Moja je malena zivahna, puna maste, suosjecajna i radoznala upravo trogodisnjakinja.
Kao i svi roditelji i mi zelimo da bude sretna i vesela medjutim njeni osjecaji sramezljivosti prema djeci tj. njenih vrsnjaka je svakim danom sve izrazenija sto me doslovno jako brine.
U igraonicu ide dva puta tjedno gdje je ostavim na cuvanje tetama koje su i strucne i dobre i imaju takta, ali ona jednostavno kao da se nikako nemoze prilagoditi drugoj djecici (sada u trecem mjesecu ce biti vec god. dana). Mogu to razumjeti jer je tu samnom sama, ja sam starija mama i sve moje prijateljice imaju odraslu djecu ili stariju od nje ( sa njima se igra bez problema ).
Odvajanje isto je tesko islo, ali u zadnje vrijeme je puno bolje.
U igraonici joj se svidja, voli ici mada svaki put ponese igrackicu sa sobom koju nece dijeliti i dogodi se da pokunjeno sjedi sama i boji se da ce joj neko uzeti, a kao posljedica je negativna reakcija druge djece - udranje npr te iste lutke i sl..
Danas sam je ipak tesko,ali nekako privolila da podje bez icega kako bi se mogla pridruziti drugoj djeci.
Inace pocela je izrazavati i znakove straha iako joj svjesno ne citam klasicne price i ama bas nicim ne strasim niti je u nekoj negativnoj obiteljskoj atmosferi. Znam da je to prirodan proces u neku ruku, ali u vec sam je dva puta cula kako se boji u snu da cemo je ja i njen tata ostaviti, sto me je zgrozilo.
Molim ako ima neko savjet, ne snalazim se dobro i neznam kako joj pristupiti iako je uobicajeno bodrim i sa njom lijepo razgovaram.
Njoj treba vremena kako bi sve rekla sto zeli, moj muz je kao djete bio zatvoreno djete iz zatvorene obitelji koja je cista suprotnost mojoj, nisam sigurna da bi nasljedje moglo biti tako veliki utjecaj.