draga slavonka, tako mi je žao zbog vašeg gubitka. piši nam, razumjet ćemo te bolje nego itko.Minogue prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
draga slavonka, tako mi je žao zbog vašeg gubitka. piši nam, razumjet ćemo te bolje nego itko.
Dosla sam ovdje trazeci informacije o pokapanju djeteta nakon pobacaja u 15 tjednu trudnoće, pa sam vidjela da u biti i nema nekih informacija, a i cak da ljudima jos uvijek prodaju price o zajednickim grobnicama. U Vinogradskoj u Zagrebu mi je lijepo receno da u biti oni ne znaju sta ce i kako ce i da tek razradjuju zakon i pravilnik o takvim slucajevima (kojih kao nema?). Od pogrebnih drustava informaciju da sva procedura mora ići kao i za svaku drugu preminulu osobu sa naglaskom da će mi naplatiti sto vise to bolje. A sućuti ni malo, doslovno do recenica sta ce vam to gospodjo i nemamo takvih iskustava!? Pa vas pitam je li moguće da se u Hrvatskoj ljudi iz neznanja ili nemoci odricu pokapanja fetusa, tj. svoje djece? Kakva iskustva imate? Iskreno sam se nadala da ce mi netko na patologiji reći to je tako i tako, pokopano je, kremirano je ili bilo sto sto bi me primirilo a ovako nakon mjesec dana moram ispocetka. Jedno znam da je ne mogu ostaviti tamo pa sta bude bude, pogotovo nakon sto je dosao nalaz patologa u kojem je pisalo da je bila zdrava curica!
Abica 29 ja sam imala pobačaj u 14om tjednu, nije mi nuđeno ništa, rećeno je kiretaža i to je to. O ostatcima fetusa nije bilo ni riječi.
Rečeno mi je samo da ide na patologiju i da nazovem za mjesec dana da mi kažu jel nalaz gotov i da dođem po njega, međutim nakon mj. kada sam nazvala rečeno mi je da fetus nije ni došao na patologiju i da od kud mi uopće takva informacije?
Vidim da ovdje svatko ima razlicita iskustva, ja sam iznenadjena pristupom u Vinogradskoj bolnici, doktori su bili prekrasni iako jos uvijek ne znam ime lijecnika koji me primio tj. koji je bio dezuran. Mene su uhvatili trudovi, i dok sam stigla na hitnu mogli su konstatirati samo da je sve vani, jedino što nije izašla posteljica pa sam trebala kiretažu. Trudovi su bili prestrašni i kad su prestali osjećala sam se puno bolje, koliko god to grozno zvučalo. U bolnici sam bila 2 dana, prevencije radi, dobila sam i antibiotike i inekciju zato što sam negativna kg, a i odmah sljedeći dan sam išla na ultrazvuk. Za nalaze s patologije sam malo duze cekala. Ne zalim se sto sam ostala u bolnici iako sam ja bila spremna otići doma odmah, ako ne i sljedeci dan.
Draga Abice,
prošle godine u rujnu izgubila sam bebu sa 20. tjedana trudnoće također u Vinogradskoj. 23.12 smo je sahranili na Mirogoju.
Nazovi njihovu Patologiju, imaš 2 anđela tamo dr. Kos i dr. Tanju, pitaj da li je tvoja bebica još uvijek tamo. Koštalo nas je 3.000 kn + plus grobno mjesto ako ga nemate.
ako ti trebaju detalji, samo pitaj...
Hej, ja sam imala slicno iskustvo takodjer sam izgubila bebu mjesec dana pred porod, takodjer su mi dali gel i nakon 5 sati sam rodila, najgore od svega sto su djeca i suprug bili samnom na uzv-u i sve culi, svi smo plakali, otisla sam u bolnicu i dali su mi gel, jer su mi noge poplavile i dobila sam temperaturu, a doktori su rekli da je bebi prestalo kucat srce prije malo manje od deset dana...Sestra koja je tu noc bila dezurna tretirala me kao smece, tako da sam lezala na mokrim plahtama (od plodne vode), sest sati i zaradila upalu bubrega....Ali uz pomoc obitelji i divnog supruga nadolazim sebi. Najbitnije je da se opustis i gledas pozitivno na buducu trudnocu, ne razbijaj glavu s tim sto bi bilo kada bi bilo, prepusti se osjecajima vezanim za buducu bebu i osjecajem da ces joj biti najbolja mama na svijetu.
pozdrav svim mamama anđela i anđelica
Evo i mene je nažalost sudbina stjerala u kut i postavila pred mene najtežu i najmučniju odluku u životu...pokušat ću sažeti sve bitne kockice iz ovih nesretnih,ali i presretnih par godinica...
Prije 7 godina(2006.g) sam ostala 1.puta trudna i sretna neopisivo,trudnoća izrazito teška i komplicirana od non-stop infekcija,kontrakcija,gest.dijabetesa,strogog mirovanja,rh-negativne k.grupe i stresna do samog poroda u 36.tt hitnim carskim rezom zbog naglih trudova i curenja zeleno-smeđe plodne vode...rodila prekrasnu curicu,koja je reanimirana po porodu,imala sepsu odnosno septalni intraamnijski sindrom ,hipoksiju i ishemiju,krvarenje 3. stupnja,tešku inkopatibilnu žuticu i na kraju kao šlag na kraju ustanovili su da bebica ima down sindrom i tešku srčanu grešku i duodenalnu atreziju koje inače idu uz down,te dandy-walker varijantu sindroma...šta reći,bila sam pre bijesna na aljkave liječnike što su moju trudnoću zanemarili i ugrozili moju malenu sa nepotrebnim komplikacijama koje je imala uz down sindrom i time joj ugrozili ionako već male šanse da preživi...to je za njezin mali organizam bilo stvarno previše,i svi su mi govorili da ju pustim da ode,da nema nikakve šanse da preživi,ali sam se čuvši te riječi brecnula kao nikad u životu i zaprijetila svima da nikad više ne izgovore te riječi...da skratim,moja malena je uspjela sve pobjediti,operirala je 2 puta crijeva i 1 put srce u Austriji,živjele smo 5 mjeseci u bolnicama Rebro i Linz,zdravlje joj je nepovratno oštećeno,vid,sluh,govor,ravnoteža,epi,vrtoglavi ce,teža mentalna retardacija,hipotireoza,bubrezi itd.što sindromom što ovim pridruženim dijagnozama,ali smo uspjele začepiti usta nekim zlim jezicima,ona danas hoda i lijepa je kao anđelica i ima najljepše plave kose oke i osmjeh koji topi i najhladnije srce...
Nakon dugog straha,ali i težeg zatrudnjivanja ostajem trudna u veljači 2012. g. i neviđena panika počinje odmah pri sumnji na trudnoću,sreće niotkuda,muž prestravljen,plusić na testu i automatski telefonom ugovaram pregled kod prof.Podobnika,jer sam se zarekla da me državna bolnica(točnije Sl.Brod) neće više vidjeti. Odlazim na prvi pregled,prof. uzima anamnezu i nije mu drago što je čuo,ali je optimističan u vezi ove trudnoće,naravno ja zahtjevam CVS U 11.tt. i on se naravno slaže s tim...po uzv sam bila 7+6 i sve ok,srčeko kuca...nakon 4 dana od pregleda me probudi hladan znoj i drhtavica,sa snažnim menga bolovima...moje mrvice već nije bilo,desio mi se spontani kompletni na spavanju i jako brzo,nisam imala vremena da išta učinim...javila se profesoru,otišla na uzv i izvadila betu,i naravno nigdje niš,ploda kao da nije ni bilo...
Mislim i odlučujem da više ne želim ni pokušavati imati djece jer je sve prebolno i neosjećam da imam dovoljno snage da taj pakao prolazim uz svu težinu brige i njege moje prvorođene malene...a u podsvjesti me pere odvratan osjećaj da će moja malena ostati sama na ovom svijetu kad mene i muža ne bude i taj osjećaj me svaki puta natjera na plač i razdire mi srce...
I dolazi datum pred termin rođenja od izgubljene bebice,ja ridam kao godina i odjednom mi sine da se ponašam kao na početku obje prošle trudnoće,hormoni i prsa bujaju i prave kaos...čekam mengu još par dana,naravno menge nema...napravim test i opet automatski telefon u ruke,ali ovaj puta sam se zaustavila i smirila,odjednom sam postala ledena santa i isključila sve osjećaje,čekala sam tjedne u kojima sam imala spontani u prošloj trudnoći,i prošli su ok,otišla kod socijalca na uzv,potvrđeni otkucaji i nakon 2 tj. nazovem sv.Duh genetičarku i naručim se na CVS...pretragu je prošla ok,ali nalaz je stigao djelimičan zbog neuspješnog rasta stanica uspjelo samo 50% nalaza koji je bio hladan tuš...naime pronađeno je 45% mozaicizma trisomije 22,što može a i ne mora značiti loš nalaz jer je kod CVS-a moguće da su to bile stanice posteljice i da je veća mogućnost da ona nosi mozaicizam nego beba,ali da moram raditi i amniocentezu da bih odklonila sumnju...u 14 tt. radimo amnio i dolazi dobar nalaz,uredan ženski kariogram,ali po literaturi s obzirom na nalaz cvs-a,moguće je da beba ipak ima dio mozaicizma i ta mogućnost je samo 2% od istraživanih slučajeva...i genetičarka misli da imamo pravo odahnuti jer vjeruje da je beba ok,ali da očekujemo da će takva posteljica sa mozaicizmom praviti probleme sa funkcijom u 2. dijelu trudnoće i da će beba biti ranije rođena...ajde to sam odmah prihvatila i počela se na to pripremati,čak smo joj i ime dali...dolazi 18tt i idem na Rebro na fetalnu ehokardiografiju i srčeko je super zdravo,sutradan odlazim na prvi anomaly scan na sv.duh u kojem se traže markeri na ovaj mozaicizam trisomije 22...čim je dr.počeo gledati bebu ja mu spomenem da ne zaboravi pogledati mali mozak bebe,jer moja malena ima dandy-walkera...u tom trenutku primjetim da se čovjeku skamenilo lice i sve mi je bilo jasno,samo sam ga pitala koliko je loše,a odgovor je glasio:"da gore ne može biti"...moje srce je bilo zgnječeno,od bujice mržnje onog gore i sebe jer sam se dovela u situaciju da se imalo opustim i počnem uživati u ovoj trudnoći...za dva dana sam imala termin i kod prof.Podobnika za anomaly scan,pa me dr. na sv.duhu rekao opet pogledati prije nego odem do profesora...i tako moje tijelo je je odradilo te scanove obamrlo bez osjećaja i totalno istrgnute duše...dijagnoza je potvrđena kod profesora još i gora nego na sv.duhu,a meni se motalo po glavi dali imati dvoje bolesne djece i možda živjeti u bolnici ili mi je briga za jedno bolesno sasvim dovoljna, ne znajući da ova curica ne bi ni doživjela porod... i slijede riječi prof. da curica najvjerovatnije ne bi ni trudnoću preživjela,a kamoli porod odnosno izlazak na svijet,jer bi se sve iskompliciralo,a prvo disanje ne bi uspjelo i trebalo je samo odlučiti gdje ću roditi svoju Unu...i odlučila sam postati mama jedne anđelice na zemlji i jedne anđelice na nebu... kod profesora sam rodila/prekinula trudnoću...rađala sam 32 sata,pod epiduralnom i stvarno cijela ekipa je bila odlična,bila sam u svojoj zasebnoj rađaoni i svi su se trudili da mi bude što lakše i fizički i psihički...Una je rođena 28.2. u 16 sati,prelijepa i spokojna i jako slična svojoj starijoj seki... ja sam poslije poroda završila na operacijskom stolu jer mi je posteljica jako urasla u maternicu na mjesto šava od carskog reza,pa je i to dodatno otežalo moj fizički oporavak...Psiha mi je bila zakočena do jučer,osjećam da se polako počinjem raspadati,a ne želim to pokazati pred obitelji,jer sam do sad bila jaka i sve to sama prošla jer mi je muž u tim trenutcima bio daleko izvan zemlje,a mama i tata su čuvali moju malenu...
ajme azulu
Žao mi je Azulu kad vidim što si sve prošla...čuvaj svoju curku M. ipuno!
azulu, prošla si kroz grozne stvari. Nevjerovatno koliko čovjek može biti snažan, ali opet nemoj se forsirati i taj teret boli nosit sama. Možda bi ti pomogao razgovor s nekom stručnom osobom, tu i tamo kao neki ispušni ventil, neko neutralno "rame za plakanje" koje svima ponekad treba. Šta da ti kažem...tvoja kćer ima mamu za poželjeti. Ali ti moraš paziti i na sebe, nemoj sebe zanemariti. Ti si tako bitna. Ti gledaš obitelj i svoju kćer. Bez tebe....njoj bi biloj ako teško. I zato, da bi bilo njoj dobro, ti moraš biti ok. Pusti još vremena da prođe, sve je tako svježe. Nikad ne znaš šta ti nosi sutra.
Jako puno žena, cura, mama je na ovom pdf-u, uvijek netko jako brzo odgovori. Preko ovog ekrana nikad nećeš biti sama.
Pazi na sebe!!
U toliko dijelova tvoje priće sam se pronašla...
Jako mi je žao zbog svega što si prošla...
Hvala vam od srca na podršci i toplim riječima
nekako mi je lakše ovako tipkati sve što sam prošla i svoje misli i osjećaje,nego da govorim o tome...muž mi je jučer doputovao i samo smo jutros zajedno pregledali dvd snimku i slike 4d uzv naše Une i isplakali se zajedno,posebno kad sam mu rekla da sam možda trebala izdržati trudnoću dok je živa i onda se oprostiti od nje,ali mi je moj muž rekao da on to nikada ne bi dopustio,da gleda kako nas obje gubi,jer je to jedno vrijeme gledao kad sam rodila svoju malenu M. dok se nisam trgla...
znam da sam sada potrebna svojoj jedinoj M. i zaista sam svjesna i nedam se preko dana,ali noći i jutarnja buđenja su mi gorka,budim se u hladnom znoju sva mokra,neutješno jecam i čudne snove imam...
samo se molim da vrijeme koje treba da prođe,neka prođe što prije...
puno sam čitala vaše postove i našla snagu njima,kao i dio sebe...
Drage moje suborke, evo i mene nažalost kod vas.
Moja borba već poprilično dugo traje. Prvi missed ab. u 10 tj. sam imala 2007., zatim 2 biokemijske 2010. i 2011. U 2012. sam imala missed u 11.tj. Sve moje trudnoće su postignute IVF-om. Zaista više ne znam broj postupaka u kojima sam bila. Nakon 10-og sam prestala brojati.
Na početku prosinca sam bila presretna kad sam saznala da sam opet trudna. Opet je bio IVF. Bila sam u strahu ali ipak jako pozitivna jer sam bila uvjerena da ovaj put mora ispasti dobro. Toliko sam do tada prošla, toliko loše sreće ispucala da sam mislila da bi stvarno bio red da ovaj put iznesem trudnoću do kraja.
Ali u 12 tt na mojoj bebi su otkrivene teške malformacije. Savjetovano mi je da napravim amniocentezu. Rezultate sam dobila prije 10 dana, u 17 tjednu trudnoće. Nalazi su bili grozni, grozna trisomija, grozna kromosomska greška, nepoveziva sa životom. I tada sam sa MM morala donijeti najtežu odluku u svom životu. Odlučili smo se na inducirani pobačaj kako bebu ne bismo previše mučili. Prije 5 dana, u 18 tj.trud. rodila sam svog anđela.
Jučer sam otpuštena iz bolnice. Vama, koje ste prošle isto što i ja, ne moram objašnjavati kako se osjećam.
Uz sve ove probleme još moram i misliti na to kako regulirati bolovanje.
Molim vas, ako netko od vas zna, da mi odgovori. Naime, već sam 3 mjeseca na komplikacijama u trudnoći jer sam cijelo vrijeme bila hospitalizirana. Pošto sam jučer izašla iz bolnice, kada se trebam javiti svom primarnom ginekologu radi regulacije bolovanja? Hoću li i dalje biti na istoj šifri budući da sam još 10 dana na terapiji koju su mi u bolnici pripisali?
s-iva,jako mi je žao zbog svega što si proživjela i što upravo proživljavaš
čovjek se ponekad sam sebi čudi koliko snage ima i koliko toga može podnijeti,i svjesno se stavljati u teške situacije i izgurati ih svojom upornošću za nečim tako željenim da podjeli ljubav sa svojim malim čedom
I sama sam bila pred tom najtežom odlukom zajedno preko skajpa sa svojim mužem i znam kako su to bolni i teški trenutci,ali i jako povezujući i nadam se da imate utjehu jedno u drugom...
nemam neki recept za pomoć u ovoj situaciji jer sam i sama svježa u njoj,ali mi pomaže tipkanje pokoje riječi ovdje i zapalim svako jutro malu bijelu lučicu sa anđelima dok pijem kavicu i smješkam se mojim anđelekima i zamišljam kako su nježni i sretni u mekom gnijezdašcu,ali ima i ružnih trnutaka koji su se počeli javljati i s kojima se tek moram suočiti...
drži se draga,nisi sama
mila moja, ja te samo grlim, a cure će ti bolje znati odgovorit
azulu moje molitve su s tobom za tvoje anđeleke,baš mi je žao!
svom anđelčiću na nebu si dala predivno ime...
žao mi jeimaš pravo 14 dana bolovanja vrlo žalosno ali istinito,ide pod drugom šifrom i kreće po izlasku iz bolnice...ja sam dobila 23 dana,i ako sestra od ginekologa ga je molila da mi da cijeli mj....znači da ti može dat i više sve ovisi o tvom fizičkom stanju i njegovoj dobroj volji izgleda...jer pod tom šifrom je 003 ako me dobro pamčenje služi ide samo 14 dana
Traži bolovanje za psihički oporavak, onda možeš biti 45 dana doma najviše.
Drži se!
hvala ti draga
anđelice Une,bilo na zemlji ili gore na nebu su posebne curke...šaljem vam veliki topli zagrljaj
Imamo na fejsu grupu podrške, puno nas je mama anđela s Rode. Pa ako želite pridružite nam se. To je mjesto gdje djelimo i bol i suze a i sreću. https://www.facebook.com/groups/93635892231/
grupa je zatvorena
Pošaljite mi zahtjev za prijateljstvo pa ću vas ubacit u grupu, samo napišite u poruci ko ste. https://www.facebook.com/zeljka.becki
Meni je Dr opće prakse otvorila bolovanje pod sifrom za PTSP (najdulje bolovanje) jer mi je trebalo vremena. Ako je potrebno dodatno ga produžiti ide se na komisiju, ali je za to potrebna i dokumentacija od psihijatra.
Meni je PTSP dijagnosticiran od strane psihijatra pa mi ipak nisu dali duže bolovanje...
Zbilja? Ovo ne mogu vjerovati!
Idem u petak kod prim.ginekologa.
Ne želim biti na bolovanju mjesecima, ali 2 tjedna mi je stvarno premalo. Toliko mi treba samo za fizički oporavak.
Ja sam danas izašla iz bolnice. Navala hormona i emocija je počela. Ima li neki psihić na Trešnjevci jer mislim da ću se raspasti ako moram na posao za 2 tjedna?! Veliki je kolektiv, uglavnom žene i naravno, svi sve znaju pa se jednostavno ne mogu odmah suočiti s milion neumjesnih pitanja i sažalnih pogleda...
carmina burana,nadam se da si našla odgovarajuću pomoć i da si uspjela dobiti bolovanje,drži se draga...
azulu uspjela sam sa svojom gin naći neko privremeno rješenje, žena je fakat divna. Uputnica za šrinka je spremna. I nisam bolje....znaš i sama nažalost
Hvala ti na podršciMislim i ja na tebe i na sve mamice ovdje...
Danas je mjesec dana od kako je naša sekica Una dobila krila...
...mila moja,da sam mogla zaustaviti vrijeme,
tu sekundu,
kada su naša srca još kucala skupa,
uigrana kao najfiniji mehanizam...eh da sam mogla...
ali stalo je,
u sekundi,
kad više nije ni bilo važno,
kada je tvoje malo srce utihnulo,
a moje zauvijek izgubilo ritam...
Svaka čast na ginićki,malo je takvih danas...Draga,samo polako,dan po dan,korak po korak...azulu uspjela sam sa svojom gin naći neko privremeno rješenje, žena je fakat divna. Uputnica za šrinka je spremna. I nisam bolje....znaš i sama nažalost
Hvala ti na podršci
I nama je gin.rekao da za 2 mj. možemo pokušati opet,ah nisam pametna,svašta mi se mota po glavi,u početku sam bila sigurna da želim što prije u novu trudnoću,a sada me prođe jeza kada pomislim na trudnoću...
Zdravo devojke..nije mi prvi put da pisem na forum, ali mi je prvi put da pisem na ovakav
ti, placem svo vreme..sin (6 god) svo vreme mi gali trbuh i pita kada ce beba izaci
Akul, draga, zao mi je. Negdje je neka od cura napisala da je svaki gubitak tezak bez obzira imas li djece i koji si tjedan, ali da je oporavak laksi ako imas dijete. Ja sam imala tri spontana ali ipak sam sretna zahvajujuci mom djecaku kuci, on je moja snaga. Sad, nazalost, ne mozes nista promijeniti... ali imas to malo bice koje te treba
Akul, drži se hrabro kao i do sada. Nadam se da imaš podršku i suosjećanje okoline.
Hvala vam...razumevanje ima..ali lakse je pricati s nekim ko je to vec prosao i procitati razlicitih iskustva i shvatiti da ni si ustvari samo ti kojoj se ovo desava...
Draga Akul!Strašno je to sta prolazis i citajuci tvoj post osjetila sam potrebu da ti nesto kazem..Molim te,nemoj krivo shvatiti!
Tesko je staviti se u neciju poziciju i reci sta je za koga dobro a sta ne ali imala sam situaciju kad su mi doktori i cijela okolina "savjetovali"sta moram napraviti-za svoje dobro!Postupila sam kako su rekli,i evo vec 2,5 godine zalim zbog te odluke,kajem se..nisam slusala sebe,svoje srce !
Kazem,nemoj krivo shvatiti i zamjeriti ali dobro razmisli da li zelis prekinuti trudnocu?Ja osobno smatram da mi nemamo pravo prekinuti neciji zivot,Bog je taj koji odlucuje kad ce nas stvoriti a isto tako On odlucuje kad ce nas pozvati k sebi..To djetesce je mozda bolesno,ima deformacije ali nitko nemoze garantirati da nece prezivjeti..nikakav doktor ti to nemoze jamcit!Bog je velik i milostiv,mozda bi dopustio da sve dobro zavrsi!
Sama kazes da se uzasavas toga da ja sama ubijes..zapitaj se kako bi se osjecala nakon toga..dali bi mogla zivjeti?
Puno sam toga prosla..dijete mi je umrlo,mrtvog sam ga rodila 2tj.prije termina,bio je zdrav ali mogu se stavit u tvoju poziciju..da je bio bolestan,da su mi rekli da prekinem trudnocu,da ce ionako umrjet,nebi ih slusala ..dozvolila bi tom malom bicu da se bori do kad moze..pustila bi Bogu da odluci sta treba,nebi se usudila odluciti umjesto Njega!Ako mora umrjeti,uMolim te,razmisli..ako zelis mozes mi se javit na pp..poznajem ljude iz udruge koja se bori za život svake bebe kojoj je ugrožen zivot!Ima svecenik sa kojim o tome mozes popricati..Ne boj se,samo hrabro!
Mary hvala na reci, ali situacija je akva da djete ne moze prezivjeti, doktori su rekli da sve sto moze je da zivi do 6om mjesecu u meni i to je to, deformacija je strasna, nedostaje mu kost na glavi, jednostavno mozak mu je otkriven potpuno i nema nikakve sanse da prezivi..znam da je ovo nesto sto moram da ucinim, ali sa druge strane molim Boga da kad u utorak odem kod lekara da mi on kaze da se ta kost od nikud stvorila i da ce sve biti u redu
Zamolila sam sve oko mene da ne pricaju od tome, jer necu da me gledaju sa sazaljenje i muke..bolje mi je kad govorim o necem drugim...ali ipak,kad nocu legnem i pomazim trbuh udari me, sto me ceka i pocnem plakati..to je to..jednostavno mora se proci..plasi me ono sto ce dale..emocije i psihicka patnja..fizicki sve cu izdrzati, ali psihicki nisam bas sigurna...
Akul, jako mi je zao sto to prolazis, ne mogu ni zamisliti tu bol
mary, nemoj se ljutiti, al mislim da je njoj dovoljnotesko i bez ovakvih postova
svatko odlucuje za sebe, razliciti smo...
Akul, zao mi je zbog vase situacije.
zelim vam najbolju mogucu odluku sa kojom ce te moci naci mir.
Ginger , ja razumijem mary. Taj dio , i takvu mogucnos " ne uciniti nista " i " pustiti da se priroda pobrine" lijecnici rijetko spominju , a trebali bi. Prijevremeni prekid trudnoce jest fizicki postedna opcija za majku ako je situacija za dijete beznadna.
cak i u takvoj beznadnoj situaciji majka mora biti ce odluciti da zeli prekinuti trudnocu. Ona ce biti ta koja mora zivjeti sa odlukom. I u takvoj situaciji , kad nade za dobar ishod za dijete ima minimalno , uvijek postoji mogucnost da majka ( obitelj ) odluce da dopustiti dijetetu zivot u maternici koliko god je to moguce, makar to bio jedini zivot koji ce dijete imati. Makar to bilo jedino vrijeme koje ce dijete provesti u obitelji...
Slažem se s mary i sirius.
Liječnici bi trebali ostaviti mami i tati da odluče žele li prerani prekid trudnoće ili ne. Bez obzira na oštećenost fetusa.
Inducirani porod ili pobačaj je veliki stres i bol za mamu. Trebali bi izložiti obje opcije. I prirodni i inducirani kraj trudnoće.
Sama znam kako je kad dijete umre u porodu na termin i onih devet mjeseci su mi zauvijek urezani u sjećanju, to je jedino doba kada sam imala svoju curicu živu. Dok je bila u meni.
OK, to sam ja, nismo sve iste.
U idućim trudnoćama nisam htjela nikakve pretrage, osim osnovnih, beba ima pravo živjeti do kad može, pa makar to bilo samo dok je u maminom trbuhu.
Nemojte me krivo shvatiti, ali, ako mama ne želi, ne treba prekidati trudnoću, ako njen, mamin, život ili zdravlje nisu ugroženi. Naravno, da se u slučaju medicinske indikacije kod trudnice, drugačije razmišlja.
Samo zato što fetus nije zdrav...ne znam, velika je to, grozna i tužna tema. Mene ne vode nikakvi vjerski razlozi, samo bolno iskustvo.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 03.08.2014. at 22:11
Slazem se da lijecnici trebaju i moraju spomenuti i tu mogucnost majci
I majka, tj. oba roditelja trebaju donijeti konacnu odluku, koja je teska, kakva god bila
Ali bilo kakvo uvjeravanje mi je neumjesno, samo to...
Kao sto sam rekla, razliciti smo i svatko treba odluciti za sebe, bez nekih pritisaka ili uvjeravanja
Mislim, nemojte me krivo shvatiti, al koliko sam shvatila Akul je odluku donijela i sve ostalo mi izgleda kao trljanje soli na ranu
a znam da to mary nije mislila
Ne bi rekla da je itko zelio stavljati sol na ranu...
ali isto tako vjerujem da lijecnici NISU rekli da postoje i druge opcije , i da su oni spremni podrzati odluku i u tom slucaju.
Posljednje uređivanje od sirius : 03.08.2014. at 22:53
Jedina odluka koja sam ja donjela je da to ucinim sad a ne za 2 mjeseca...mislam da ce to da bude bolje i za njega i starijeg sina koji svaki dan pita kada cu ga voditi kod lekara da vidi bebu...ovo u meni znam da nece prezivjeti...itanje je dali sad ili kasnije, razgovarala sam sa psihijatricom i zakljucili smo da je bolje sad, nego kasnije..U bolnici nista mi nisu objasnili, nosila sam sve papire kod privatni doktor da mi on objasni sto i kako me ceka, i zasto mora to da se uradi...
Muci me kako ce sve ova da utice na mene, na muza, na nasu porodicu? vec smo poceli sa neke sitne svadje, netrpelivosti, ja sam svo vreme napeta i nervozna..jel to prodze posle neko vreme ili? Ovo je nesto sasvim novo, nikad nisam ni sanjala da mi se moze dogoditi i jos nisam ni svesna do kraja sta me ceka za 1 dan
Pa i napisala sam da znam da to nije bila namjera, samo da je meni tako zvucalo, i nisam imala namjeru bilo koga uvrijediti (al valjda smijem napisati svoj dojam, bio on i pogresan)
A ako lijecnici nisu spomenuli i tu mogucnost, onda je to stvarno veliki propust
Nista se NE mora uraditi. Mozes prekinuti trudnocu, to je tvoja potpuno opravdana odluka , ali ne moras.
Jednostavno prekid trudnoce u ovom trenutku jest jedna od opcija , ali nije jedina. Trebas donjeti odluku sa kojom ces nakon toga moci zivjeti sa najvise mira. Ako trebas jos koji dan za razmisliti, ako trebas jos koji dan za razgovarati sa muzem, ako trebas jos koji dan za oprostiti se sa djetetom koje cekas-uzmi ga.
Nisam zaista htjela nikoga uvrijediti ili nedaj Boze stavljati sol na ranu..Sve sto sam rekla je iz razloga sta znam kako je kad ti se ne ponudi izbor nego svi samo govore -tako je najbolje!Zene u takvim situacijama prolaze takvu bol da je neopisivo tesko donjeti bilo kakvu odluku..
Ljuti me to sta doktori samo rutinski obavljaju svoj posao,bez suosjecanja prema tim jadnim zenama,majkama ,pod cijim srcima kuca malo srce..Nije mi jasno zasto se ta druga opcija,da dijete zivi dok moze,pa makar to bilo jos samo par dana,ne spominje i ne nudi!
To sam htjela reci,pruziti neku nadu da postoji mozda malo manje bolan rastanak od tog djetesca..inducirani porod je prevelika trauma,znam to,prosla sam ga...zato sam i napisala sve sto jesam ,u nadi da nekome pomogne..da dobro razmisli jer nije jedino rijesenje "prisilno"prekinuti trudnocu..
I druga opcija,da se dijetescu dozvolu da zivi u maternici do kad moze je podjednako teska ali za majku je mozda manje traumaticno...Draga Azul,kako god odlucis,ja ti zelim svu srecu i puno snage za dalje!Grlim te
Potpis na sirius
Akul, odluka je vasa i vi trebate donijeti odluku s kojom cete najlakse zivjeti
Iako, sto god odlucili, tesko je
Zelim vam svima puno snage
Ups,pardon,Akul,ne Azul:$
Mary ni si nikoga uvredila...to je logicno razmishljanje, i drugarice su mi prvo to govorile, ali doktori su druga stvar, za nima smo samo pacienti i samo obican posao kojeg zele da sto pre obave i brze odu kuci...Ja sam takav horor prosla u nasoj klinici da me sad fata strah kako cu sutra prezivjeti...samo se nadam da ce dozvoliti da muz bude svo vreme samnom pa da ne budem sama...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
