega u svijet u kojem sam živjela sa svojim djetetom. i bila sigurna da ne griješim.
ne znam koliko ti je dijete staro, moj T je bio mali, imao je godinu i pol kad smo se ja i mm upoznali, njih dvojica su imali prvi kontakt kada sam ja osjetila da je vrijeme, on je došao rano ujutro da T zajedno odvedemo u vrtić. pa smo otišli za par dana na sladoled i u park. polako. pa ga je čuvao dok sam ja bila na ispitu. uskoro je on s nama provodio svaki trenutak i njih dvojica su izgradila svoj svijet.
mm i ja smo skupa 8 godina i jako smo sretni, a i naša djeca. jer ja osjećam da je T zaista naše dijete, bez obzira na biologiju.
ali to je put za koji treba hrabrosti, snage i puno strpljenja i trpljenja i ljubavi , sa svih strana.
a ja ti želim svu sreću na tom putu, jer imaš pravo biti sretna.