Prije tjedan dana. Jutro, idem u Konzum. Dijete, možda četiri godine, pored telefonske govornice drži na ramenu vreću s plastičnim bocama, većom od sebe. Pored njega još vreća. Majka mu u Konzumu. On je čeka.

Prekjučer. Na raskrižju Držićeve i Vukovarske dvije Romkinje s malim bebama, od godinu dvije, prolaze između auta i prosjače. Rekla sam da ću prijaviti slučaj centru za socijalnu skrb. Dečko mi kaže da je tu prošlo dovoljno policije i da je centru za socijalnu skrb to dobro poznato.

Tramvaj, odmah potom. Dječak od kojih 10 godina, promuklo kašlje. Majka i on izlaze na istoj stanici. Pogledam je, a ona odvraća pogledom u kojem se miješaju ljutnja, sram, odbijanje. Pogled kojim se brani od očiju "normalnog" svijeta koji je svakodnevno napada jer je Romkinja.

Vraćamo se doma, dečko objašnjava čergu u svom kvartu. Tridesetero ljudi (možda pretjeruje, ne znam) u istoj kućici u kojoj nema ničega.

Što kao pojedinac s ograničenom količinom vremena mogu napraviti?