Nevezano uz to sto nisam pretjerani fan ustanove vrtic, moje dijete je ove godine krenulo i sad smo u adaptaciji. Nisam toliko zabrinuta za njeno negodovanje i tugu, idemo postupno itd..
Ono zbog cega otvaram ovu temu je nesto na sto ne mogu vise zmiriti.. Radi se o tome sto svako malo (okruzeni smo vrticima i htjela ne htjela naletim na djecu/tete vani i takodjer dok sam za vrijeme adaptacije oko vrtica, svasta vidim i cujem).
Dakle, vec treci puta nailazim na tu jednu grupu 3godisnjaka koji su vani s tetom koja potpuno ignorira malenog deckica koji stoji sa strane i place i doziva mamu. Teta sjedi na klupi okrenuta ledjima ili stoji i gleda nekud. Danas sam joj prisla i preko ograde spomenula da sam primijetila deckica koji place i dal je to neka posebna metoda to da ga ignorira. Ona je na to rekla da on place i kad ga ona primi k sebi i da je "takav". I kao da se tako inati. Evo, ja to ne mogu shvatiti, taj nedostatak ljudskosti i temeljnih osjecaja empatije. Zasto se na to gleda kao normalno i ima li slicnih iskustava?