danas ujutro sam 9,5 godišnjoj kćeri održala prvu lekciju o neiskrenosti kao poželjnom modelu ponašanja i zbog toga se osjećam dosta loše. rekla sam joj nešto u stilu da ne mora uvijek reći baš točno ono što misli i bolje da nekad slaže ili prešuti, ako bi iskrenim odgovorom mogla nekoga povrijediti. to nisam rekla baš puna uvjerenja, ali jednostavno nisam znala kako riješiti situaciju. radi se o tome da je ona nekako postala "uzor" nekim prijateljicama i kad ona kaže da nešto nije baš dobro ili lijepo, onda je to tako.

pričala sam s mamom jedne od njih koja kaže da njena ništa ne komentira u društvu, ali kad dođe kući plače da nešto nije dobro napravila, da neće više nositi nešto jer se mojoj ne sviđa i sl. svjesna je ta mama da je problem i u njenoj curici, odnosno da mora poraditi na njenom samopoštovanju i sigurnosti, ali opet, nije to meni pomoglo, ja sam već svoju vidjela u ulozi zle predsjednice sestrinstva u glupom američkom filmu, koja određuje što se nosi i što je cool...znate već. ne radi se samo u "modnom" utjecaju, imali su zadatak izraditi neke plakate i učiteljica toj curici kaže da je dobar, ali je moja imala neke primjedbe, pa to znači da ipak nije (važnije je što kaže moja nego učiteljica).

moja tog svog utjecaja zapravo nije svjesna, ovu curicu jako voli, rado se druži s njom, uvijek o njoj lijepo priča, nikad mi nije rekla da su se posvađale niti išta slično. nije poima imala o čemu joj ja pričam i zašto.

što biste vi napravile? kako djetetu objasniti da je nekima do našeg mišljenja stalo, ali da je bolje da ga s njima ne podijelimo baš zato što im je (previše) stalo?