Kutak za likovno nekreativne majke i očeve

[Zuska]

Svako malo padnem u depru kad na raznim temama ovdje na forumu vidim kako su svi nešto likovno kreativni sa svojom djecom, crtaju, slikaju, izrezuju, lijepe, krpaju, eksperimentiraju... Mene od toga hvata panika, strah i nemoć. Ne samo da sam likovno netalentirana, već sam i nezainteresirana, imam neki otpor prema tome.
Namjerno naglašavam ono "likovno nekreativna" jer sam prilično kreativna u drugim područjima (mašta radi punom parom, pišem, smišljam priče i bajke, volim rješavati probleme...)

Međutim, ono što me zanima je koliko je nužno biti likovno kreativan da dijete u tom području ne bi osjetilo nedostatak? Ili je li uopće potrebno sebe prisiljavati na nešto u čemu ne uživaš kad će dijete to vidjeti, umjesto da radite nešto što vas oboje veseli? Kako se roditelji nose sa zahtjevima vrtića za kreativnošću? Ima li još takvih roditelja koji su prikraćeni kao ja?

Ovo je bilo za uvod.

A sad ide osobnija nota za razbijanje treme i poticanja outanja nas slijepih pored zdravih očiju, sa dvije lijeve ruke.

Znam da nije teško shvatiti da mi je likovni bio najgori predmet u osnovnoj. Ne želim se sjećati tog blok sata pa krenimo još dalje, u razdoblje prije škole. Sjećam se, primjerice, kad mi je tata za 5. rođendan poklonio knjigu Ciciban Otona Zupančića (biblioteka Vjeverica ) i kutiju plastelina. Osjećala sam se najsretnije na svijetu kad sam vidjela tu knjigu, jasno se sjećam tog veličanstvenog osjećaja "knjiga!" jer me pere slično i danas. A onda je pogled pao na plastelin, kakvo razočarenje!! Rezultat - u roku od mjesec dana sve sam pjesme znala napamet, plastelin sam otvorila jednom.
Nisam voljela ni bojati, ni crtati. Kad bih dobila bojanku i bila potaknuta da bojam, smatrala sam to maltretiranjem.
Nisam ljubitelj likovne umjetnosti, ne uzbuđuju me galerije, nikad nisam poželjela raditi nakit, krojiti i šivati odjeću, proizvesti nešto korisno ili lijepo od nepotrebnih stvari...
Danas taj likovni nedostatak osjećam, primjerice, kroz to da ne mogu zamisliti boje (npr. kako bih uredila sobu, namještaj), to doslovno moram vidjeti u toj nekoj kombinaciji da bih imala stav da li mi se to sviđa, ali zamisliti kombinaciju ne mogu. (Ali mi zato riječi imaju boje).
Također, likovni/vizuelni nedostatak vidim i u tome da jako teško pamtim lica, ali zato super lako imena, datume, podatke...
Eto.

Ima li vas još i kako se nosite s tim u odnosu na svoje dijete/djecu?

[Mojca]

Hm... Prvo, ja bi pošla od predostavke da smo svi kreativni ali sputani. Da nas likovni odgoj u školama samo odvlači od naše iskonske kreativnosti...

Ja uživam u bojama, u slaganju boja, u stvaranju, u otkrivanju oblika u kamenju, u terapijskom učinku slikanja, glinarenja, sakupljanja lišća... a da idem nešto nacrtati, nema šanse, posvađana sam s formom (i inače u životu, ne samo u kreativnom izražaju).
Smatram da produkt naše kreativnosti ne mora nužno roditelju biti lijep, da bi dijete bilo fascinirano. Ne pričam sad o onome što će vrtići tražiti od nas, već ono što djeca traže od nas. A djeca traže jednostavnost. I autentičnost.

Neki dan sm motali poklone za njen rođendan. Ostao je tuljac na koji je bio namotan ukrasni papir. Rekla sam, nek' ostane. Možda joj se svidi. Pa sam nakon nekoliko dana našla gumicu za kosu iz indijskog dućana, na kojoj su dugačke trake (recimo da su to trake, zapravo s više meke špice) od filcanje vune. Stavila sam gumicu na tuljac, prinjela ustima i zasvirala tutu-rutu-tutu-rutu-tu-tu-tu. Aaaaaa! Kako dobro! Od tad svaki dan sviram rog, trubu i saxofon, najavljujem goste, promatram ima li kopna na vidiku, pušem u mali dlan prislonjen na drugi kraj čarobne cijevi...

O lutkama s vrećice sam već pisala u kreativnom kutku:

Ja neki dan jednom dečku kupila poklon za rođendan, pa kupila i šarenu vrećicu na kojoj su bili nacrtani šaljivi likovi zeca, lava, psa, mačke. Kad je Smjehuljica vidjela vrećicu oduševila se, pa smo poklon dali bez vrećice, a likove izrezali, stavili ih na štapiće za ražnjiće i sad imamo pravo malo lutkarsko kazalište. Oduševljenju nema kraja.

Eto Zuska, ovaj drugi primjer je za tebe, ti pričaš priče, malo animiraš te likove na štapiću i eto sreće.

Ja sam odrasla uz vještog pripovjedača i lutke na kuhači, ili u nedostaku iste, flomasterima nacrtanim licima na jagodicama prstiju. Za mene su ti likovi bili itekako stvarni, jer im je pripovjedač udahnuo život pričom.

Za sad toliko. Odoh spavati.

[trampolina]

Zuska, pitanje je jesi li ti sputana ili jednostavno nezainteresirana.

Beba ti je još mala, ali ako se budeš željela razvijati skupa s njom stigneš u oba slučaja. Kako je opisuješ na nekim temama bojim se da nećeš imati izbora, plastelin će ti postati najbolji prijatelj

Što se tiče razvoja kreativnosti, mislim da je dovoljno djecu ne kočiti i blago poticati. Uostalom, kreativnost se živi, nije to "idemo od 18-19 biti kreativni".

ot, stvarno si sinesteta?

[Lutonjica]

ja nisam kreativna i ne znam raditi ništa s rukama, totalno sam nesposobna na tim područjima. ali, takva sam, ne živciram se oko toga i nemam potrebu to mijenjati.
moja djeca nisu zbog toga sputana, dapače, starija kćer, osim što obožava sve tehnike slikanja i crtanja i super je u tome, i šiva, i štrika, i plete, i radi fantastične frizure ... općenito je vrlo vješta i maštovita s rukama. a za svoje interese je našla "učitelje" - moja sestra joj je pokazala štrikanje, moje prijateljice šivanje i pletenje, jedna frizerka na moru ju je učila frizure, jedna baka joj je isto vješta i svašta zna...
dakle, bez obzira što joj je mama nesposobna, ona si je našla kod koga će i kako razviti svoje sposobnosti.

[Angie75]

Prijavljujem se u klub nekreativnih i nesposobnih se umjetnički izraziti. Osobno mi to nikad nije predstavljalo neki problem, ali mi je žao da ne mogu biti uzor djeci

[quinda]

mm je odrastao u asketskoj obitelji u kojoj nije bilo takvih "plastelinskih" poticaja čak niti u obliku izrade njoka, keksića i drugih stvari (osim kruha) pa je svejedno postao skulptor. To ne znači da nije imao nikakvih poticaja, i to ne znači da mi ne koristimo i plastelin (jednostavniji je za korištenje u smislu kako je uvijek spreman, a i lako ga je pospremiti, za razliku od tijesta koje nakon što dijete izgubi volju (koncentraciju, pažnju, govorim o maloj djeci) ostaje tebi za dovršiti.) Ali zadovoljstvo je u kasnijem grickanju jedinstvenih kreacija neusporedivo veće... tako da se u likovnu avanturu možeš upustiti i na taj način (poslije ideje dolaze same, u trenutku opuštenog stvaranja).

Na policama knjiga (ja sam pak lik od slova) većine naših "likovnih" prijatelja u EU i SADu vidjela sam ovu knjigu: http://www.amazon.com/The-Drawing-Ri.../dp/0874774241, tamo je lijepo objašnjeno zašto se većina odraslih osoba nalazi u situaciji koju si opisala, i opisan je postupak koji ona provodi dok radi s takvim odraslima (promjene u njihovim crtežima su drastične).

Zanimljivo je i kako je naše dijete, pogotovo dok je bilo manje, više uživalu sa mnom u likovnim igrarijama, a s ocem u izmišljanju priča.

i tu se vraćam na početak, ponekad je bjelina i tišina poticajnija od svega drugoga jer su "krcate" bojama i zvukovima koje tek tada vidimo... (u stvari dodirujem pedesete, šezdesete, sedemdesete godine prošlog stoljeća (John Cage & co)...)

[meda]

ne treba uopce bit kreativan u umjetnickom smislu, ali svako moze nesto raditi s djetetom

nije cilj proizvesti umjetnicko djelo, nego pokazati djetetu da nesto moze samo napraviti i omoguciti mu da to i napravi. a ako je roditelj nevjest nije problem, jer se barem dijete nece bedirati kako mama lijepo crta, a ono ne

ja sam uvijek tvrdila da sam netalentirana i ovakva i onakva i da se to meni ne da. to je u stvari vid lijenosti, lakse je blebetat po forumu

na vrticke zahtjeve za kreativnoscu sam alergicna, na kraju to ispadne rad za nekoga drugoga, a to uopce nije bit!

[Peterlin]

ne treba uopce bit kreativan u umjetnickom smislu, ali svako moze nesto raditi s djetetom

nije cilj proizvesti umjetnicko djelo, nego pokazati djetetu da nesto moze samo napraviti i omoguciti mu da to i napravi. a ako je roditelj nevjest nije problem, jer se barem dijete nece bedirati kako mama lijepo crta, a ono ne

ja sam uvijek tvrdila da sam netalentirana i ovakva i onakva i da se to meni ne da. to je u stvari vid lijenosti, lakse je blebetat po forumu

na vrticke zahtjeve za kreativnoscu sam alergicna, na kraju to ispadne rad za nekoga drugoga, a to uopce nije bit!

X

Ja sam likovno kreativna majka dvoje djece - jednog kreativnog (mlađi) a drugog totalno, ali totalno beznadnog slučaja po tom pitanju (stariji). Uostalom, imam takvog brata, bratića, sestričnu.... pola nas je izrazito likovno kreativnih, a druga polovica je svoju kreativnost prebacila na drugo područje (uglavnom literarno).

Zašto bi trebali biti svi isti?

U cijeloj toj priči treba u fokusu zadržati cilj: dijete treba uvježbati finu motoriku da bi danas sutra moglo držati olovku i pisati slova. Način kako se to postiže ne mora imati ni trunku likovne kreativnosti.

Netko će naučiti crtati, netko ni u ludilu. To uopće nije bitno. Uostalom, ja sam se jako trudila da NE crtam svojoj djeci. Mislila sam u sebi da ću ih na taj način ubaciti u šablonu i sputati njihovu kreativnost. Tek puno kasnije primijetila sam da je mlađi sin izraziti minijaturist i detaljist i da ima pristup crtanju vrlo sličan mom načinu... iako mu nikad nisam držala ruku (ni ne mogu - ljevak je) ni pokazivala kako se crta.

Imali smo vježbenice (gotove i doma rađene) za finu motoriku. Imali smo i razne labirinte i slične stvari. Pisali smo slova i brojeve, crtali krivulje, crtali shemu kako rade lampice na boru... što nam je palo na pamet. Moj stariji je to nužno trebao jer je kao predškolac bio motorički jako loš. Svrha je bila vježbanje preciznosti pokreta, a ne nekakav likovni uradak. Zbog toga smo potrošili hrpe gline, glinamola, plastelina, slamki, kestena, tijesta (slanog i pravog, za kolače) ali nije bilo bez razloga.

Crtanje - štajaznam, može čovjek biti likovno kreativan i ako nema pojma o crtanju. Tu sam se dosta potrudila jer moj stariji nije mogao dostići likovne kreacije mlađeg djeteta. Pa su slikali prstima, radili krumpirovu tiskaru, radili otiske lišća i tako... Vječito mi je kuća bila u neredu.

Za razvoj fine motorike odlično nam je poslužilo modelarstvo (mm nije vješt u crtanju i slikanju, ali ima beskrajno strpljenje za sastavljanje minijaturnih aviončića i drugih stvari). Djeca su to s guštom radila i vole i danas. Kapitaliziralo se u školi odavno.

I tako, mislim da se ne treba time opterećivati. Meni je bio gušt raditi s djecom, ali sam morala dobro paziti da im ne postavljam nedostižne ili krivo postavljene ciljeve. Moja likovna kreativnost morala je biti pod kontrolom ili svjesno gurnuta u zapećak. Kako god bilo, djeca su na kraju okrenula svaki na svoju stranu - mlađi je u prva četiri razreda crtao gdje god je stigao (morala sam ga špotati i uvjeravati da to ne smije činiti, pa smo mu dali posebnu bilježnicu samo za to). Stariji ni danas ne crta, osim na likovnom, pa opet dobro.

[tanja_b]

Također, likovni/vizuelni nedostatak vidim i u tome da jako teško pamtim lica, ali zato super lako imena, datume, podatke...

Baš mi je super ovo pročitati, dosad sam mislila da imam neki veliki feler s pamćenjem lica, sad vidim da nisam jedina.

(dok datume, adrese i ostale podatke pamtim ko udbaš )

Prema tome, zaključak slijedi - i ja sam likovno nekreativna. Nije samo stvar u nespretnoj ruci (zapravo, tek me posao koji radim uvjerio da nemam nespretne ruke), nego valjda i u osjećaju za vizuelno. Dok je A. bio manji, to me više smetalo, nekako sam se trudila natjerati da se bavimo nečim likovnim, a nije mi išlo i nisam se ugodno osjećala. Ipak, znao me i on sam potaknuti na takve aktivnosti (jedne godine smo skupa izrađivali čestitke, npr.). Što se njegovog crtanja tiče, ono se razvijalo svojim tokom, od djeteta koje nije htjelo primiti olovku u ruku, do pisanja prije crtanja, pa preko manijakalnog crtanja uz hiperprodukciju crteža (dob od 5-6 godina), da bi s polaskom u školu, tj. s pojavom likovnog gotovo sasvim prestao crtati (zvuči poznato?). Jučer mi je baš izjavio da ga od likovnog "boli glava" .
E sad, je li mi dijete ispalo takvo zato što ga ja nisam dovoljno animirala, ili zato što jabuka ne pada daleko od stabla, ne znam.
S druge strane, drago mi je da oni na likovnom dosta toga i uče (nije da samo crtaju i mažu kako im se svidi, uče oni dosta o tehnikama, pravilima, sve ono o čemu ja doslovno nemam pojma), pa će nekako u školi i naučiti neke stvari koje doma ne može dobiti.
Što se tiče kreativnosti, nju svi zajedno izražavamo na drugim područjima (verbalno, glazbeno, itd). Pomirila sam se s tim, a više i nisam iskompleksirana idejom da sam "nekreativna" - jesam, ali na drugim područjima, ne u likovnom.

[čokolada]

Totalno nekreativna i likovno nenedarena. Dok razgovaram na telefon crtam kvadrate i kocke, nemam uopće ideju kako urediti prostor ni boje, ni inače se ne snalazim u prostoru, ne znam u dućanu odjeće iskombinirati nešto lijepo - ni iz čega stvoriti nešto, svakodnevnicom mi vlada dosadna simetrija, smeta mi kad je tepih naheren i tako...mlađe dijete mi spočitava što ne crtam dobro, naruči da joj nešto nacrtam, a onda to razočarana prekriži...Nema nade za mene.

[Angie75]

Baš mi je super ovo pročitati, dosad sam mislila da imam neki veliki feler s pamćenjem lica, sad vidim da nisam jedina.

(dok datume, adrese i ostale podatke pamtim ko udbaš )

Ajme, kako je ovo dobro pročitati
Već sam nekoliko puta okarakterizirana kao uobražena jer nekog nisam prepoznala nakon jednog upoznavanja
A da mi je samo rekao jmbg, bez problema bih ga bila zapamtila

I interesantno mi je ovo s dječjim crtanjem - moj je isto u dobi od 5,6 godina imao totalnu hiperprodukciju crteža, sad je krenuo u školu, i mislila sam da više ne stigne crtati jer je prestao Nadam se da neće biti ovako kao s A.

[ina33]

Ima li vas još i kako se nosite s tim u odnosu na svoje dijete/djecu?

Ima. Pratim linkove od Peterlin, super su (hvala, Peterlin ). Imaš puno toga na netu how-to, pa ispadnem i ja koji put uspješni kreativac, a daleko sam od toga. Kad mi je frendica komentirala dijagnozu astme moje male i kao što se bediram (a ja sam totalno outdoorsi tip), neka za vrijeme cvatnje breze s njom nižem doma orglice i lijepim i izrezujem, ja se zapravo rasplakala. Onda... opet nekako shvatiš da nisu niti te stvari toliko loše i da su svladive. Osim toga - i da je OK bit likovni failure .

Za početak - imaš puno toga na netu pa možeš zguglat - kako se crta ovo, kako se lijepi ono. Ja sam likovni volila, nije da mi je sad to bila neka trauma, ali daleko sam od nekog talenta, pogotovo kad treba nešto uredno izrezuckat i lijepit - ja mogu nešto napravit na brzinu, ali nešto što traži preciznost... mene to totalno živcira, biće imam možda neki onaj rubni poremećaja koncentracije, ali skroz funkcioniram s tim.

Zadatak da, primjerice, nešto radim od ticino mase mogu samo kao u komediji zamislit. Ali - mene to baš zabavlja. Nemoj bit tako ozbiljna oko toga, što bi onda ljudi koji nemaju sluha, odmah harakiri napravili i nikad pustili glasa, da ne "oštete djecu" . Šalim se malo. Uvedi u svoj likovni antitalent malo šale, meni moje "uredno lijepljenje" skoro postalo brend.

[ina33]

I imaš onu neku knjigicu "Dječje aktivnosti kroz godinu", pa unutra modele kako se što izrezuckuje i lijepi i ispadneš genije. To mi je super stvari, moju malu veseli. Nije bitno da to dobro radiš, bitno je da to koji put radite zajedno nije važan rezultat.

[tanja_b]

Dok razgovaram na telefon crtam kvadrate i kocke,

E, i ja ovako Zapravo, što se crtanja tiče, jedini problem imala sam na 1. godini faksa, kad je trebalo crtati mikroskopske preparate, a moje crtanje na razini 8-godišnjaka Pa mi je glavna zamjerka bila: "suviše shematski". Kad sam se izvukla s 1. godine, dalje je bilo lakše, jer je crtanje "onog što vidiš" s našeg smjera iščezlo (ne možeš crtati ono što ni mikroskopom nije vidljivo ), a došlo je vrijeme za apstraktne sheme gdje sam se dobro snalazila.
Inače se dobro snalazim u prostoru i u matematici sam uvijek obožavala geometriju (naročito stereometriju), tu sam baš doma. Ali tu se radi o pravilima, računima, crtanju ravnalom i trokutom, za to sam imala smisla, a za slobodno crtanje iz glave nisam.
S obzirom da mi je sin mentalno vrlo slično nasađen, ne čudi me što imamo podjednake crtačke sklonosti. Crta on i sad, u školi, ali obično mu se crteži svedu na male figurice i puno teksta oko njih.
Istina da ponekad pomalo zavidim onima koji imaju "zlatne ruke" i od običnih predmeta mogu napraviti nešto lijepo. Ali onda se tješim da zato ja imam nešto drugo, ono što oni nemaju, pa smo izjednačeni.

[Mima]

I ja crtam na razini osmogodišnjaka i nemam niti mrvicu talenta. Jedino što ne mogu reći da sam osjećala odbojnost prema likovnom u školi, ali ga nisam niti voljela. Ali, to zaista nema veze sa kretivnim/likovnim radom sa djetetom, ja sam sa svojom curkom svašta radila, rezultati su totalno amaterski no to uopće nije važno. Meni je jedino neugodno kad me recimo zovu u školu na kreativnu radionicu pred Božić jer pretpostavljam da će se očekivati neki suvisli rezultati a za to nema nade.

Moja kćer je bila dosta bolesna, dosta kod kuće, nije išla u vrtić do 5. godine, pa smo doma radile svakakva čuda da se zabavimo - i kuglice za bor, i uskršnja jaja, i kuglice za ogrlice od das mase, i čestitke, i lutke od rola od WC papira, i svakakve kolaže.

No, ako netko baš osjeća odbojnost prema ovakvim stvarima uopće ne mislim da je to neki bitan moment roditeljstva.
Dijete će ići i u vrtić, i u školu, pa ako baš misliš da mu fali likovnog izražavanja možeš ga upisati na neku radionicu.
Moja je npr. išla na igraonicu u knjižnici, i tamo su radili svakakva čudesa, od crtanja do kaširanja.
Osim toga, nisi ti jedina osoba koja nešto može raditi sa djetetom, moja recimo ima baku koja ima prilično talenta za crtanje i modeliranje, pa sa njom svašta i crta i radi figurice itd. itd.

Evo i preporuke - emisija Ninin kutak a TV-u, ujutro u sklopu dječjeg programa.

[cvijeta73]

I imaš onu neku knjigicu "Dječje aktivnosti kroz godinu", pa unutra modele kako se što izrezuckuje i lijepi i ispadneš genije. To mi je super stvari, moju malu veseli. Nije bitno da to dobro radiš, bitno je da to koji put radite zajedno nije važan rezultat.

mi imamo tu knjigu već valjda 5-6 godina. na polici stoji i skuplja prašinu.
ne mogu brate mili se natjerat da me ubiješ. rezati, lijepiti i šivati.
sa modelima il bez modela, svejedno.
dakle, prijavljujem se u klub

omiljene aktivnosti s djecom: zadaci svih vrsta, mozgalice, labirinti, traži razlike, spoji parove i kako to već ide, s ovim većim, matematičke mozgalice, društvene igre svih vrsta, uključene karte, nitko sretniji od mene kad su mi djeca naučila kartati briškulu i trešetu , kuhanje, kolači, šetnje gradom i otkrivanje manje poznatih gradskih ulica, kazališta, muzeji (tu sam jednom organizirala i pravu potragu za blagom, samo se hvalim ), smiješno stavljanje robe na sušilo, što me podsjetilo - i glupiranje, volim se jako glupirati s njima. da, volim raditi kućice po stanu, od jastuka, deka, to me vraća u djetinjstvo
i tako, ima toga valjda još. uglavnom, volim se s djecom igrati tako da i mene veseli.

[Peterlin]

mi imamo tu knjigu već valjda 5-6 godina. na polici stoji i skuplja prašinu.
ne mogu brate mili se natjerat da me ubiješ. rezati, lijepiti i šivati.
sa modelima il bez modela, svejedno.
dakle, prijavljujem se u klub

omiljene aktivnosti s djecom: zadaci svih vrsta, mozgalice, labirinti, traži razlike, spoji parove i kako to već ide, s ovim većim, matematičke mozgalice, društvene igre svih vrsta, uključene karte, nitko sretniji od mene kad su mi djeca naučila kartati briškulu i trešetu , kuhanje, kolači, šetnje gradom i otkrivanje manje poznatih gradskih ulica, kazališta, muzeji (tu sam jednom organizirala i pravu potragu za blagom, samo se hvalim ), smiješno stavljanje robe na sušilo, što me podsjetilo - i glupiranje, volim se jako glupirati s njima. da, volim raditi kućice po stanu, od jastuka, deka, to me vraća u djetinjstvo
i tako, ima toga valjda još. uglavnom, volim se s djecom igrati tako da i mene veseli.

Eeee, draga, ti si trebala sudjelovati u pisanju ove knjige: 365 dana bez televizije (Steve & Ruth Bennett) http://www.profil-mozaik.hr/365-dana...PR/113244,7243

U njoj se stvarno može naći najrazličitijih stvari, a čini mi se da roditelji nisu baš izrazito likovno daroviti, ali zato njihovoj kreativnosti i mašti nema kraja!

[Lutonjica]

da, i ja kao cvijeta : meni je to rezanje, crtanje, bojanje, izrada lutkica, rezanje bundeva ...... DOSADNO DOSADNO DOSADNO i ne mogu to raditi na silu.

[Zuska]

Baš mi vas je super čitati!
Peterlin, svaka čast, ali kad čitam ovo, malo mi je muka... Mislim da nikad u rukama nisam držala glinamol, glinu jesam na likovnom (ahhh!), nemam pojma što je ticino masa, nikad nisam ništa napravila od tijesta (tj. samo sam jednom u životu umijesila tijesto, nedavno)... Baš me to nikad nije zanimalo i sad se bojim da ću se time morati baviti.

X
Imali smo vježbenice (gotove i doma rađene) za finu motoriku. Imali smo i razne labirinte i slične stvari. Pisali smo slova i brojeve, crtali krivulje, crtali shemu kako rade lampice na boru... što nam je palo na pamet.
Zbog toga smo potrošili hrpe gline, glinamola, plastelina, slamki, kestena, tijesta (slanog i pravog, za kolače) ali nije bilo bez razloga.
Pa su slikali prstima, radili krumpirovu tiskaru, radili otiske lišća i tako... Vječito mi je kuća bila u neredu.

Nije mi problem lišću ili kamenu udahnuti život i igrati se time, smišljati priče, to mi nekako dolazi iz mozga. Ali spojiti dva kamena ili poljepiti dva lista da bi bili nešto drugo..to mi je ono...

Ma zapravo super mi je čitati da nas ima svakakvih i da si mi u svojoj prikraćenosti tako sličimo
Otkad sam rodila stalno nešto učim, izgleda da ću morati učiti i likovni iako se nadam ne još tako skoro. Za početak ću se morati natjerati da ne bježim od polica s likovno-kreativnim alatima i dopustim si razgledavanje...bez obzira na otpor koji mi se javi čim pomislim na to.

[Zuska]

ot, stvarno si sinesteta?

Da, i ti si? Tek sam kasnije već kao odrasla skontala da to ima ime i da to nije neuobičajeno, dugo sam mislila da je to samo moja djetinja igra.

[ina33]

Za početak ću se morati natjerati da ne bježim od polica s likovno-kreativnim alatima i dopustim si razgledavanje...bez obzira na otpor koji mi se javi čim pomislim na to.

To i upravljanje očekivanjima - nemoj očekivati da će ti rad bit super, tj. odustani od živcirancije i odmah ćeš se bolje zabavit.

Doduše, ja isti problem imam svugdje gdje je potrebna sporost, preciznost, koncentracija, pamćenje. Meni su dibidus dosadne karte, to mi je nešto najdosadnije što postoji, ni društvene igre mi nisu ono top of the pops, ali... zagriješ se za neku, pođeš od jednostavnije, pa to ide.

[Zuska]

Totalno nekreativna i likovno nenedarena. Dok razgovaram na telefon crtam kvadrate i kocke, nemam uopće ideju kako urediti prostor ni boje, ni inače se ne snalazim u prostoru, ne znam u dućanu odjeće iskombinirati nešto lijepo - ni iz čega stvoriti nešto, svakodnevnicom mi vlada dosadna simetrija, smeta mi kad je tepih naheren i tako...mlađe dijete mi spočitava što ne crtam dobro, naruči da joj nešto nacrtam, a onda to razočarana prekriži...Nema nade za mene.

Isto sve!
Dućan sam savladala do mjere da se mogu normalno obući, miljama je to daleko od nekog istančanog stila, neke otkačenosti ili osobnog izričaja.
Obožavam simetriju, ne volim nahereni tepih, kad mi je dosadno na nekom predavanju, crtam kvadrate i trokute, o uređenju prostora neću jer već godinu dana živim u novom stanu u kojem još nema ničeg na zidu...

[cvijeta73]

. Meni su dibidus dosadne karte, to mi je nešto najdosadnije što postoji, .

ma daj? meni su i one, ajmo reć, dosadne igre zabavne. npr 3-2-1, ili uno. neki dan m i ja dva sata igrale uno. a ovu 3-2-1 su jadni naučili s valjda tri godine a sad učim j igrati pref. da, i šah sam ga jako rano naučila, bar pravila, pa sam guštala kad bih ga matirala
sad već ne ide tako lako. sad čekam da mi m dođe na šah.

[Peterlin]

To i upravljanje očekivanjima - nemoj očekivati da će ti rad bit super, tj. odustani od živcirancije i odmah ćeš se bolje zabavit.

Doduše, ja isti problem imam svugdje gdje je potrebna sporost, preciznost, koncentracija, pamćenje. Meni su dibidus dosadne karte, to mi je nešto najdosadnije što postoji, ni društvene igre mi nisu ono top of the pops, ali... zagriješ se za neku, pođeš od jednostavnije, pa to ide.

E, ja sam iz ove grupe.... Karte - nula bodova, a isto tako mislim i o igrama s kockama - fuj! Ali kad je djecu trebalo učiti zbrajati, bome sam se primila svega toga. Odahnula sam kad su to prerasli.

S druge strane, djeca nas natjeraju da izvučemo iz leđne moždine svoje uspavane sposobnosti ili aktiviramo neke za koje mislimo da ih nemamo.

Dobro kažeš - ne treba očekivati bogznakaj. Meni na pamet ne pada da se natječem s animatorima u knjižnici kad je likovna radionica za izradu kuglica. Moje je da djecu odvedem tamo - mlađi će se veselo pridružiti, a stariji će sa stričekom animatorom igrati šah, he he he! Svakom svoje!

[Zuska]

omiljene aktivnosti s djecom: zadaci svih vrsta, mozgalice, labirinti, traži razlike, spoji parove i kako to već ide, s ovim većim, matematičke mozgalice, društvene igre svih vrsta, uključene karte, nitko sretniji od mene kad su mi djeca naučila kartati briškulu i trešetu , kuhanje, kolači, šetnje gradom i otkrivanje manje poznatih gradskih ulica, kazališta, muzeji (tu sam jednom organizirala i pravu potragu za blagom, samo se hvalim ), smiješno stavljanje robe na sušilo, što me podsjetilo - i glupiranje, volim se jako glupirati s njima. da, volim raditi kućice po stanu, od jastuka, deka, to me vraća u djetinjstvo

divno! (sve osim kolača i kuhanja, i za to trebaju ruke )

[Zuska]

Eeee, draga, ti si trebala sudjelovati u pisanju ove knjige: 365 dana bez televizije (Steve & Ruth Bennett) http://www.profil-mozaik.hr/365-dana...PR/113244,7243

U njoj se stvarno može naći najrazličitijih stvari, a čini mi se da roditelji nisu baš izrazito likovno daroviti, ali zato njihovoj kreativnosti i mašti nema kraja!

Ovo izgleda zanimljivo! Vrijedi li je imati?

[ina33]

ma daj? meni su i one, ajmo reć, dosadne igre zabavne. npr 3-2-1, ili uno. neki dan m i ja dva sata igrale uno. a ovu 3-2-1 su jadni naučili s valjda tri godine a sad učim j igrati pref. da, i šah sam ga jako rano naučila, bar pravila, pa sam guštala kad bih ga matirala
sad već ne ide tako lako. sad čekam da mi m dođe na šah.

Šah. Znaš kako je meni jedino šah bio prihvatljiv... prije, a nemam pojma da li bi i danas tako bilo - okreni naopačke, i igraj se dvora (maštarije) - tipa crna kraljica posjećuje bijelu, imaju ples, zaljubljuju se itd.

Ja sam tip od brzih riječi i niske riječi .

Opet, ovo što kaže Peterlin - sigurno svi imamo neke naše početne a priori stavove ovo ne bi, ovo bi. I ne treba se sad "silovat". Ali... da je iz nekog razloga bitno zaigrat šah, da me mala pili, vjerojatno bi se izdisciplinirala naučit pravila i ona bi me uskoro pobjeđivala - win-win - guštala bi gledat kako me ona gušta matirat.

[tina55]

ja sam likovno kreativna i to mi je omiljeni način zabave s djetetom, srećom i ona to voli pa stalno nešto radimo, no s druge strane ona je i muzikalna i zanima ju muzika/ples, a s te strane joj nemam što pružiti, nemam pojima i ne znam se prispodobiti takvoj igri, ali što sad-svatko je različit, nadam se da će joj tata i teta u vrtiću barem donekle nadomjestiti taj moj defekt za muziku

[Zuska]

Volim karte. Obožavam poker Sve što ima veze s pamćenjem, mozganjem (npr. sudoku ).
Šah nikad nisam zavoljela, iako me stari s tim gnjavio još u vrtiću.
Volim i društvene igre, npr. Rizik, a prije jedno 2-3 godine jednu smo zimu mahnito igrali i Čovječe (nakon xx godina) i stalno smišljali nova i nova pravila i bilo je baš zabavo.
I RPG je super. Potraga za izgubljenim blagom, mljac.

Jedva čekam da mala poodraste

[Peterlin]

Ovo izgleda zanimljivo! Vrijedi li je imati?

To mi je bila jedna od boljih investicija. Dečki je i danas čitaju.

Nemoj kupovati, ima toga u većini knjižnica, pa prvo posudi i vidi kako se tebi (i djetetu) dopada.

Naši favoriti (sjećam se onoga čega su se djeca najradije igrala, s nama i bez nas):
- ručna abeceda
- čitanje s usana
- učenje množenja (kako se množi brojem 9, na prste)
- traženje skrivenog blaga
- igre vodom
- zagrli drvo

- gledanje u oblake
- razne igre riječima

Od likovnih aktivnosti ima:
- izrada božićnog nakita od slanog tijesta
- upute za izradu slanog tijesta koje se može premijesiti
- oblikovanje kartonskih kutija
- izrada kostima za maškare

Da pitam djecu hoćemo li prodati naš primjerak, mislim da bi mi zaprijetili čupanjem nogu iz ležišta! To je jedna od kultnih knjiga koja se u našoj kući godinama koristi i pročitava.

[Lutonjica]

e fakat, ja recimo obožavam plesati i pjevati sa svojom djecom (iako loše pjevam, a u plesu se glupiram, ali to je svejedno nešto u čemu jako uživam i volim to raditi s njima)

[Peterlin]

divno! (sve osim kolača i kuhanja, i za to trebaju ruke )

Znaš kako smo mi doma raspodijelili dužnosti oko kolača - mm i stariji sin su logistika (sastavljanje mašine za orahe, mljevenje oraha, sastavljanje multipraktika, pranje istog...) a mlađi sin i ja se iživljavamo kreativnošću i pečemo vještičje prste, kućice, radimo kuglice i drugo... Za svakoga se nađe posla, ne treba uvijek bogznakoliko spretnosti. Ako je moj mlađi doma i spreman pomoći, radit ćemo prave čupavce, ako je samo stariji doma, uključit će pećnicu i vagnuti sastojke, a ja napraviti lažne čupavce (one koji se samo lijevaju, ne treba se ništa rezati ni uvaljavati). I svima je srce na mjestu.

Inače, klasična vježba za finu motoriku je paniranje mesa, he he he.... sjeckanje voća za voćnu salatu, guljenje i rezanje krumpira... Nije u pitanju samo motorika, u pitanju su neke životne vještine koje sasvim dobro dođu, a još su i zabavne.

[Sirius Black]

Ja nisam uopće kreativna, nimalo, ne znam ništ pametno ni naslikati ni osmisliti na bilo koji način. I jako mi je žao zbog toga jer baš volim raditi te tzv. "umjetničke" stvari samo kaj su moje daleko od umjetničkog Nije mi problem ni mijesiti tijesto, lijepiti kolaž, slagati lego kocke, izrezivati svašta, štrikati, raditi origami itd. ali to je na razini osnovne škole tak da dijete još ne kuži da je mama antitalent.

Ja ne volim kartanje, ni s odraslim društvom. Stoput su me učili belu i svaki put kad igra završi ja zaboravim i drugi put me treba učiti ispočetka. Starija cura osim ovog gore navedenog, voli i kartanje i i društvene igre, a to mi se ne da. Ona bi jedan sat igrala "uno" a meni je to baš dosadno.

[Sirius Black]

e fakat, ja recimo obožavam plesati i pjevati sa svojom djecom (iako loše pjevam, a u plesu se glupiram, ali to je svejedno nešto u čemu jako uživam i volim to raditi s njima)

Ja isto, loše pjevam, ali nema veze, fora nam je mijenjanje originalnog teksta i smišljanje glupih rima. Nekad sam isto obožavala plesati, pa smo pustile muziku i plesale po sobi. Sad mogu kleknuti na pod pa se zezati s njima kad plešu.

[ina33]

e fakat, ja recimo obožavam plesati i pjevati sa svojom djecom (iako loše pjevam, a u plesu se glupiram, ali to je svejedno nešto u čemu jako uživam i volim to raditi s njima)

E, u ovome guštamo moja curka i ja, kao i u maškaravanju i koji put u glumljenju, ali me glumljenje drži kraće od plesa.

[cvijeta73]

e fakat, ja recimo obožavam plesati i pjevati sa svojom djecom (iako loše pjevam, a u plesu se glupiram, ali to je svejedno nešto u čemu jako uživam i volim to raditi s njima)

i to isto. neki dan dolaze doma j i mm s treninga, a ja i m ko dvije ludare plešemo na, ups, bolje da ne kažem koju pjesmu
http://www.youtube.com/watch?v=9bZkp7q19f0

m je umirala, al doslovno umirala od smijeha. ono kad počne štucati

[summer]

ja sam uz cvijetu za igre i zadatke, a uz ove udbasice sto se pamcenja brojeva, datuma, telefona i slicno tice
(da mi je bar ekipu iz osnovne skole izbacit iz glave i njihove rodjendane i peteroznamenkaste brojeve telefona )
i deset godina sam zivila u zgradi i nisam mogla prepoznati nego dva-tri susjeda, na muzevo ogromno cudjenje

jedino, ja prilicno dobro crtam, ali to bas ne volim raditi
ne volim plastelin, rezuckanja, lijepljenja, sva ta packanja
najezim se na pomisao da idemo raditi ukrase od tijesta il tako nesto
iako, kad se toga prihvatim, rezultat je uvijek jako dobar, samo eto, ne volim to bas
nekako, nemam kreativni nagon, ali kad se toga prihvatim, ja to inzinjerski precizno odradim
ne vidim da djeca pate zbog toga
sin u vrticu ima izrazito likovni nastrojene tete pa sve tamo nadoknadi, doma bojaju, crtaju, rezu, samo bez mame, osim kad im zatreba pomoc
slazemo puzzle, legice, rjesavamo zadatke, mozgalice, krizaljke, igramo drustvene igre, karte, igre rijecima, puno pricamo, pjevamo, plesemo, glumimo, ludiramo se

[Peterlin]

i to isto. neki dan dolaze doma j i mm s treninga, a ja i m ko dvije ludare plešemo na, ups, bolje da ne kažem koju pjesmu
http://www.youtube.com/watch?v=9bZkp7q19f0

m je umirala, al doslovno umirala od smijeha. ono kad počne štucati

Joooj kak smo svi na istoj valnoj duljini i frekvenciji... Kod mene doma mlađi se iživljava s ovim spotom za neku godišnjicu Radio Dalmacije: http://www.youtube.com/watch?v=wfCdmt96TEw

[Zuska]

e fakat, ja recimo obožavam plesati i pjevati sa svojom djecom (iako loše pjevam, a u plesu se glupiram, ali to je svejedno nešto u čemu jako uživam i volim to raditi s njima)

I mi svi plešemo i pjevamo s njom od rođenja. Rezultat je taj da od desetog mjeseca stalno pjeva na nekom svom jeziku, sama, s nekim od nas, dok šetamo gradom, dok se uspavljuje.... I još se licem unese u to svoje aaaa, dadada, presmiješno A plesanje, još smiješnije, kleči i drma tijelom, a na licu ekstaza.
Možda ipak neću trebati pohađati njene izložbe

[cvijeta73]

Inače, klasična vježba za finu motoriku je paniranje mesa, he he he.... sjeckanje voća za voćnu salatu, guljenje i rezanje krumpira... Nije u pitanju samo motorika, u pitanju su neke životne vještine koje sasvim dobro dođu, a još su i zabavne.

da, nevjerojatno kako se i ovaj stariji zabavi dok reže salatu, neki dan su njih dva rezala paprike i baš su se zabavili

[Sirius Black]

i to isto. neki dan dolaze doma j i mm s treninga, a ja i m ko dvije ludare plešemo na, ups, bolje da ne kažem koju pjesmu
http://www.youtube.com/watch?v=9bZkp7q19f0

m je umirala, al doslovno umirala od smijeha. ono kad počne štucati

ovo je super za ples . mičem se s topica, zbediralo me skroz

[Peterlin]

I mi svi plešemo i pjevamo s njom od rođenja. Rezultat je taj da od desetog mjeseca stalno pjeva na nekom svom jeziku, sama, s nekim od nas, dok šetamo gradom, dok se uspavljuje.... I još se licem unese u to svoje aaaa, dadada, presmiješno A plesanje, još smiješnije, kleči i drma tijelom, a na licu ekstaza.
Možda ipak neću trebati pohađati njene izložbe

Možda ćeš je gledati negdje na daskama, he he he.

Mojima je već godinama hit dokumentiranje... Moj stariji (tehničar) ima već godinama digitalnu kameru i s tim snima kazališne predstave (uglavnom lutkarske) koje osmisli i napravi mlađi kreativac. Tako je već dugo. Igraju se kazališta, jedan napravi rasvjetu, ozvučenje, zastor, stavi kameru na tronožac i čeka da predstava počne, pa kad se mlađi krene ludirati, snima ga. Imaju već brdo takvih stvari, čak sam izgubila i pregled ...

Inače, mislila sam da mlađi ne zna rukovati s kamerom, ali čini se da sam se prevarila, naučio je od brata. JA ne znam rukovati s kamerom (poslužim se, ali ne znam finte kao oni).

[cvijeta73]

ovo je super za ples . mičem se s topica, zbediralo me skroz

a daj sirius
nemoj ići s topika. ajd dobro, ne voliš kartati i ne voliš crtati. i ne voliš društvene igre.
ima sigurno nešto što voliš kreni od toga
evo, peterlin me sjetila. slikati s aparatom? kuhati? pospremati?
reci pa ćemo dalje.

[Sirius Black]

Ma nije zbog toga.. Sve ja to radim i kad mi nije gušt, i mijesim tijesto i štrikam iako mi se tresu ruke.

Ali plesati sam uvijek obožavala, i moja curica se sjeća kako je nekad plesala s mamom ,sve dok sve nije otišlo u k..

[Zuska]

ja sam uz cvijetu za igre i zadatke, a uz ove udbasice sto se pamcenja brojeva, datuma, telefona i slicno tice
(da mi je bar ekipu iz osnovne skole izbacit iz glave i njihove rodjendane i peteroznamenkaste brojeve telefona )
i deset godina sam zivila u zgradi i nisam mogla prepoznati nego dva-tri susjeda, na muzevo ogromno cudjenje

Fakat! Dan danas pamtim rođendane ekipe iz osnovne i srednje, njihove fiksne brojeve telefona, datume i godine kad je nešto bilo...Da to izbacim iz glave, koliko bih prostora napravila! Dragi se čudi s kojom preciznošću mogu reći iz koje je godine neka pjesma (ako sam je slušala), koje mi se godine neki događaj zbio, u kojem smo razredu učili neko gradivo... imam timeline u glavi.

A susjedi... Prolazimo kraj nekih ljudi i MD ih naravno pozdravi jer on svih poznaje, pitam ko je to (jer stalno to pitam za bilo koga kog pozdravi u nadi da ću nekog i zapamtiti) i on mi kaže - po sedamdeset drugi put, to su nam susjedi iz drugog ulaza! A meni se činilo da ih prvi put vidim...
I tako stalno zapitkujem, on šizi, čini mu se nevjerovatnim, misli da glumim, ja tu i tamo upamtim nekoga... Ali uglavnom hodam gradom i pozdravljam, a da 75% tih ljudi uopće ne poznam. To je napredak, jer kad sam se doselila iz većeg grada dugo sam pozdravljala samo one koje ja poznam pa je bila hrpa glupih situacija, ono drugi mene pozdravljaju ja njih ne pa odzdravim kad oni već prođu, pa kužim poglede, pa mi se svako toliko netko obrati, kao sjećaš me se, joj...
I onda sam odlučila svih pozdravljati ma koliko se glupo osjećala.

[Zuska]

Peterlin, mrak su ti klinci

[ina33]

Ma nije zbog toga.. Sve ja to radim i kad mi nije gušt, i mijesim tijesto i štrikam iako mi se tresu ruke.

Ali plesati sam uvijek obožavala, i moja curica se sjeća kako je nekad plesala s mamom ,sve dok sve nije otišlo u k..

SB, i ! Nije isto.... daleko je od toga vrlo... ali ako te ikako mogu utješiti - ja moju ne mogu nositi, bio je to odgoj u suprotnosti s attachment parentingom, posljedica toga je bilo da je bila stalno na podu i propuzala ko psić s valjda 8 mjeseci i slijedila me brzo svukud po stanu. Plesati s njom da je kao nosim sam mogla samo tako da pocupkujem na jednoj nozi, znala sam se bedirati kako moja sestra svoje vrti i okreće kad je Ples sa zvijezdama i one guštaju, ali opet... nešto mogu, nešto ne mogu, pa smo mi plesali na način da sam je držala za rukice, a ona se okreće oko svoje osi. Isto tako - kad je bilo bilo koga ko je mogau služiti kao ringišpil, umjesto mene - uživala je u tome i ne mislim da je prikraćena... isto kao što nisu prikraćeni ni ovi koji bi pjevali, a roditelji antisluhisti, ovi koji bi crtali, a roditelji im likovni antitalenti....

[cvijeta73]

Ma nije zbog toga.. Sve ja to radim i kad mi nije gušt, i mijesim tijesto i štrikam iako mi se tresu ruke.

Ali plesati sam uvijek obožavala, i moja curica se sjeća kako je nekad plesala s mamom ,sve dok sve nije otišlo u k..

znam...
ma pustite muziku, nek trešti...
uf, sad sam se i ja izbedirala jer sam se sjetila slike iz djetinjstva.
i tate onemoćalog od bolesti koji je htio s nama igrati lovice. đizs.

[larmama]

ja isto nisam likovno kreativna no to me nije spriječilo da kćerki ponudim da ona bude sama kreativna
I djelovalo je. Dok je bila manja jako je puno vremena provodila crtajući, režući, ljepeći. Ponekad sam imala osjećaj da su joj škare produženi dio ruke, non stop ih je koristila.

[quinda]

I onda sam odlučila svih pozdravljati ma koliko se glupo osjećala.

i ja to činim, i ne uzbuđujem se nimalo (i zaista ništa ne košta, razmijeniti osmjeh i pozdrav s nekim, dapače, ponekad mi čak i uljepša dan)