 |
|||
Za starije roditelje koje su podigli stariji roditelji
Roditelji su mi imali 43 godine kad sam se rodio, baš onoliko koliko i ja kada se rodila moja kći.
Dakle, pola puta. Recimo...
Sjećam se sebe onda, roditelja onda, sebe sada, roditelja pokojnih nedavno, a moja kći je tu...
Ne izdržavam da ne podijelim nešto sigurno mnogima znano:
https://www.youtube.com/watch?v=hSLocWvQbUY
mene su odgojili stariji roditelji, tata je navršio 51 kad sam se ja rodila...
Moji su nas mladi dobili, ćaća dobio brata sa 20, mater 21, ja par godina kasnije došla. Vrlo neugodno iskustvo, vezano za nezrelost oca. Ja i mm ponovili skoro identičan scenarij, ista stvar se dogodila. I uvijek su muškarci ti iz kojih vrišti nezrelost. Kakvo je vaše iskustvo?
u mom slučaju se pokazalo da godine uopće nisu mjerilo odgovornog roditeljstva.
mene je stari dobio sa 42 godine i iako me obožavao i držao kao malo vode na dlanu mama je bila ta koja je podnjela puno veći teret mog odrastanja. on je oduvijek u nekom svom svijetu. ima neke svoje interese koji su mu često bili ispred obiteljskog života.
s druge strane, mm je imao tek 21 kad se rodilo naše prvo dijete i od početka je aktivno sudjelovao u njegovom podizanju i odgoju. obitelj mu je oduvijek na prvom mjestu i to se nije promijenilo nikad tijekom svih ovih godina. možda je caka u tome što je mm imao tatu koji ga je dobio isto dosta rano, ali koji je bio pravi primjer super tate.
mog starog je njegov ostavio kad je bio još dijete pa možda nije imao takav primjer koji bi mogao slijediti.
Moj muž je imao 52, a ja 31 kad nam se rodila kći.
Danas on ima 67, a ja 46.
I super nam je.
Ne osjećamo teret godina, a on je najbolji tata na svijetu.
Kći isto uopće ne razmišlja o nama kao o starijim roditeljima, a ja tvrdim da si star onoliko koliko ti je srce mlado
I mi smo tu negdje. Točno je da je mladost u srcu, ali ipak nije isto. Bilo bi ljepše da su moji roditelji sada tu, pa da tek kad djeca odrastu, njegujem njih u starosti i bolesti. A ne obrnuto.
Neki dan smo bili u parku i jedna mama kaže da idu jer će ih baka doći odvesti kući. Na trenutak sam ostala iznenađena - imate baku toliko mladu da vozi auto. Mene je moj tata zadnji put vozio pred 15 godina (a vozio je do osamdesete)
Moja mater vozi, radi dva posla, ima još do penzije godina. Ćaća isto. I evo npr, ja sam morala dati otkaz jer nemam rezervu osim vrtića da mi čuva dijete. Znači nemam baku koja će uletiti kad je mala (ili bilo tko od djece) bolesna, nemam sestru, nemam nikoga živoga tko bi mi pomogao u ovakvoj situaciji. Pa sam prisiljena biti kući. To je samo jedna od stavki koja je vezana za mlade roditelje.
Osim toga, kao što sam već i rekla, muškarci malo kasnije sazrijevaju i moje mišljenje je da prije djeteta trebaju proći sve i svašta da bi istinski bili spremni na to. A po mom mišljenju, to bi bilo 40+. Zgodnije je biti mlad roditelj zbog fizičke spremnosti i zdravlja. A sve ovo ostalo čini mi se da sam više na strani starijih roditelja. Zato me baš zanimaju tuđa iskustva
Čini mi se da smo omašili ceo fudbal. Nego, jel' netko pogledao link koji sam poslao u inicijalnom postu? To je poanta...
to smo čak već ovdje komentirali. mene taj video i onda i sad nanervirao skroz. prvo je tata kao sklerozan, i ništa ne razumije. a onda se sjeti tog vrapca od prije 100 godina. i nabije ga sinu na nos.
isprika ako je (već) bilo. jučer ga pogledao i nisam imao s kime podijetliit pa sam morao. a isto te sam i ja imao doma pa...cvijeta73 prvotno napisa
što se tiče linka već smo ga davno komentirali. meni isto nije legao, a ni ne nalazim se u njemu. moj stari ima 85 godina, ali je još uvijek britkog uma i aktivan u svojim interesima. visi na kompu više od menejedino je nagluh pa je usmena komunikacija jako otežana.
nisam gledala link
nedavno me pitao jedan klinac jesam djeci mama ili baka, zasad me to ne smeta, nadam se da nece ni djeci
Za mene spot predstavlja poruku da trebamo poštivati naše starije roditelje i imati strpljenja za njih kao što su oni imali za nas kad smo ih ko djeca gnjavili.
nije me uopće iživcirao kao cvijetu
Posljednje uređivanje od Lili75 : 19.05.2015. at 12:53
Meni se spot ne sviđa,patetičan je i šalje poruku da su djeca nešto dužna roditeljima, a nisu.
video mi je patetičan i ne sviđa mi se
on topic, moj je tata imao 41 kad sam se rodila, bio je i ostao super tata. sad ima 81, ne samo da vozi auto, nego još uvijek predaje na fakultetu i pise udzbenike i komentare LOL
MM je imao 22 kad nam se rodilo prvo dijete (5 godina je mlađi od mene). i super je tata od prvog dana, stvarno divan i uključen i hiljadu puta zreliji od većine 40godišnjaka koje poznajem LOL i kao suprug je takav, ne znam, pala mi sjekira u med s njim LOL
Vidiš ja ovo uopće nisam tako iščitala. Inače mislim za svako ljudsko biće da ako te netko tretira na lijep način da zaslužuje isto natrag, kakav je problem u riječi "zaslužiti" ili "biti dužan". Možda ja ne vidim tu razliku.
Lutonjica to je jako lijepo čuti.
Ja sam sklona kao Trina vjerovat da je u prosjeku za muške bolje da postanu očevi ipak iza 30-te što naravno ne vrijedi za sve al mislim da vrijedi za veliku većinu. Najgore mi je gledat onaj labudji pjev u brakovima oko sebe. Brate mili sve ima svoje vrijeme, radi to u mladosti a ne sad kad imaš ženu i djecu.
Namjerno sam sve izbanalizirala al tako nekako razmišljam.
MM je i onda a i sad zapravo zreliji od mene.... tak smo se valjda našli, ja starija i zbrckana, on mladji i zreliji LOL
baš nam je u subotu 12 godina braka, a bit će na ljeto 14 godina veze
to ti ide sa sklerozom
kaj ja znam, meni nije filmić patetičan
jer sam imala iskustvo sa svekrvom koja je bila teški invalid...bila je gotovo nepokretna...ja sam te godine prezivjela upravo na nacin da sam si u glavu poslozila: ona je kao malo dijete, ako se ne bi naljutila na B nemoj ni na nju...Naravno da nije lako, i da sam se ljutila i zivcirala puno puta.
Sada i moji starci polako ulaze u godine, jako su me mladu rodili, ali godine su vec tu, mirovina, danima bi prepricavali kako paradajz raste ili sto rade macici, a ja nemam vremena na wc ici...pa pricam s njima na telefon i jos sto poslova usput obavljam...ne znam...
Mama je imala 42 a tata 55 godina kad sam se rodila. Ja imam 36 i vec 5 godina nemam tatu a mama ima alzheimera, godinu je dana u domu i godinu dana ne zna da sam joj kcer.
Voljela bih da se sve ovo ako je moralo dogodilo kad bih ja imala npr. 45.
Mama je bila najbolja mama sto je mogla biti, bila mi je velika podrska, ljubav, imala je razumijvanja, bila mi je najbolja prijateljica, ali je prije 10 g oboljela od alzheimera koji je isao jako polako.
Video prikazuje samo jedan mali dio demencije. Najmanji bi problem bio da me mama 20 puta pitala isto pitanje. Ta bolest je uzasna i nosi sa sobom puno gorih stvari koje treba izdrzati. Sto puta sam morala uzdahnuti i smiriti se, ponekada nisam mogla. To je bolest koja unisti cijelu obitelj i iako je moja mama ziva, ona zapravo i na moju veliku zalost vise nije moja mama, nije ni sjena mojoj mami.
Nije lako kad mlad ostanes bez oba roditelja, nije lako kad mlad moras poceti skrbiti o svojim roditeljima. Nema dana kad ne pomislim da je mama barem 10 godina mlađa i da je ovdje i da moja J. moze uzivati u njenoj ljubavi i paznji i brizi koju je ona tako nesebicno i bezuvjetno davala.
razumijem te, znam kako ti je
no to je sad iza mene, jer mi je itac nedavno umro.
U ovom videu nije ključna starost roditelja, sin je slobodno mogao biti i 45-godišnjak, a otac sa senilnih 70.
prvi dio nije problem samo mladih roditelja,
nego svih onih koji su daleko od bilo koga rodbinski vezanog,
a takvih je recimo pun zagreb, uključujući MM i mene.
skoro smo 19 godina roditelji i nitko nam nikada nije pričuvao djecu, osim vrtića.
a što se tiče starosti i roditeljstva, MM je imao 22 kad smo dobili prvo dijete
i definitivno boljeg oca za svoju djecu nisam mogla poželjet.
Starost i zrelost nemaju baš nikakve veze.
Isto kao ni starost i roditeljstvo.
Prednost starijih roditelja je iskustvo, smirenost, situiranost..., a mladih jedino mladost.
Ne žalim što nisam mlada mama jer ne vidim što bih više dobila s tim nego ovako.
A što se tiče bolesti, demencije...pa i mladi obolijevaju i umiru, a ni svi stari nisu dementni.
Tako da nema pravila...
Pogledala video...ne sviđa mi se, mada se u principu slažem sa porukom-ali sa umetničke strane, nije me dodirnuo, šta znam, nerealan je totalno za moj ukus.
Nisam nikad videla roditelja koji je 21 put zagrlio svoje dete i srećno odgovorio na isto pitanje-ne kažem da takvi roditelji ne postoje, daleko bilo
Meni teško pada starost mojih roditelja, teško mi je da ih percipiram kao stare, nekako su mi prebrzo oboje upali u taj starački modus razmišljanja i delovanja.
Tek im je 65, a već ih više ne prepoznajem, na prvi pogled sve štima, funkcionišu oni u životu i dalje, ali čim se malo udubimo u razgovor, šokiram se promenama-ljudi žive u nekom svom svetu, logika im je "pomerena" totalno, uznemiravaju ih nebitne sitnice a krupne probleme previđaju, zaboravni su preko svake normalne granice i to baš što se tiče davnije prošlosti (ma ne sećaju se niti jednog događaja iz perioda kada su bili roditelji!), nemaju više nikakvih interesovanja u životu, ni hobija, ništa...(dobro, moj tata ima svoju "prijateljicu" kao hobi, ali i to mi je u njegovih godinama i mentalnom stanju tragikomično).
Da li je to početak demencije, ne znam, ali jako mi je tužno- i prerano, čini mi se.
Moguće. Ovjde sam ja jedina koja nema takvu vrstu pomoći. I budući da mi je mala konstantno bolesna dok ide u vrtić, ja opcija nemam. Da su mi roditelji malo stariji, nebi imala tih problema
meni se isto čini da je najveći problem ovo o čemu pulinka piše. duhovna starost koja nema neke veze s godinama. to su ljudi koji odgoje i podignu djecu i najednom se nađu u situaciji kad ne znaju što bi od sebe i onda ne znaju što će od života. vidim po mojoj sveki koja je mlada žena, 64 godine ima i u super je fizičkoj kondiciji, ali se nikako ne snalazi otkad su se djeca osamostalila, a muž joj umro. osim svog jutarnjeg vježbanja i manjih kućanskih poslova nema nikakvih interesa pa mi čisto dođe žao kad vidim oko kakvih se sitnica nervira i o čemu vodi brigu. dobro, uz to ima još par sudskih sporova koje vodi pa joj se razgovor uglavnom svodi na te pravne probleme i korupciju u državi. neko vrijeme možeš slušati, ali brate postane naporno.
s druge strane, već sam spomenula da moj tata ima 85 i još aktivno piše, bavi se lekturom i recenzijom knjiga, ima svoj fejs, blog, forume i nema vremena toliko razmišljati o banalnim stvarima. nekad mi se čini da je i previše u tom nekom svom virtualnom svijetu, ali kako živimo s njim ovako nam je svima puno lakše. a i njemu je. taj samo treba nešto za pojesti i da net nije u prekidu.
a što se tiče mlađeg i starijeg roditeljstva, mislim da nema nekog pravila. meni i mm je sad jako drago što smo tako mladi dobili djecu jer smo još u dobroj formi, a djeca već duže samostalna i možemo što nam se prohtije. koncerti, druženja, izlasci, putovanja su nam sad puno lakši i opušteniji nego dok su djeca bila mala. kod nas je i specifična situacija jer nam se prvo dijete rodilo na samom početku rata pa nismo mogli sve to sebi priuštiti ni da smo htjeli. i oni koji nisu imali djecu nisu se tad baš puno provodili u ovom gradu. ali da ne bude sve krasno, moram vam reći da imati malu bebu, a ne imati struje, vode i ostale blagodati civilizacije nije baš za poželjeti. da ne kažem da moj sin prvih par godina nije izašao u normalnu šetnju nego smo se nekako snalazili između granatiranja i ostalih užasa ratnog doba. no to je već za neku drugu temu.
Bodulica, sviđa mi se tvoj tata
super su mi stari ljudi sa životom
interesima, energijom, radoznalošću
ježim se od dokonjaka bez trunke mašte
koji onda jašu po mlađima
nego, ja mislim da iako starost nosi dozu zrelosti i smirenosti (iako ne nužno, naravno)
da je bolje biti mlađi roditelj
ako ništa, djeca nas duže imaju uza se, I nsi toliko potrošen od života
a I fizički si jači
slazem se
Super mi je kad su ljudi aktivni u starijoj dobi. Cini mi se da je sve vise takvih ljudi. Ipak i bioloski ke odredjeno kad je optimalno biti roditelj i statistika to i potvrdjuje. Jedna moja rodjakinja je rodila kao teenagerica i uopce ne brine o djetetu, tata zivi cca 3000 km udaljen i ne pita za dijete. Mama i baka jos rade i dijete vec 5 god dize prabaka koja ima sad 76 godina. Zena je presretna i uziva u tome, al nikako to ne vidim kao neki reprezentativni primjer na temelju kojeg bi rekao da mozes sa 76 brinuti o maloj djeci.
Hocu reci - ok, postoje primjeri koji su jako fleksibilni, al realno je dobro realizirati roditeljstvo s 24-30 godina. Manja je sansa da nesto krene po zlu.
Starost ili mladost po meni nema nikakve veze s time tko će biti kakav roditelj.
Čini mi se da Andro-gen nije zamislio temu u ovom smjeru već da ja imao na umu nešto drugo iako mi nije baš najjasnije što točno. Kao što je netko već spomenuo video zapravo nema veze s razlikom u godinama, može se primjeniti i na manju razliku između roditelja i djece.
Ono što sam ja primjetila odrastajući uz starije roditelje, a to znači i da su mi i sve tete, stričevi i ujaci bili stariji, a bilo ih je po 6 sa svake strane, da starost sa sobom definitivno donese promjene u ponašanju kod većine. Nemaju toliko strpljenja, razumjevanja, čangrizavi su, puno im toga smeta itd a i razumljivo je jer je to opet sasvim nova faza u životu.
Moja mama je nakon 65g kad joj se još nije pojavila bolest znala izjaviti neke stvari da smo se i ona i ja trznule i to stvari za koje mi je par godina prije znala reči gledajući starije, ako ja budem takva opali mi pljusku.
Činjenica je da je veća mogućnost da će oni sa starijim roditeljima ostati ranije bez njih i da će možda morati ranije skrbiti o njima.
Meni je žao da nisam djecu rodila ranije. Duže bih u njima uživala, i oni bi mene duže imali.
Video mi je, kao i slični motivirajući - nervirajući - ko što je rekla cvijeta, ima poantu u grižnji savjesti i "dugu". De gustibus... Također, oko brige za mlade i za stare jedna je bitna stvar različita - kod mlađih (ponavljanje x puta) perspektiva je učenja i rasta - kod starijih je perspektiva ajme meni (može bit samo gore).
Iz perspektive starog roditelja mogu reći da jest, super, ima starost / mudrost prednosti, ali brate i mladost ima - i to jednu, fakat jaku - mladost
A, mi se, vezano za ono što nas je zadesilo, a ovisno o našim sklonostima... možemo "tješit"/"inspirirat" raznoraznim stvarima - to je svakome ostavljeno na njegovu volju.
Posljednje uređivanje od ina33 : 20.05.2015. at 15:10
I meni je moja mama pre neki dan bubnula tako nešto, da nisam mogla da prepoznam onu moju mamu od nekada
Ni ja nisam sigurna u kom smeru treba tema da ide, mene najpre tema asocira na moje roditelje kakve pamtim, kada su ONI bili u mojim godinama-i mogu reći da ja puno ličim na moje roditelje iz tadašnjeg vremena, delim i slične globalne životne stavove, i slične vrline i slične mane.
I zaprepašćena sam kad vidim da moje sadašnje roditelje užasno nervira na meni upravo ono što ja smatram njihovim nekadašnjim najvećim vrlinama.
I ja to cesto pomislim!
Plus,stigla bih roditi jos koje..
Meni se sviđa.
Na stranu patetika (koje ima), ali to je stvarno tako...
Ja sam dijete roditelja prosječne starosti (sad su već u godinama), ali sam rodila svoje sinove već blizu 40-te, pa me to, jelte, čeka. I nije daleko.
Da, ali ne čeka to sve, pa neće svi dobiti demenciju.
Velika je razlika između staračke zaboravljivosti i demencije. Moj tata je umro s 86 godina i bio je lucidan do 2-3mj pred smrt, a mama je sa 65 počela pokazivati znakove alzheimera. Isto tako nije isto kad s 25-30 slušate kako vam roditelj ponavlja po 50-ti put istu priču ili s 50-55.
Jedan od najtežih trenutaka u životu mi je bio onaj dan kad moja mama više nije znala da sam joj kćer i vjerujem da bi mi bilo drugačije da mi se to dogodilo 20 godina kasnije a ne s 34g.
Verujem da je to jako, jako teško
I često mislim kako bi sve lakše podneli da smo bili 20 godina stariji, a onda pogledam moju majku, koja se sa svojih 65 i dalje uzrujava oko zdravlja svoje majke, koja će, opet, za par dana proslaviti odličnih 89 godina, (i osim sitnih staračkih tegoba, odličnog je zdravlja, i punija života od svoje ćerke
Bolest ne bira i ne pita za godine.
Nikad ne znamo hoćemo li "odlaziti po redu" ili ne.
Moj pokojni tata je obolio već prije 40- parkinson.
Da bi sa 60 dobio rak i umro u 65.
Moj muž sada ima 67 i izgleda barem deset godina mlađe.
Zdrav je, vitak, vedrog duha, čak nije puno ni posijedio...
Tako da, opet kažem; nisu bitne godine.
Tanči, imaš pravo.... Kako nam padne grah....
Ma naravno da bolest ne pita za godine...ali realno je veća vjerojatnost da će prije oboliti ili otići s ovog svijeta starija osoba nego mlađa.
Pulininka ja sam sto posto sigurna da bi mi to bilo lakše da sam 20 godina starija. Puno sam lakše podnjela ovo što se dogodilo s mamom s 34 nego što bih to podnjela s 25, kad nisam imala svoju obitelj tj. dijete i muža. S 25 sam bila strašno vezana za mamu i da mi se tada to dogodilo, ne znam kako bih to podnjela. Tako da sam sigurna da bih s 50 podnjela lakše nego s 34.
Sve 5, of kors da je grah bitan, ali grah, statistički gledano, u nekoj dobi ipak bitno češće pada ovako, a u nekoj drugoj onako - inače statistika ne bi postojala i sve bi bilo relativische. Daklem, potpis na Mitovski.
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.05.2015. at 10:41
Meni filmić uopće nije patetičan, sviđa mi se.
I malo me nervira ovo Mimino da djeca nisu ništa dužna roditeljima i da im ovaj film nabija grižnju savjesti.
Uopće ne razmišljam o sebi i svojoj djeci u smislu da je netko nekome bilo što dužan ili ako ja njima sada dajem sebe u potpunosti jer to želim i osjećam da je to jedino normalno (i ja i moj muž) da su oni onda dužni išta. Međutim, u jednoj obitelji u kojoj su članovi povezani, u kojima djeca odrastaju u ljubavi, pažnji, prate se njihove potrebe i pomaže im se u ostvarivanju svih njihovih životnih želja, ciljeva, gdje se međusobno odnosi sa poštovanjem, gdje su uvijek tu jedni za druge...podrazumijeva se da će se djeca sa jednakom brigom odnositi prema svojim roditeljima u starosti, pogotovo ako budu bolesni i nemoćni. Što je divno i zapravo iskonski prirodno. Isto tako ja nikada ne bi mogla ostaviti svoju mamu (tata mi je umro) i ne brinuti se za nju, ako ju danas-sutra zdravlje ne bude služilo kako treba i bude ovisna o mojoj (ili čak nečijoj tuđoj) pomoći.
Pa sori što te nervira, ali ako u filmu otac nestrpljivog sina podsjeća kako je on sa njim bio strpljiv kad je sin bio dijete, onda se meni itekako čini da je poruka filma da su djeca dužna roditeljima vraćati brigu (a opet - nisu dužna).
Ajmo sad hipotetički - npr. imaš jedno dijete, i ono, kao što je opet u RH trend, ode živjet u Irsku i radit za Google ili ode u Ameriku ili Kanadu ili Australiju trbuhom za kruhom. Npr. da sin iz filmića živi u Kanadi i tamo ima obitelj i npr. troje djece, a da je jedinac u svog tate, a da je tata Hrvat i npr. ne želi se seliti u Kanadu, ono... baš neće (kao što djeca baš nešto neće). Što bi podrazumijevala da je tom slučaju prirodno i iskonski za napraviti? Ima tu puno nijansi...
Obiteljski zakon kaže:
Uzdržavanje roditeljaČlanak 292.(1) Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život niti ih može ostvariti iz svoje imovine.(2) Dijete iz stavka 1. ovoga članka može se osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.
Dakle, i zakon misli da dijete roditelju JEST nešto dužno. Dužno je ne ostaviti ga gladnog na cesti, ali onaj dio brige gdje ti sjediš uz njega i slušaš ga kako te 21. put pita isto pitanje je nešto što ti sam u sebi imaš ili nemaš. Kod nekih je normalno da ti roditelju vratiš pažnju ako si je od njega dobivao kao dijete (ti si meni, sad ja vraćam tebi), neki će se o svom roditelju brinuti puno bolje nego što je ovaj o njima (u mojoj blizini je to čest slučaj, djeca vode brigu o starim i bolesnim roditeljima koji su ih u djetinjstvu zanemarivali radi alkoholizma, posla, preljuba,... a sve pod devizom 'šta ću kad je moj, tko će ga drugi'), neki koji su u djetinjstvu bili maženi i paženi sad ih boli briga za svoje starce... Kažem, to u sebi imaš ili nemaš, čak nije stvar samo u odgoju, barem ne samo u onom roditeljskom, nego valjda u svemu što te kroz život gradilo.
Posljednje uređivanje od Audrey : 22.05.2015. at 14:49
Ja se slažem s davorkom, Audrey i hrvatskim obiteljskim zakonodavstvom.
Posebno s Audrey kad kaže da je to nešto što ili imaš ili nemaš u sebi.
Ina, ovaj tvoj primjer je ekstreman, ali u nazovimo ih normalnim situacijama, gdje su djeca i roditelji u istoj državi (ili gradu)...
slažem se u potpunosti!
ti ideš u totalnu krajnost
šbb kbb
nitko nije primoran brinuti o svom roditelju (mada evo, čak i zakon kaže suportno), ali je po meni prirodno da ćeš "vratiti" ono što ti je dato
iz čiste ljubavi
meni je moja m. rekla da će i nas dovesti i smjestiti nas da živimo negdje blizu nje :jubav_mamina:
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom