Bliži se datum poroda, i razmišljam, vrtim sve od prošle godine. Porod je bio lagan. Sve je bilo dobro. Samo, morala sam ostati cijelih tjedan dana, po ljetnoj sparini, uz otvorene prozore dan i noć, i ono grozno svjetlo koje ne da spavati.

A svjetlo privlači kukce. More kukaca.
Ne bojim se noćnih leptira, i sl. gamadi. Nemam arahnofobiju. Stvarno, mogu vidjeti pauka i proći pored njega. Ali ne kada mi se pojavi iznenada, kada ne očekujem. Strava i horor mi je bio moment kada je pauk otpao sa plafona na krevet i prošao dolje ispod kreveta. Vrisnula sam i normalno odmah krenula za njim da ga ubijem, ali ga nisam mogla naći. Sat kasnije idem na wc, upalim svjetlo i isti debeli pauk puzi u ravnini očiju. Dobila sam skoro slom živaca, i pričvrljila ga papirom.

Ono što sam u tih tjedan dana vidjela, održavanje čistoće se svodi na pometanje i brisanje bolničkog poda, te presvlačenje krevetnine. Kukci koji su gore visoko zavučeni u kuteve ostaju na sigurnom, netaknuti. Mislim, ništa strašno. Imam i ja kukce po stanu. Ne možeš ih se apsolutno svih riješiti. Ali to je bolnica, tamo male bebe spavaju, a kukaca i paukova posvuda.

Brine me porod, i svi oni sitni horori od mogućih komplikacija, ali nekako mi ne da mira misao da ću ležeći na krevetu opet okom brojati hrpe odurnih kukaca na jakom svjetlu usred noći.