Došlo je napokon vrijeme da i ja napišem priču o našoj zlatokosi i njenom čudesnom dolasku.
Još kao djevojčica sanjala sam o tome da ću jednog dana biti mama. Upoznavši MM-a misla sam da je taj dan tu,
pred vratima. no, sudbina se malo poigrala s nama. Punih 6 godina sanjali smo o trenu kad ćemo ugledati 2 crtice na
testu za trudnoću. 6 godina tuge, nadanja, patnje i boli, a najgore od svega, srca praznog. Nedostajao je mali
mirišljavi smotuljak u kutu naše sobe, u kutu našeg srca, duše, tijela.
Nikad neću zaboraviti 06.09.2012.i neki jadni, blijedi plusek na testu. Ruke su mi drhtale, emocije su se pomiješale,
više nisam znala jel sanjam, ili je java. Sjela sam u auto i brzinom munje otišla u ljekarnu po clearblue digital,
na kojem je slijedeća 24 sata stajao najljepši plusić koj sam ikad u životu vidjela. I baš tada, prije nego je MM
išta slutio, nazvao me s tada suludom idejom: ''kupujem ti skuter, draga!'' Nikad u životu nisam bila toliko ljuta
na njega:'' Sada, ti ga meni sada kupuješ'', mislila sam.
S nestrpljenjem sam ga čekala da dođe s posla da mu obznanim zašto ga sada ne želim. Nije reagirao kak sam ja zamislila.
Dapače, pitao me otkad sam toliki maher da sam uspjela nasnimiti plusić na digitalni test. Sad znam, nakon tolikih
godina i ja sam bila skroz u nevjerici i nisam mogla vjerovati da se to događa nama. Kad je osjetio prve bebine udarce
postao je svjestan da ne sanja, da će postati tata.
Polako smo iščekivali taj dan susreta, trudnoća je mi je bila najdivnije razdoblje života. A tada šok. U 35tt hitna hospitalizacija.
Beba zapostaje u razvoju, plodne vode skoro pa i nema, dinamika ploda slaba, morfologija uredna pod upitnicima?!?!?
Plakala sam putem od ginekologa do doma, plakala sam doma, plakala sam putem do bolnice, plakala sam doktorima i sestrama
taj dan u bolnici. Zar ćemo se sad, u 35tt odvojiti? Hoće me poroditi? Hoće li biti sve ok? Bude li morala u inkubator s obzirom
da teži jedva 2 kile? Tisuće pitanja, nijedan odgovor.
I tako smo mi, dan za danom dolazile sve bliže terminu, slušala sam srčeko svoje princeze tri puta dnevno, strepila
nad svakim otkucajem, molila Boga iz dana u dan da sve dobro završi.

Večer, 10.05., spojena na ctg, mrva skaće i vrpolji se, otkucaji oko 170, budna je. Čekam da dođe sestra i skine me s
ctg-a jer je sve ok pa da idem spavat. Odjednom sa 163 otkucaji brzinom munje pali na 80, i ne dižu se. Vičem sestru,
aparat tuli, sestre nema, ja u panici. Gledam na sat, prošlo je već 5 minute otkucaji i dalje slabi. Vičem, nitko me ne
doživljava. I odjednom kenu polako na 90, 100, 103, 109, 120, 125, 130...160. Dolazi sestra, uzima papir i odlazi.
Ujutro mi na viziti govore da idem na amnioskopiju. nalaztvorena 3-4cm, plodna voda mliječna s komadićima vernixa.
''S obzirom da je srčeko počelo pokazivati da beba pati, i na sveukupan nalaz, mi bi danas inducirali porod, ako se
slažete'', prozborila je doktorica. Bila sam presretna. Napokon kraj svoj toj agoniji, strahu i strepnji. Sutra
cemo se ja i moja princeza maziti.
Sati su prolazili, čekala sam 23h i gel. Nestrpljenje je raslo. Uzbuđenje je bilo na maximumu. Nisam se bojala boli,
htjela sam da samo sve završi.
u 23h je došla sestra po mene. Izmjerili tlak, temperaturu i dobila sam gel. Namjestila se koliko toliko u udoban položaj
i prespavala noč. U 8 ujutro dobila drip, al ništ se nije događalo. U 9 se skužili da mi je pukla žila i da je sve iscurilo nekud izvan.
Nađena nova žila, krenuo drip, i tu počinje ono čega se nisam ni nadala. U pola 10 kreću trudovi na 2 minute, svaki jačine 100-120.
Između trudova križa su me rasturala, a ctg i tad pokazuje da sam u trudu, samo brojkica 40. i tako sam ja od pola 10 do 15:15
bila u jednom trudu gdje se izmjenjivala odvratna bol, s onom malo podnošljivijom, bez minute predaha. Al sam se otvarala
brzinom munje. u 13h sam bila u boxu, otvorena skroz. Ona je bila mala pa se nije uspjela sama odgurnut u zdjelicu, a
ja ju nisam mogla i nisam mogla. od 13h ja sam nju tiskala kroz svaki trud, a ona se nije htjela spustiti. Opet šok,
u 15h shvačaju da je žila davno pukla i da drip curi izvan. A dok sam ja pričala da nejde jer su mi trudovi postali slabiji
nitko mi nije vjerovao. Nova žila, prvi trud, tiskam, babica viče: ''imamo porod'', slijedeći trud, osjetim da izlazi.
Odjednom su mi i sestre i doktor na trbuhu i tiskaju skupa sa mnom, ne kužim... a moja mala mrva zapela. Istisnuli smo
ju svi skupa, za par sekundi čula sam najslađi plač na svijetu. Plač mog djeteta...Dobila sam ju onakvu malu, ljepljivu,
na prsa, koža na kožu. Odmah su mala usta tražila cicu i procicale smo odmah. Najljepša djevojčica zlatne kose ležala
je na meni, sve oko nas je bilo nebitno. Gledala me svojim divnim okicama. Sva ona odvratna i nepodnošljiva bol je nestala.
Kao rukom odnesena. Više je se skoro i ne sjećam. Moja malena djevojčica rođena je s 48cm i 2680grama. Toliko malena,
sičušna, i prekrasna.
Doma smo već 6-ti dan. Super papamo i napredujemo. Spava bez problema, bila noć ili dan. Uspava se sama, ruke nisu
potebne, samo je bitno da sam kraj nje il da mi čuje glas.
Tata nam je divan i napokon vjeruje da je tad zbilja bio plus na digitalnom testu.
Moji najljepši dani su tek počeli. Moje malo biće je puno ljubavi, unijela je nevjerojatnu količinu sreće u naš život.
Zahvaljujem se svaki dan na njoj. I da, moja princeza je rođena sa plavom, plavom kosicom, a u rodilištu je prozvana zlatokosom!