Nego, da se pohvalim da sam napravila mali korak koji mi je trenutno značajno popravio svakodnevicu, iako mi je žao da sam tetu uvrijedila. Preuzela sam dijete vani, teta je htjela dalje s nama ostati (kada me spontano smjesti gdje mi je mjesto), a ja sam izgovorila na glas (nespontano, najpažljivije što sam znala) da može ona sad doma, da želim biti malo sama sa svojim djetetom. Uvrijedila se, ali me već danima pusti na miru kad dođem kući s posla, inače se barem pola sata "družimo". Upočetku mi je bilo uredu, da i mali skuži da je ona dio našeg života, ali sad mi se stvarno ne da ta dva kvalitetna sata popodne s djetetom provoditi kako mi ne odgovara.

E sad mi se javio dodatni problem. Ne znam ima li veze to što smo sad nas dvoje preko tjedna u većoj ljubavi. Em je ljepše vrijeme, em teta ode ranije pa smo nas dvoje sami ekipa dok tata ne dođe i tad smo opet turbo ekipa. Ili ima veze s tim što dijete sazrijeva, a ne zna još izraziti svoje frustracije na drugi način. Ili oboje. Jučer ujutro i danas je lupio glavom namjerno u vrata kad je teta došla. Njegov pogled ne mogu ni opisati.