Drage moje, ovo je jedino mjesto na svijetu nažalost gdje neću biti ispljuvana, odnosno sa podsmjehom gledana jer dojim. Pitam se kamo ide ovaj svijet i zašto je moj odabir koji je ispravan tako čudan i neshvaćen od drugih. Moja mrvica ima sad već 10.5 mjeseci i vidim da i oni koji su donekle shvaćali dojenje prvih mjeseci sad već lagano podbadaju kako to nije baš normalno, da dijete treba jesti "normalnu" hranu i slične nebuloze. Najviše mi smeta to što pod tom "normalnom" hranom smatraju keksiće, smokije i sličnu junk food koju ni pod razno ne želim davati svojem djetetu. Ja sam, moj muž također kao i mnogi drugi nažalost nedojeno dijete, majka mi je pušila za vrijeme trudnoće i kroz cijelo djetinjstvo sam se nadisala dima i on isto, to nitko ne osudjuje i to nikom nije sporno, ali moje dijete koje želim sačuvati od toga izgleda po njima i sličnima nešto vrlo važno propušta u životu.
Također se sjećam kad sam bila u rodilištu, sestra koja nam je držala tečaj o dojenju par mjeseci prije pregledavala je dojke svim rodiljama i davala upute o dojenju, govorila je o dojenju na zahtjev i mlijeko koje će nakon nekoliko dana "teći u potocima", ja sam rekla da niti u kojem slučaju nikad nisam niti pomislila da neću dojiti, ma kakve probleme početne imala. Da ta opcija u mom slučaju ne postoji, ona je sretno odgovorila hvala bogu da netko tako razmišlja i da sam ja jedna od jako malo majki koje će dojiti svoju djecu?! Recite mi da je to normalno?

Također mi govoreda loše utječem na djetetov karakter jer spava sa nama i udovoljavam joj na svaki plač, pa je stoga ona ražmažena i svojeglava i neodgojena. Ja zaista neznam zašto bi dijete trebalo satima mirno sjediti u kolicima na mjestu dok mama ispija kave?
Kad idem na kavu sa prijatejicama bez djece, malu ostavim mami ili svekrvi.

Kad me pitaju do kad mislim dojiti ponosno odgovaram dok god to moje dijete bude htjelo (iako mi je mlijeko već ukiseljeno kako mi je jedna baka rekla )....

Eto mene zanimaju vaša iskustva i vaše borbe na ovu temu