Ako je nekome promakla ova vijest
https://www.facebook.com/notes/dugin...2409174865212/
Ako je nekome promakla ova vijest
https://www.facebook.com/notes/dugin...2409174865212/
nije mi promaklo. napokon nešto pozitivno kod nas.
Joj, i ja sam jučer pročitala tu vijest!
Nedavno sam gledala o njima TV prilog u mislim Puls magazinu i baš su me se dojmili, tako su simpa, dragi, pozitivni.
Jako mi je drago.
I ja sam čitala. Stvarno - znam da udomitelja fali i da to bude razlog za neuvrštavanje u bazu je zbilja ludo, ali kod nas nažalost normalno. Čemu ti psiho testovi onda, je l oni vjeruju tome? Ako ne vjeruju, zašto se to onda satima ispunjava (isti su kao za posvojitelje). Čestitam.
Premda sam ja ozbiljno o toome razmišljala. Nadam se da nisu uludo ušli u tu priču. Udomiteljstvo je meni psihički bilo preteška priča. Moraš biti na raspolaganju biološkim roditeljima, onoliko često kakvu odluku donese sud. To može biti kod tebe doma ili u CZSS. Uz činjenicu da se djecu ne oduzima samo tako i stavlja na PRIVREMENU skrb, možeš očekivati dvaput tjedno osebujno društvo. Tim više mi se čini muški par odličnim rješenjem. Ja sam se bojala alkoholičara, šizofreničara, narkomana, ucjena itd. Viđala sam svašta otkad sam zavirilia ispod površine. Dok policija dođe... Premda je najčešće ipak situacija da ti roditelji nemaju kapaciteta bavit se djecom i ne dolaze u obilazak djece. Al opet moraš za svako ozbiljnije liječenje, ako nije hitan slučaj, tražiti dopuštenje roditelja. Nije ti dosta muke što je dijete bolesno. Ako želiš putovati s djetetom, opet dopuštenje roditelja. Uglavnom - meni se činilo prekompliciranim i preteškim teretom hendlati biološke roditelje. Ne vjerujem da kad djeca iz dječjeg doma idu na izlet da trebaju poimence dopuštenja. Mislim da bi muškima moglo biti lakše. Ali zamišljam i situaciju u kojoj biološki gunđaju što im je dijete u takvoj obitelji.
Ali baš zato što mi se čini da su muškarci često za takve stvari rješavati bolji, i da treba takvih zrelih ljudi u sustavu, možda se nek stvari pokrenu i pojednostave uz kritičnu masu. Držim fige!
Da, i ono najgore - kako se nositi sa situacijom ako bi dijete nakon dvije tri godine dobilo uvjete za posvojenje i ode... Meni se na samo razmišljanje o tome srce para.
Jedino ako je dijete već zrelo i može odbiti da ga se posvoji i da želi ostati kod udomitelja, to se ja mislim može, budući da se zna da neka starija djeca ne žele biti posvojena.
Ja nikako nisam mogla udomiteljstvo kao alternativu posvajanju zamisliti. Ta dva "modela" su neusporediva.
Zbog čega dijete ne bi željelo biti posvojeno već ostati na milost i nemilost sustavu koji ga napuca sa 18 g, bio kod udomitelja ili u domu? Posvojenje ide daleko više u korist djeteta nego udomljenje.
Dijete moze u udomiteljskoj obitelji provesti i 10-tak god. Ono je tamo voljeno i voli, samo sto sustav ne da da ga se jos postvoji. I sad nakon tipa 10 god kaze sustav moze posvojenje. Nema sanse da ce dijete ic nekamo drugamo osim ostat kod ljudi koje zove mama i tata, a s kojima jedino prezime ne dijeli.
Posljednje uređivanje od ina33 : 21.12.2019. at 10:22
Otezanje s uvjetima za posvojenje je 'najvjse u korist djeteta", naime. Ironicno to mislim. A to je cesto, to je valjda default.
Posljednje uređivanje od ina33 : 21.12.2019. at 10:24
Tesko mi je rec koliki je postotak jednih koliko drugih. Znas li ti koji prrvladavaju, ja ne znam?
Mislim da je uvjerljivo najvise udomitelja srodnika djece. Npr. roditelji pijanci, djecu odgaja baka, teta i sl. I onda dobiva od drzave pomoc i nikako mu nije u interesu posvojenje.
Druga kategorija su ljudi kojima je to podebljavanje budžeta. Najvise je neobrazovanih udomitelja tog tipa. Sramotno su male naknade.
Treca, i sigurno uvjerljivo najmanja su ovi koji bi zapravo radije posvojili.
Ovaj par ne moze posvojiti. Zato mi i jest cudno da su se odlučili toliko boriti. Mozda sruse neke barijere.
Imam problem. Odnosno imam šestogodišnjakinju koja vjeruje u boga i Isusa. Dijete je u vrtiću od neke druge djece pokupilo ideje o bogu, čak mi je doma pjevala "Isuse, volim te". Doma nismo uopće previše spominjali religiju (mea culpa), samo u kontekstu da neki ljudi vjeruju u boga, a ja ne.
Kako joj objasniti da je bog ljudska izmišljotina za razliku od Djeda Mraza i uskršnjeg zeca? Ili da čekam da otkrije da ni ovi ne postoje pa joj onda serviram istinu o bogu?
Jučer je jednom muslimanu objašnjavala da njegov bog Alah ne postoji, za razliku od jel' Isusa jer "naravno da postoji kada svugdje u gradu ima križeva na koje je obješen".
Lastane, pomozi!
broculla, ja ne bih čekala, ako se već zainteresirala za tu temu, ja bih s njom o tome pričala
o tome koje je moje mišljenje i zašto, o tome da postoje različite religije (djeca zbog našeg specifičnog okruženja kao da imaju vjerovanje da su svi na svijetu katolici), zašto su nastale, što tko vjeruje..
moj je stariji u toj dobi se dosta zainteresirao za tu temu, i onda smo dosta dugo svako toliko o tome pričali, ustvari nije prestalo još. Meni je zanimljivo kroz taj razgovor gledat kako raste i sazrijeva, kako se mijenjaju pitanja i perspektive.
mislim da ne morate doći do Djeda Mraza u tom kontekstu, mislim nekad si joj u životu možda rekla i da ne postoje vještice i baba roge i duhovi..
jednoroge da ne spominjem, tu se sad već i ja nekad zbunim
Hvala tangerina, nabavit ću neku knjigu o religijama svijeta da vidi da ima i grčkih i rimskih i egipatskih bogova i indijskih i staroslavenskih i možda joj u tom kontekstu objasniti da su ljudi izmislili bogove da objasne pojave koje nisu mogli drugačije objasniti prije napretka znanosti.
Da većina ljudi koji "vjeruju u boga" vjeruju u samo jednog boga, a da u biti ne vjeruju u puno drugih božanstava. ja samo idem korak dalje i dodajem još jednog boga na popis onih u koje ne vjerujem.
Ali teško je u našoj vukojebini s našom fundamelističkom podvrstom katolicizma biti ateist.
Morat ću je uključiti u Humanističke radionice...
Slažem se s tangerinom. Nama se od vrtića provlači tema "neki ljudi vjeruju" s tim da je moja kćer baš u toj dobi oko 6, 7 godina jasno artikulirala kako i ona vjeruje i htjela ići na vjeronauk. Ja sam joj tada objasnila da na vjeronauk može ići bilo kad kasnije u životu, ako bude jednog dana htjela. Da ja mislim da tad, u prvom osnovne to ne treba i da ja odlučujem za nju u toj dobi pa sam odlučila da neće ići. Isto kao što i ljudi koji vjeruju djecu upisuju na vjeronauk jer oni to žele, čak i ako neko dijete možda ne bi htjelo.
Drugih bića se nismo tada doticali, a ionako već tad nisu vjerovali u Djeda Mraza.
...
puno godina kasnije... kćer je sad 7. razred i nekidan mi kaže sama od sebe ničim izazvana: mama, hvala ti, hvala ti, hvala ti što me nisi upisala na vjeronauk.
Pozadina te izjave je da je bila taj dan slučajno sa razredom na satu vjeronauka, rupa u rasporedu, inače radi nešto drugo u to vrijeme ali taj dan nije. Imaju u škol novog vjeroučitelja, prethodna je bila draga i mila i djeca su je voljela, ovaj je pričao u homoseksualizmu kao bolesti i moja je kćer bila šokirana time i još mi je objašnjavala kako je vjeroučitelj pričao gluposti koje uopće nemaju veze s vjerom i vjeronaukom. Rekla sam joj da je to nažalost dio vjere i vjeronauka, odnosno stava vjere i vjeronauka prema homoseksualnosti.
I onda mi se još malo zahvaljivala.
Evelina, vjeruj mi da sam dugo dvojila da li da joj uopće serviram priču o djedu Mrazu i zubić vili i zecu.
A opet da sam joj rekla istinu, ona bi to bez sumnje rekla drugoj djeci i razočarala mnoge prije vremena.
Uz to, dovoljno joj je teško da je vegetarijanka, ne treba još biti uništavatelj legende o djedu Mrazu...Za vile, vještice, duhove, zombije, hobite, zmajeve i ostalo nikad nisam rekla da postoje, naprotiv.
E odličan savjet Barbie.
Ako hoće ići kasnije neka ide na katehezu za odrasle
Sada sam ja ta koja odlučujem. Nema šanse da ide na vjeronauk.
Broculla, meni nije teško biti ateist. Često se osjećam u jako velikoj manjini, ali ne, nije mi teško jer to jesam, a glumiti da sam nešto što nisam ne želim. I slabo glumim.
Djeca su imala puno preispitivanja na tu temu no ne vjeruju i iznenađeni su koliko "vjernika" njihovih vršnjaka također zapravo ne vjeruje. Pretpostavljam da pričaju o tome međusobno.
Meni nije teško biti ateist. Sve drugo bi mi bilo teško. Starija djeca su zakleti ateisti. Ova izgleda kao da će biti evangelički tv propovjednik.
https://www.youtube.com/watch?v=2-rfCnW5VlE . Opet i to mi je bolje od naše autohtone katoličke crkve.
Ni meni
Mome djetetu je na faze bilo teško, lani sam i temu otvarala ali sada su stvari dosta drugačije, drugačije na to sve gleda i vidim da je prihvatio ateizam kao dio svog identiteta, i druga djeca su u pravilu prihvatila da je on takav
Nemam iskustvo života u baš svakoj hrvatskoj vukojebini pa da tvrdim za cijelu zemlju, ali ovo gdje živim.. nije baš Amsterdam. Svejedno, ne bih rekla da je strašno teško, na momente bude izazov, ali količina koja se može prevladati.
Uostalom, mislim da i iskustvo pripadanja manjini može korisno djelovati na karakter
broculla, vjerojatno si cula, al za svaki slucaj ti pisem da ima knjiga Humanizam za djecu. Meni stoji spremna na polici.
Meni je zasad lakse odgovoriti jer je manji, ali isto dobivam pitanja. Jedino mi dodje zao kad je tema smrt. Vjerska prica u plitkom poimanju prosjecnog katolika izgleda primamljivija. I lako se proda djetetu. Dubinska je puno gora od moje.
Zar stvarno misliš da prosječan katolik ima "plitko" poimanje o smrti?
Ili si se samo krivo izrazila?
Ili baš vrijeđaš "prosječnog katolika"? Ili imaš neki drugačiji pojam "prosječnog katolika"?
Ustvari, bilo mi je tako neugodno pročitati tvoj post, tako je podcjenjivački, skoro pa rasistički a nisam ni vjernik, ni prosječna.
Ili je ipak sve u oku promatrača?
Ne razumijem ovo rasistički, ne znam na koju rasu si točno mislila. Da mislim da je katoličanstvo nešto dobro, bila bih katolik. Na kraju krajeva, prošla sam "obuku". Tako da ne znam je li to podcjenjivački, ali ne mislim da je dobro. Ne mislim da je dobro ni kod onih koji su stvarno s razumijevanjem i diskusijom prošli kroz problematiku katoličanstva, ni kod onih koji razmišljaju o smrti u kontekstu raja i duše su tu oko nas. Lakše bi mi bilo reći djetetu kad umrem da ću ga cijelo vrijeme gledati i čuvati, nego da ću se raspast i da će me pojest crvi ili ću izgorjet u peći. Gledam svoju mamu, ona je u starosti otkrila katoličanstvo, a vidi svoju baku ili svog tatu u golubu na balkonu i leptiru koji joj uporno slijeće na nožni palac. Ne mogu odoljeti da ju ne zafrkavam svaki put kad ispali tako nešto. A da je njoj tako ljepše, jest. Eto na to mislim kad mislim o prosječnom katoliku koji si malo modificira vjeronauk i ne vjeruje u svršetak života.
Ali s druge strane mi je simpatično to vjerovanje moje mame, a nije mi simpatično u onih dubinskih koji su u velikom strahu.
Moj mlađi je bio takav u toj dobi... Uredno je odradio vjeronauk sve do krizme, aliiii doma je imao prilike vidjeti različitosti - mm je iz katoličke obitelji, a ja nemam papire i ne opterećujem se institucionaliziranom religijom. Djecu smo odgajali tako da imaju slobodu izbora. Upisali su vjeronauk i odradili, ali u srednjoj školi su bez pritiska odabrali etiku. Poglavlje vjeronauka za njih je završilo. To im je pružilo priliku da upoznaju katoličanstvo iznutra i da odaberu je li to za njih ili nije. Zadržali smo se na razini običaja (uglavnom u smislu jelovnika ) i to je to. Odnesu bakama maslinove grančice na Cvjetnicu, jer znaju da je bakama to važno. Poštuju tuđa uvjerenja i rade po svome.
Vjeru ne možeš nikome ni zabraniti ni nametnuti, niti to treba činiti - to je osobna i privatna stvar pojedinca. Moraš samo živjeti u skladu sa svojim načelima. Djeca ne rastu pod staklenim zvonom. Vidjet će kako razmišljaju ljudi iz njihove blizine (i šire) i napraviti odabire u skladu sa svojim mišljenjem. Jedino što treba poticati je sloboda izbora.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 19.02.2020. at 09:51
Meni isto nije legla ta Jelenina rečenica, i inače ne volim svoj ateizam oslanjati na vrijeđanje onih koji vjeruju, to je njihovo pravo koje odgovara na neku njihovu potrebu, bez obzira na to koliko ja to smatram dubokim ili plitkim
Za razliku od nečijeg vjerovanja da su homoseksualci grešnici koje treba kazniti, vjerovanje u život nakon smrti zaista nikome ne škodi, a suočavanje sa smrti je dovoljno težak teret sam po sebi, nek se tješi kako tko hoće
Pogotovo u razgovoru s djetetom jako pazim da u objašnjavanju zašto ne vjerujem ne skliznem u ponižavanje onih koji vjeruju, što često iziskuje dodatnu pažnju i napor
Eh sad seciranje recenice. Nije li i sluzbeni Kaptol iziritiran povrsnim (ne znam je l to bolje zvuci) poimanjem katolicanstva. Ovako kako Peterlin kaze - jelovnik i grancica. Mala je razlika izmedju mene i moje mame, u smislu katolicanstva. Obje pecemo kolace i farbamo jaja. S tim da ona ima pod stare dane potrebu za drugacijim objasnjenjem smisla svog postojanja od mene. Ja svom djetetu objasnjavam kako je to prava sreca da se bas ta jajna stanica oplodila s bas tim spermijem i da se bas on ovakav predivan rodio. Da sam vjernik bih isto to porucila s tim da bi bio jos i neki kreator u pozadini.
Posljednje uređivanje od Jelena : 19.02.2020. at 10:35
Eh, kako se uzme. Ako se inzistira na tome (ne izmišljam, stvarni primjeri u obitelji) da se u ovom životu treba patiti kako bi se u onom drugom životu uživalo u kraljevstvu nebeskom, a ta ovoživotna patnja podrazumijeva podnošenje agresije, čak i zlostavljanja u obitelji, o itekako škodi takvo vjerovanje. I učenje djece da tako treba biti.vjerovanje u život nakon smrti zaista nikome ne škodi
Zanimljivo mi je koliko ljudi upisom djece na katolički vjeronauk zapravo misle da im daju slobodu izbora, a ja sam uvjerena da djeci dajem slobodu izbora upravo neizlaganjem vjeronauku do odrasle dobi. Ne prozivam tebe, Peterlin, tvoj me post samo podsjetio, često ovo čujem, sad nek ide a kasnije kako hoće.
Veliki potpis na Barbi.
Značajan dio lošeg u nasem društvu dolazi iz "nece cuti nista lose" edukacije na vjeronauku.
Navedeno trpljenje, zenska inferiornost, netrpeljivost prema drugačijosti, toleriranje i poticanje nejednakosti...
Sve se to suptilno uci i usadjuje odgojem u katolickoj vjeri.
Može biti ali i ne mora. Naši idu i u džamiju, upoznaju se s drugim religijama, što je meni super. Žene im definitivno ni u ludilu nisu prikazane kao inferiorne, znam jer mi bi mala to prenijela, stalno trubim o tome doma. Ona dosta buntovno reagira na neke takve stavove. A kamoli netolerancija ili netrepljivost prema različitosti. Kažem zasad sam totalno cool s tim o čemu i na koji način radi ta vjeroučiteljica s njima. Da nije tako, ne bi ni išli na vjeronauk.
U srednjoj će vjerojatno putevima sinova od Peterlin.
Odrasla sam u katolickoj vjeri, isla na vjeronauk do svoje dvadesete i naravno svaku nedjelju na misu.
Znam o cemu pricam.
Također
Ne kuzim da se sad moram opravdavat na ovom topicu da ne mislim da je katoličanstvo u velikom dijelu lose, i ostale religije. Nisam ja izmislila da je zena drugotna i da su IVF djeca stvar, a ne dar, da je homoseksualnost bolest, da je seksualno i fizicko nasilje u obitelji i u crkvi bolje malo zataskati, nego jasno osuditi. Zasto bih to tolerirala. Ne toleriram netoleranciju
Nitko nece reci (ignoriram straca ispade) da je zena inferiorna. To ce se suptilno servirati i provlaciti. I neces to zvati inferiornoscu. Zvat ces to svojim mjestom u obitelji i svijetu koje si sama odabrala.
Ali ne možeš se osloniti na rečenicu "može i ne mora biti". To što tvoja deca imaju neobičan izuzetak od veroučiteljice ne znači da su svi veroučitelji takvi.
Uostalom, netolerancija ka različitostima i inferiornost žena su toliko neodvojivi od hrišćanstva da apsolutno nema šanse da se ne zapaze. Sama činjenica da u pravoslavlju i katoličanstvu ženska osoba ne može biti sveštenik je neodvojiva od inferiornosti žena, činjenica da ne možeš npr. biti I pravoslavac I katolik istovremeno je netolerancija različitosti, itd, itd. Pre ili kasnije deca uoče te činjenice i uz najtolerantniju veroučiteljicu.
Hvala, planiram kupiti, a i prijavila sam je za preostale Humanističke radionice.
Potpis na barbi i jelenu. Da sam mislila bit katolik il vjernik, tj da mislim da je to dobro, to bih i bila. U odluci da ne budem je i moj vrjednosni stav jer smatram.da religija nije dobar izbor i u nicemu mi nije religiozno objasnjenje svjjefa bolje, zivot nakon smrri poprilicno (doslovno shvaceno u djecjoj dobi, s tim bih imala i sigurnosno problem). Doduse, raznorazne okolnosti sunmi u tome pomogle (ateisticko naslijedje), tako da kod mene bas nije samo moj stav. Danas ima toliko dobre lit za djecu, od carla sagana i odnosa prema smrri, preko humanizma, malo kasnije dawkinsa. Nije objasnjenje uopce problem. Smrr je problem i, po meni, n treba ga minorizirat, i uvijek poatoje objasnjenja prihvatljiva svakoj dobi - Kralj lavova i krug zivota npr. Sto se tata ukaze u oblaku je iluzija koja nam treba i lako se objasni u smislu da su dragi ljudi u nasem.sjecanju. I super je kako tata njemu nista ne govori (ne vodi ga), nego ga se samo par puta sjeti.
Što se tiče toga da "nema ništa loše da deca idu na veronauku", ja mogu sastaviti ceo spisak ružnih stvari koje je moje dete čulo o sebi isključivo jer ne ide na veronauku, a da su joj te stvari rečene bez ikakvog povoda mogu potvrditi jer su rečene više puta preda mnom. Dakle, ono što se na našoj veronauci sigurno za ove četiri godine nije učilo je tolerancija različitosti, sasvim sigurno ne ni floskula "ne osuđuj", pa čak ni osnovna ljudska pristojnost "poštuj starijeg od sebe".
Dakle, ono što ja svojim očima vidim je da su deca koja idu na veronauku nenaučena pristojnosti, toleranciji, odmeravanju reči, prepuna su predrasuda, pogrešnog rauzmevanja čak i najosnovnije dogme i sve što su oni od "veronauke" usvojili jeste skup predrasuda, zabrana, pravila, sujeverja, praznoverja i zastrašivanja, uz vrlo nejasne pojmove o samoj veri.
Moguće je da smo mi imali izuzetno loš primer više veroučitelja do sada, jer se kod nas stalno smenjuju, ali, kako Lili sudi iz svog iskustva, tako i ja iz svog. A moje je, što se tolerancije različitosti tiče, čista nula od strane veronauke.
U sustini krscanske religije jest netolerancija, iskljucivost i mizoginija. U nasem balkanskom modelu cijela je stvar dodatno vulgarizirana guranjem crkve u politiku i jasnim interesnim brakom crkve i desnih opcija.
U tom smislu mi je suluda prica o slobodi izbora/ kao sto ne bih voljela da mi neki ksenofobni moron djecu poducava kako su Srbi manje ok od Hrvata, tako ne zelim niti da vjerouciteljica moje dijete poducava da je gay manje ok od straight. Da mi je bas vidjeti tu vjerouciteljicu koja tako podrzava razlicitosti? Mislim ako postoji da bi trebala dobiti otkaz jer poducava djecu direktno suprotno onome sto njen poslodavac (crkva) trazi.
Sent from my iPhone using Tapatalk
A s obz da u udzb (!) vjeronauka pise da su ateisti krivi za auswitz, mislim da su vjernici zadnji koji bi trebali ateiste optuzivat za... rasizam ??
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.02.2020. at 12:01
Il da je zena sveta, sto je samo drugo lice. Ne zelim bit sveta, hocu bit uobicajena. Nema zena-friendly religije, jer nema jos takvog drustva, al sig nije religija ona koja drustvo mijenja u korist zena, ona je tu za cementirat status quo, a treba ga mijenjati.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.02.2020. at 12:04
Ma je, slažem se ja s vama općenito, samo kažem da postoje i iznimke. Naše jako lijepo uči o poštivanju, jednakosti, ljubavi, uopće se ne navode ove stvari koje spominjete. Kažem zasad. Vidjet ćemo poslije kad se popis tema proširi kako će ih se tumačiti.
Za ovo slobodno mogu reći da ne znam jer nit sam odrasla u katolič.vjeri, nit sam išla na vjeronauk kroz osnovnu školu, a kamoli na mise.
1. put u životu sam kročila na misu valjda sa 17-18 godina i to posebnom prigodom.
Apsolutno se slažem, moguće da je ova naša rijetki izuzetak.
Netolerancija i isključivost zaista mogu "krasiti" kako vjernika tako i ateistu.