Pozdrav svima!
Nisam opet neko vrijeme pisala pa ako cu se ponoviti ne zamjerite.
Nakratko cu se osvrnuti na proteklih 6 mjeseci koji su bili i vise nego izazovni za sve, a da ne pricam za nasu djecicu. Prezivjeli smo nekako online skolu, ispadanje iz njihove rutine, sto je posebno mladjem, bio veliki problem te smo u skladu s tim imali svaki dam mjesec dana dramu i ispade. Uspjeli smo proslu nastavnu godinu dotjerati do kraja, iz svega pokusali izvuci najbolje.
Dogodio se nesretni potres, skola nase djece neuporebljiva do sljedece godine do kada ce trajati obnova. Od ove skolske godine nasa djeca su na dvije razlicite lokacije koje su udaljene jedna od druge, u autu dnevno po gradu odvozimo 30ak km.
Zasto ovo pisem? Zato jer nas ljudi koji nas okruzuju uvjeravaju da bi bilo bolje da djecu prebacimo u skolu u kvartu (dakle djeca su od prvog razreda upisana u skolu za koju smo buli sigurni da ce imati svu podrsku koja im je i koja ce im biti potrebna), a ne da se mucimo svaki dan razvazajuci ih uz brigu hocemo li stici svakoga na vrijeme ostaviti u njegovoj skoli, a pri tom stici i na svoj posao. Mi znamo sto mi mislimo, ali evo, nikad nije lose cuti i tudja misljenja.
A sto muz i ja mislimo? Mislimo da je zadovoljstvo nase djece prije svega. Mladji vec trecu, a stariji cetvrtu godinu imaju svoj razred, drustvo, ucitelje koje vole. Mislim da bi kontraproduktivno bilo micati ih iz okruzenja u kojem se dobro osjecaju bez obzira na trenutno povremeno nezadovoljstvo ranijim ustajanjem kako bismo sve stigli, bez obzira na cinjenicu sto ne idu vise u boravak jer mi naprosto ne mozemo fizicki to stizati. Puno smo razgovarali s klincima i oni niti ne pomisljaju na skolu u kvartu. Kazu, mogu oni to
Mozda djelujem malo zbrckano, ne zamjerite, budna sam od 5,30
Pozz svima!
Amondi prvotno napisa
Pozdrav svima!
Odgovori s citatom