ne_mogu prvotno napisa
Divne snažne žene,
čitam zadnja dva dana sve moguće i divim vam se kroz što sve ste prošle.
Ja sam bez svog dečeca ostala prekjučer, 15+6.
Radili smo NIFTY na 11+5, na 13+1 dolazi visokorizičan razultat na trisomiju 16.
Ultrazvučno sve divno, trudnoća otpočetka za poželjeti. Jako željena i planirana, obzirom da oboje imamo 36 odradili smo proljetos sve pretrage na koje me moja divna doktorica Boras poslala, i početkom lipnja čuli uputu: "Vi sad samo ostanite trudni!".
Ja sam brijala na tri mjeseca folne prije, imala neki poslovni put početkom 8., pa da ne budem tad trudna...
Uglavnom, već 29.8. nam se pojavio plusić na štapiću. Ludilo, veselje na sve strane, buduće bake i dede u transu! Ultrazvuk na 6+1, srce kuca, 11+5 beba skače, tata lud od veselja, snima ekran!
Ja si hoću dečeca, NIFTY mi ga potvrđuje!
Otkud sad trisomija 16? Tko zna kaj o njoj, zvali sve moguće, doktore, genetičare, prekopali Google, sve forume... potpuna trisomija 16 je nespojiva sa životom, prisutna u velikom broju spontanih, ne prelazi prvo tromjesečje, mozaična toliko rijetka da Google o njoj nalazi samo znanstvene članke, na uzorku od 162 (!!!) slučaja iz cijelog svijeta...
Termin za amniocentezu dobivam kod Podobnika 16.11. (to je 15+5).
Preživljavanje tih 17 dana mi se do amniocenteze mi se činilo nemoguće. Mislila sam da suza više nemam! Sa svojom doktoricom sam pretresla sve moguće opcije, možda je mozaicizam iz posteljice, to bi nam bio mali 'jackpot', savjetuje drugo mišljenje...
Odlazim k doktoru Hafneru (14+1), preživjeli smo prvo tromjesečje, dečec raste, mlati nogama, brojimo prstiće... po njemu je s plodom sve uredno, nosna kost, nuhalni nabor, sve smo mjerili!
Ali, cistične inkluzije na posteljici, moguće su one izvor mozaicizam, savjetuje svakako napraviti amniocentezu, i spominje veliku šansu lažno pozitivnog NIFTY-ja na trisomiju 16, toliko je rijetka kod živih da za nju nema PPV-a. I tješi me, da ne može ništa 100% garantirati, ali po njemu je s bebom sve ok, divan čovjek!
16.11. ponedjeljak ujutro, konzultacije s profesorom Podobnikom, još jedan ultrazvuk s mjerenjima svega, dečec raste, mlati s nogama, srce kuca, sve razvojne promjene koje su se trebale dogoditi do ove faze (15+5) su se dogodile. Znači da zastoja nema nikakvih, ni na mozgu, ni na srcu, ni na bubrezima, kaj su najčešći pokazatelji kromosomskih promjena. Veli nije to još uvijek garancija, jer tipa srčane mane kao rezultat mozaične trisomije 16 mogu nastupiti kasnije i bit vidljive tek u 24. tjednu.
Jedino kaj je vidljivo i sumnjivo su patološke promjene posteljice, te cistične inkluzije. Posteljica je bitno povećana, umjesto 2.5 cm je 4.5, ali je je prokrvljena i to mjestimično baš jako jer ustvari kompenzira te rupe (prostor bez žila), pupkovina ima sve 3 žile, plodne vode kolko treba biti za ovaj tjedan trudnoće, tak da plod sve kaj bi trebal dobiva. Ak' je plod bez mozaicizma, posteljica može odraditi trudnoću (pod nadzorom). Plodna voda je čista.
On veli da promjena na jednom od organa, plod tipa 3 tjedna manji i zmazana plodna voda budu skoro 100 postotni pokazatelj trisomije 16. Kod mene toga niš nema!
Otkucaji srca bebe su nakon zahvata bili 123, kaj on veli da je isto dobar znak, jer kod beba s aneuplodijom otkucaji nakon amniocenteze polude, i bili bi tipa 223.
Ostajem gore ležati, pregled za tri sata, sve super, dečec mlati, opet mi pokazuje neku vrijednost koja je kod mene 37, a da nekaj ne štima bila bi prek 150.
Nalaz za 8 dana, i onda budemo znali kaj je ili nije, koliki je mozaicizam, da l' je samo u posteljici, i da l' je uopće prisutan ili je ovo s posteljicom neka druga situacija. Pozdravlja me s riječima da se nada da me zove za tjedan dana da mi potvrdi da nosim zdravog dečka!
Dolazim doma, u dva navrata nekaj curka iz mene, ja brijem niš strašno, čitala sam da u nekim slučajevima curi plodna voda (mislim nije drama), pijem antibiotik, stavljam vaginaletu...
Utorak, budim se u 9 ujutro sva sretna kak sam se naspavala, a ono mokar dnevni uložak, mokre gaće, mokra plahta ispred mene. Doktorica me šalje hitno na Sveti Duh (automatizmom, po mjestu stanovanja), gore čekam u hitnoj ginekološkoj čekaonici, sestra s prijema nosi moje papire okolo i u dva navrata mi govori mi da se malo strpim, konačno me primaju u tu sobu kraj prijemne (ne želim nikome da nogom mora kročiti unutra), nema me tko pregledati idućih sat vremena, pa nek se pomokrim, stavim kompresu i hodam gore-dolje po sobi 30 min.
Pitam je l' mogu otići od njih, zovem k Podobniku, profesor me može odmah primiti. Gore mi sestra radi krvnu sliku, sve ok, ali profesor mi govori da je curenje plodne vode znak da s bebom nekaj nije dobro, ponovno ultrazvuk, srce ne kuca. Prestalo je u zadnjih par sati, natašte sam, mogu ostati odmah gore na kiretaži. Sestre divne, krasne, tješe, glade me po glavi!
Ostala do 9 navečer gore, ponovno me profesor pregledava, sve je u redu, čekamo 23.11. da dođu rezultati amniocenteze, nalazi tkiva posteljice i ploda, i da mi zna dati upute za dalje (potrebni pregledi, kaj je točno s posteljicom i kad mogu planirati iduću trudnoću).
Prekrasni ljudi su oko mene, moj sjajni neformalni životni partner, naše obje obitelji, prijatelji, nitko nije neugodan i nepromišljen...
A ja dva dana ležim doma, luda od plača, luda od rasprsnutih snova, luda od svog vjerovanja u znanost, praćenja svega kaj su mi doktori savjetovali!
Luda od ideje da se 1.12. moram vratiti na posao!
Ljuta kaj sam čekala do sad za biti trudna!
Kaj da radim s tim trbuhom koji je iskočil, s tim cicama koje su postale ogromne!?
Mama mi je jučer prvi put ispričala svoju priču o spontanom i padanju ploda u gaće u bolnici jer su ju navečer primili s krvarenjem i strpali u krevet do jutra.
Ne mogu, zašto itko ovo iskustvo mora doživjeti, zašto bilo koja mama mora imati ovakvu priču za podijeliti svojoj kćeri!?
I kak dalje? Bez straha i s nadom?
Divim vam se, žene!
Odgovori s citatom