Nakon prve neocekivane price s prvog neocekivanog poroda, doslo je vrijeme i za jos jednu -- izgleda da i nismo bas nesto neplodni, usprkos dvostrukoj dijagnozi.

Kao sto sam prvi put, nekako podsvjesno, ali ipak prilicno cvrsto, vjerovala da je beba djecak, ovaj put sam znala da cekam djevojcicu. Jednostavno je sve bilo drugacije. Na poprilican uzas mog muza (iz mozda jednog ozbiljnog razloga - ponovne brige oko mogucih losih scenarija vezanih uz genetiku, i brda nekih nesuvislih ideja), MaterniT21 napravljen u desetom tjednu, potvrdio je zensku bebu.

U prvoj trudnoci, svijet je bio skroz moj, nikad se prije, a ni kasnije, nisam tako dobro osjecala. Ovaj put... ni blizu. Iako je cijela prica protekla sasvim uredno i bez ikakvih uzbudjenja, hormoni i tri godine starije tijelo se nikako nisu uspijevali snaci. Prvo mi je bilo zlo (bez povracanja!), onda mi je bilo manje zlo, ali su krenule zgaravice. Pa umor. Pa bol u trtici, bol u preponama, munje i gromovi u nogama... svastanesto. Da stvar bude jos gora, cijelu trudnocu nisam uspjela pronaci prenatal, ili bilo kakvu drugu jogu. No prezivjela sam nekako - uz trogodisnjaka, posao, malo bicikla, puno setnje, nesto bazena... dogurali smo i do termina, 31. prosinca, a onda jos preko nekoliko dana. Nije me ni najmanje cudilo jer joj je stariji brat kasnio punih 15 dana.

Par dana nakon termina, a bez nekih konkretnih znakova da beba stize, pocela me pomalo hvatati panika, najvise zbog indukcije. Ginekolog, isti kao i prvi put i najbolji na svijetu, je ponovno bio ok s cekanjem do 42 tjedna. Nisam imala nikakvih pregleda osim UZV-a i dva CTG-a nakon punih 40 tjedana, tako da smo o nekim stvarima ionako samo mogli nagadjati. Sad, kad je sve gotovo, jasno mi je da su se trudovi poceli javljati pocetkom prosinca, u pocetku samo u hodu ili za vrijeme neke aktivnosti. Prvo je bio mozda jedan tjedno, pa jedan dnevno, a ponekad i nekoliko. Uglavnom sam ih ignorirala ili nazivala BH kontrakcijama.

Iako sam odlucila raditi do samog poroda, u jednom trenutku mi se pocelo ciniti da je posao jedan od razloga zasto ne radjam i da je krajnje vrijeme da objavim da sam gotova i da odlazim cekati bebu. Odredila sam petak, 8. sijecnja, kao zadnji sluzbeni dan posla i nekoliko dana prije toga uglavnom radila od kuce. Izgleda da mi je bas to trebalo jer su taj isti petak poceli i trudovi, isti kao i u prosincu, samo nekako duzi i vise definirani, s karakteristicnim zavrsetkom a la kugla u guzici. Bas kao i prvi put. Odlucila sam nista ne spominjati ukucanima, cisto da me ne tlace s pitanjima.

U subotu ujutro sam otisla s mamom u ducan, isti onaj u kojem sam prodisavala prve ozbiljnije trudove u prvoj trudnoci, a poslije sam kuhala rucak i opcenito petljala svastanesto po kuci. U strahu od moguceg povracanja u porodu ( ), odlucila sam jesti tek toliko da ne umrem od gladi. Oko 17h, moji su odlucili otici nekamo autom, a ja sam se smjestila na kauc s laptopom i dovrsavala jos neke zapocete projekte za posao. Muz i dijete su gledali crtic za crticem.

Jedan trud, drugi, peti... pocelo je. Jos proslu noc sam instalirala neku nasumicnu aplikaciju na telefon, tek toliko da tu i tamo zabiljezim trudove. Moji su se vratili nesto prije 20h i u to vrijeme vise nisam imala sto (a ni kako) skrivati - to je to, ali jos uvijek miljama daleko od samog vrhunca kad se radjao prvijenac. Racunala sam da ce ova beba stici nekad u ponedjeljak.

Pokreti bilo kakve vrste, a pogotovo hodanje, pojacavali su intenzitet i frekvenciju trudova, pogotovo kad sam spremala starijeg u krevet. Deset, petnaest minuta njegovog sisanja pred spavanje me dovelo do prodisavanja prilicno ozbiljne situacije s razmakom od dvije do dvije i pol minute. Svastanesto mi je prolazilo kroz glavu dok sam lezala uz njega; u neku ruku me pocela hvatati panika da ce se djevojcica roditi kod kuce. (U jednom trenutku sam cak pitala kli_kli hocu li se snaci ako se to i stvarno dogodi...) Stariji je zaspao, sisla sam dolje i uvalila se nazad na kauc. Nastupilo je blago smirenje situacije, ali samo i iskljucivo ako sam mirovala kao okamenjena. Pritisak na cerviks je postajao sve jaci i jaci, a u nekom trenutku, nakon poduzeg putovanja do kupaone (udaljene punih 5-6 metara od kauca), izletjela je i druga porcija sluznog cepa, puno veca i obilnija od prve. Tu sam nekad javila i douli da situacija postaje ozbiljnija i da cu mozda nekad nocas u rodiliste. (Stvarno? A beba treba stici u ponedjeljak...)

Fast forward jedno sat vremena u buducnost - panika. Trudovi na 2.5 - 3, eventualno 4 minute, kugla u guzici, kugla u cerviksu. Ne boli, samo pritisce i nekamo ispada. Osjecam se grozno u vlastitoj kozi jer nisam nikako spremna radjati sama u kupaoni, a jos manje u autu na putu do bolnice, u jednoj od najhladnijih noci ovogodisnje minesotanske zime. Doula savjetuje da se istusiram. Ja bih u rodiliste, ali strah me da ce me gnjaviti da ostanem, a da sam nespremna, dok s druge strane ne mogu i ne zelim ostati u vlastitoj kupaoni. Konzultiram se s kli_kli; govori mi da idem, ako zelim. Uvijek se mogu vratiti ako to nije to. Pobjedjuje ideja o tusu. Putujem u kupaonu. Pa iz kupaone. Pa u sobu. Pa u kupaonu. Cini mi se da se zurim, iako jedva hodam i zastajkujem nakon svakog koraka zbog novog truda. Nikako ne mogu smisliti sto da obucem i sto da ponesem. Muce me nesavrseno obrijani pazusi dok stojim ispred ogledala i tjeram trudove. Ne mogu takva u bolnicu. Brijem pazuhe, vise-manje na suho. Svako malo pipam izlazi li beba. Ne izlazi, ali mogla bi svaki cas. Tus. Vrijeme je za tus, a tus kabina je daleko, dva koraka od ogledala. Ulazim unutra, polijevam se vodom, razmisljam o tome hocu li ili necu uhvatiti bebu prije nego padne na plocice.

Napokon izlazim van, navodno nakon sat i pol (?!?!?), pitaju me sto zelim, tko koga vozi, tko koga cuva... pojma nemam i nije me briga, sve dok se netko pobrine za starije dijete. Penjem se u svekrov pick up truck i molim ga da vozi brzo, ali da izbjegava rupe. Sad vec umirem od straha da ce se djevojcica roditi u autu, usred noci, na minus tridesetisedam celzijusa. Uzas.

Stizemo u bolnicu nakon cetiri truda u pet minuta. Uletavam unutra kako najbolje znam i umijem, no zena na recepciji gnjavi, trazi me po kompjuteru, ne nalazi nista, ja vicem na nju izmedju trudova, govorim joj da cu roditi tu, sad i odmah, neka me pusti da idem na peti kat dok muz ili netko drugi recitiraju moj datum rodjenja i kojekakve druge gluposti koje sam im odavno dala na pre-registraciji. Nakon jos ponekog truda, dolazi po mene medicinska sestra i trpa me u invalidska kolica. Zabranjuje mi da hodam jer sam drugorotka, a drugorotkama ne vjeruju. Trpa me na vagu zajedno s jaknom, cizmama, torbom... a onda salje u sobu. Gledam na sat, pokazuje 23:55. Kolutam ocima jer ce mi zbog tih pet minuta vjerojatno naplatiti dodatni dan u bolnici.

Izbacujem iz sobe mamu, svekrvu, medicinsku sestru, ne znam ni ja koga... i gledam u spavacicu, gleda i ona mene. Trebala bih je obuci, a ne mogu jer svaki pomak tijela znaci novi trud. Opet spustam temperaturu u sobi na minimum, nekih 15-ak celzijusovaca. Ulazi sestra, pita smije li me pregledati, a ja pristajem na prvi vaginalni pregled u cijeloj trudnoci. Stizu porazavajuci rezultati - otvorena 4 -5 prstiju, ali nije sigurna jer cerviksa uopce nema, a jedino sto osjeca je vodenjak. Dozvoljavam joj da pozove jos nekoga da baci pogled, a i ta sestra potvrdjuje pronadjeno. Bleh. Osjecam se kao zadnja glupaca koja stize u bolnicu prerano, cak puno ranije nego s prvim djetetom (stvarno se pitam kako li mi je to uopce uspjelo... pizdim, zapravo). Zelim kuci, ali ne govorim im jos nista. Trudovi i dalje samaraju. Objavljuju ime doktora na dezurstvu, a ja trazim da zovu mojeg ginekologa. Ubrzo stize jos losih vijesti - moj doktor ne moze doci, ima crijevnu virozu (pasmater, odlazim iz bolnice isti tren...), a dezurni javlja da ostajem u bolnici, a i on ce nam se uskoro pridruziti. Sestra trazi da odaberem mjesto za braunilu, ali odbijam. Ne zelim da me bodu; nisam dala ni prvi put. Spajaju me na CTG, ovaj put bezicni pa pristajem bez pogovora. Zapravo me i nije briga. Ne radjam, ionako.

Ostajem na krevetu, ne micem se jer, ako se maknem, samaraju trudovi, a trudove bas i ne zelim jer necu radjati bez svog doktora. Necu radjati uopce, zapravo, jer sam otvorena samo 4-5 centimetara i trebat ce mi barem jos 20 sati da se otvorim do kraja. Nema sansi da ce me dezurni pustiti na miru toliko dugo; gnjavit ce me s dripom, carskim, amputacijama nogu i ruku... idem doma i gotovo. Sjedim po turski, buljim u sat i primijecujem da trudova vise bas ni nema. Javlja se tu i tamo neki svakih deset, petnaest minuta, ne moram ih gotovo ni prodisavati -- CTG pokazuje 16, 30, tu i tamo 60-70. Glupost. Ovako se ne radja.

Ulazi sestra, pita moze li me pregledati jos jednom. Moze. (Svejedno mi je, ne radjam.) Objavljuje da je dezurni stigao, ceka u sobi za odmor. Prica nesto da sam otvorena 7-8, da super napredujem, s obzirom da je proslo samo sat vremena od dolaska i prvog pregleda. Ok, whatever, mislim si. Sjedim i dalje na krevetu i povremeno pricam s doulom i muzem, povremeno tipkam nesto po telefonu, a zapravo pokusavam ispuniti formular za djetetov rodni list. Trudovi su i dalje razbacani i tek tu i tamo imam nesto za prodisavati -- vecina ih samo dodje i prodje. Muz napokon sluzbeno pristaje na ime, ja pristajem na middle name. Upisujem podatke u buduci rodni list.

Medicinska sestra se vraca u sobu i ispricava na buci jer, kaze, mora pripremiti sobu za porod. (Ciji porod? Nece valjda useliti nekog drugog unutra?!) Unosi zdjele za salatu (ili posteljicu), plave krpe s kojima pokriva sterilizirane alatke, donosi deke za bebu, grijani krevet... i lupa, reorganizira, trabunja nesto o tome da je dezurni spreman i da je bas super da je tu jer, eto, bolje da na porodu bude netko strucniji od njih. Jedva cekam da izadje iz sobe i zapravo se suzdrzavam da joj to i ne kazem. Nervira me i zato sto se ispricava, ali na svu srecu joj ni to nisam rekla. Vratila se jos jednom, pita jesam li sad spremna za braunilu. Nisam. Malo frkce nosom, ali ne moze me bosti ako ne dam. Odlazi.

Nesto mi curi u trudu i bas je bezvezan osjecaj, s obzirom da sjedim bez gaca na nekakvoj nepromocivoj podlozi. Pokusavam vidjeti sto je, ali ne ide - sastavljaju me trudovi ako se pomaknem. Doula predlaze da odem na WC i ideja zvuci super, ali... ne mogu. Opet trudovi, a onda pocinje i neka tresavica, uopce ne mogu kontrolirati noge. Ipak ustajem i krecem na put prema kupaoni. Putujem valjda pola sata, iako od kreveta do tamo nema vise od 4-5 metara. Sjedam na skoljku, izlijece ostatak sluznog cepa. Opet trud, pa jos jedan i jos jedan. Dolazi nagon za tiskanjem, ali ne mogu to sad - zar da rodim na skoljci?! Ustajem, pipam rukama, ok, ne osjecam glavu, nitko ne pada u skoljku. Sjedam nazad, upada medicinska sestra jer sam navodno povukla zvono za uzbunu. Govorim joj da sam ok, ne trebam nista. Sjedim jos malo, ustajem, trudovi napadaju sa svih strana, probada me u guzici, u ledjima, prepone uopce ne osjecam.

Vracam se u sobu, mislim da je medicinska sestra tamo, a mozda i jos jedna. Objavljujem da cu roditi, sad i odmah. I nitko se ne cudi (osim mene, valjda). Stojim pored kreveta, napadaju me dva slonovska truda, grabim se za guzicu jer mi se raspada trtica. Doula me masira, curi mi bloody show niz noge... dolazi dezurni i pita me gdje zelim roditi. Pojma nemam gdje, ali znam da zelim sad. Sestra, ne medicinska nego moja vlastita, salje neku poruku, a ja joj odgovaram da je doslo vrijeme da rodim. Sat na telefonu pokazuje 02:52. Penjem se nekako na krevet, u neki sjedeci polozaj, s koljenima pod nosom i dajem dezurnom dozvolu da me pogleda. Gleda i javlja da sam complete i sasvim spremna. Opet komentiraju vodenjak, smeta i usporava porod. Sestra mu dodaje amnihook, ali cini mi se da vodenjak puca sam i da nema sto probusiti. Govori mi da tiskam s prvim sljedecim trudom. Trud dolazi, ali pustam ga da prodje, to je jedino sto mi odgovara. Govore da se beba vidi, da tiskam, ali necu, ne pase mi i pustam i drugi trud. Hvata me nagon za tiskanjem tek na pola treceg truda i u cetvrtom osjecam nesto sklizavo, izlijece i okrece se u isto vrijeme. Petra je rodjena u 03:15, u nedjelju, 10. sijecnja. Stavljaju mi je na prsa. Place. Iz nekog razloga, za nju uopce ne sumnjam da je zdrava. Cekamo oko minutu i pol, muz reze pupkovinu, beba kaka po mojoj podlaktici. Cini mi se da je najmanja na svijetu, ali zna sisati, za razliku od brata. Malo sam zatecena, nije mi najjasnije da je sve gotovo (nije ponedjeljak?!) jer, zapravo, nije ni pocelo (gdje je tranzicija?!). Komentiram nesto u stilu - shit, this was easy?!

Dezurni popravlja stetu (upola manju od one koju je napravio prvorodjeni), sestre spremaju sobu, a onda svi odlaze i ostavljaju nas nekoliko sati. Oko pola sest predlazu da se presvucem i da se preselimo u cistu, obicnu bolnicku sobu. Ulaze obje bake i jedan djed, a mi pristajemo da izmjere i izvazu bebu. Nije bas toliko mala, duga je 53.34 cm i teska 3598 grama... nakon dva i pol sata sisanja.

-------

U neke normalne sate nedjeljnog jutra, dosao nam je u posjetu stariji brat, a pustili su nas iz bolnice u ponedjeljak ujutro, nakon obaveznih pregleda s 24h starosti i brzopoteznog posjeta mojeg ginekologa. Procitala sam kasnije u kartonu da je porod bio takav kakav je bio (s usporenim trudovima i meni neocekivanim obratom) zbog jos jedne nepovoljne prezentacije bebe - ovaj put ROA, za razliku od prvog koji je bio okrenut sunny side up. Rodjena je i s pupcanom vrpcom omotanom oko tijela i vrata. Osoblje je bilo iznenadjeno i odusevljeno izgonom od 8 minuta... mozda samo zato sto nisu prisustvovali trominutnom izgonu tri godine prije.