Dogodila se jedna situacija u kojoj se teže snalazim pa pišem ovaj post kako bih možda jasnije i sigurnije mogla reagirati...
Sin, devetogodišnjak, ide od jeseni na karate...Prošli četvrtak igrali su neku igru i jedna ga je djevojčica (godinu dana starija, ide na karate duže vrijeme) povlačila više nego što je trebala, on joj je govorio da ga pusti, ona nije slušala i on joj ju je (kaže lagano) pljusnuo. Trenerica je to riješila, odredila mu za kaznu sklekove, on joj se ispričao i ona je prihvatila ispriku. Ovaj utorak prije početka treninga u dvoranu je upao njezin otac, tražio djevojčicu da pokaže s kim se zakvačila, ona je D. počela vuči prema njemu, D. se jako uplašio i opirao, na kraju se ritnuo nogom. Taj čovjek je nasnuo na mog sina (on je sitan inače za devetogodišnjaka)i opalio mu šamarčinu! Trenerica je sve vidjela, ali nije na vrijeme stigla do tog čovjeka, smirivala situaciju (on je govorio da nitko njegovu kćer ne smije dirati jer je osjetljiva, ima neke dijagnoze kao alergiju na gluten, da je bio u afektu itd...) D. se jako uplašio, plakao, uplašili su se i njegovi prijatelji (s dvojicom ide u razred) koji su vidjeli sve i bili s njim tamo...
D. je molio trenericu da ništa meni ne kaže jer se bojao da ćemo se mi ljutiti i uopće mu nije palo na pamet da taj čovjek nje imao pravo ući u dvoranu i njega udariti. Mi njega odgajamo da se tući ne smije, da ne smije ni uzvratiti ako njega netko tuće nego treba pozvati nekog starijeg...po prirodi je takav da mu to ne uspijeva uvijek, ali to su sve bile neke sitnice i nitko se do sada nije na njega žalio u tom smislu (više na brbljiivost, dekoncentraciju, osjetljivost...ima dosta lošu sliku o sebi iako je izvrstan učenik, puno čita, glumi...zapravo je jako nezreo i djetinjast pa drugima često ispada smiješan i znaju ga ismijavati).
Uglavnom, trenerica je nakon treninga njega pustila SAMOGA van iz škole, iako je tamo bio i taj čovjek koji je mene čekao (a ja u to doba završavam posao i zaključavam pa se s D. nađem na stazi ispred škole), nitko me nije obavijestio što se dogodilo, s D. sam se našla i otišli smo doma pričajući o sasvim drugim stvarima.
Drugi dan u školi njegovi su prijatelji u razredu poveli razgovor o tome, rekli sve učiteljici, koja je rekla mom sinu da mi to mora reći, da taj čovjek nije smio ući tamo i njega udariti...nazvala je i mene jer se i sama uznemirila i cijela situacija joj je bila grozna...
Ona sama jako dobro pozna mog sina i zna koliko ga je to sve uplašilo i meni je grozno što on meni to nije htio ispričati odmah.
Zvala sam trenericu, inzistirala na tome zašto me odmah nije obavijestila, ona priznaje da se nije snašla, da ju je D. molio da meni ništa ne kaže! Tvrdila mi je da je taj čovjek uvidio što je napravio, da ona zna da se to neće ponoviti jer je bilo u afektu ?!! Da je neki čovjek ušao u školu i udario odraslu osobu, trenericu, učiteljicu, koga god, ja vjerujem da bi istog trena netko pozvao policiju, a ovo je puno gora situacija...
Naravno da su se u klubu tada svi uspaničili, zvao me i direktor kluba, ispričavao se, govorio kako je ta situacija nedopustiva, zvao je i tog čovjeka, bio je dogovor da se svi nađemo u školi prije treninga (ja sam se sva tresla pri pomisli da moram suočiti s tim čovjekom, bojala sam se i reakcije svog muža ako bi ovaj bio nasilan i prema nama) Zapravo mislim da je klub trebao odmah reagirati i da su tu zakazali.
Direktor kluba me onda pitao može li dati tom čovjeku moj broj da me nazove pa da ja procijenim hoću li potezati neku tužbu iili nešto. I tako me on nazvao...bojim se da nisam u razgovoru imala potrebnu odlučnost, oštrinu, on je zapravo svisoka razgovarao sa mnom iako je rekao da zna što je napravio i kakve mogu biti posljedice jer mu je žena pravnica. Napominjao mi je kako su njemu njegova djeca svetinja, kako su oni uvijek bili besprijekorni i nikada nisu imali problema, kako je njegova kćer osjetljiva, ima dijagnoze...kako bi svaki roditelj tako reagirao da vidi da mu netko udari dijete. Kako se ispričava (zapravo samo zato jer se boji tužbe), ali on zapravo misli da je ispravno postupio! Pitala sam ga što bi onda on napravio da je npr. moj muž tako udario njegovo dijete - zlobno se nasmijao i rekao nešto u stilu - bolje da vam ne kažem što bi napravio.
Direktor kluba se zgrozio na takav stav, smatra da čovjek treba nekako odgovarati, ali vidim da mu je u interesu da ne kompromitira klub. Ja nikada nisam bila u takvoj situaciji, sve pokušavam riješiti na neki normalan način, ali svi mi kažu da je ovo slučaj koji zahtjeva ozbiljnu reakciju, a i sami to vidimo. D. želi ići dalje na karate, meni je muka od pomisli da je on tamo
Što dalje? Teško mi je, s jedne strane sam ljuta na D. što me ne sluša i dovede se u takvu situaciju, u očaju sam vjerojatno i preljuta, vidim da sve što ga učim o tome kako se postaviti pada u vodu kad se nađe u takvoj situaciji, a s druge strane taj je čovjek za razliku od njega - odrastao i napravio je kazneno djelo!