Gledala sam kako ju stavljaju na granicu Mađarske. Ružno mi je to bilo, ali mislila sam, možda je mentalitet Mađara drugaćiji, možda im ne smeta. Iako, sumnjala sam.
Pa sam gledala kako stavljaju Slovenci na mjestima kuda idu izbjeglice. Pa sam mislila, a, dobro, rade to radi sigurnosti uz granične prijelaze.

Ja, i vječno opravdavanje svih...

A sada, jučer i danas, Slovenci stavljaju žicu u moju neposrednu blizinu. Ograđuju slobodnu Evropu bez granica, onu Evropu za koju smo glasali. Bar sam ja vjerovala da glasam za to.

Povrijeđena sam tom žicom. Meni je put kroz Sloveniju vrlo česta destinacija. Ja sam tamo kao doma (osim ča puno više pazim da ne prekoračim ograničenje brzine). Sada moram voziti pokraj odvratne, oštre žilet-žice. Kao da ulazim u konc logor.

Ne znam više što misliti o mentalnom sklopu onoga tko je to naredio. Nisam vjerovala da će mi djeca morati živjeti u susjedstvu žice.

Kud to ide ovaj svijet? I zašto uopće želi biti ružniji nego što već jest.