A koliko treba za tu nesretnu RB iz geografije i povijesti? Bez pretjerivanja mogu reći da je neke od tih zadaća pisao i po 2 sata. I to obično iz tih zadataka gdje mu ja neću pomoći nego dovikujem “nađi u udžbeniku” ili “pročitaj još jednom i razmisli”. (Doduše da budem iskrena ako sjednem kraj njega isto traje 2 sata, jer onda ja to sve po redu, ajde sad pročitaj ovo poglavlje - pa što si shvatio, pa kako to dovodiš u vezu s ovim pitanjem i slično…). A kad se sjetim “Pročitaj povijesni izvor i odgovori na pitanja”… ako su oni normalni. Neke od tih originalnih povijesnih tekstova sam i ja čitala po par puta i opet ne bih bila sigurna što je odgovor na pitanje nego smo oboje lupetali i zaključili da je to što smo smislili dovoljno dobro iako nemamo pojma ima li veze s vezom.
Uvijek se pitam kako to rade druga djeca. Znam otprilike za par djece iz kategorije “5.0” ili malo niže iz njegovog razreda, jedno sve radi s roditeljima, luđi su (i perfekcionističniji) sto puta od nas. A preostalih dvoje uče sve sami, tj. bez roditelja, cca oko 3 sata svaki dan, nekad više-nekad manje, ovisi o ispitima ili ispitivanju. Ali ti "sve sami" nerijetko zovu jedni druge i pitaju za teže zadatke je li ovaj drugi to riješio, i kako, pa si slikaju (to nije kategorija onih koji svaku zadaću traže cijelu poslikanu, ovo su samo štreberi
).
Nemam veći uzorak, ali niti jedan od ovih primjera mi nije prihvatljiv/normalan. Jedni uče s mamom, drugi uče satima i još traže pomoć od prijatelja (od kojih nekima pomaže mama
).
Ovo učenje s mamom je samo po sebi katastrofa. A kod ovih koji uče bez mame sam više od nekoliko puta svjedočila da u 22h dolazi poruka "učio/la sam za ispit cijeli dan, zaboravio/la sam skroz da imamo zadaću, molim te poslikaj mi sve".
U jednu ruku je super kako se snalaze da jedni od drugih traže pomoć, ali mislim da je u pozadini svega puno previše stresa.
Ne kažem da ne postoje djeca koja prolaze s 5, koja rade sve sama, i pri tome se ne stresiraju, ali mi se čini da su to izuzeci, a da je zapravo više ovih stresiranih.
A ako je to cijena petice, ja sam onda za to da djeca prolaze s 4, a s 5 može prolaziti onaj jedan lumen koliko ih zapravo ima u svim razredima neke generacije.
Ako pričamo o vremenu... da baš zbrojim sve zadaće:
- Matematika 2x tjedno blok sat, uvijek zadaća, u prosjeku ću staviti da mu treba 35 min (nekad 1 nekad 2 listića), to je 70 minuta tjedno
- Hrvatski 5 sati tjedno u 3 dana, 2 ili 3 zadaće tjedno, cca 30 minuta po zadaći ako je gramatika. Ako nije gramatika nego nešto drugo treba mu više, ali stavit ću samo gramatiku, recimo 70 minuta tjedno.
- Engleski i njemački, 3 zadaće tjedno, po cca pola sata, 90 minuta
- Pa informatika, povijest, geografija, priroda - pa da je minimalno pola sata svaki za zadaću, to je 2 sata, a kažem nekad potroši toliko samo na povijest
To je cca 6 sati, a debelo sam podcijenila zadnju točku.
Na to dodaj ispite kojih imaju cca 5-6 mjesečno. Tehnički svaki drugi tjedan – ili RB ili izrada nečega. Ponekad mora učiti i likovni i glazbeni. Povijest i geografiju ispituje svaki sat. Plus lektira, projekti, prezentacije.
Nije baš zahvalno to s minutama, već sam se svađala s nekima koji misle da pretjerujem, pa kažu „listić iz matematike je gotov za 15-20 minuta, šta mu treba 30 za to“. Ali ko da je bitno. Pa nisu oni strojevi ni roboti… nije da piše zadaću uz štopericu.
Kad sve podvučem, meni je to previše. Previše mi je što uče definicije iz matematike, previše mi je što uče iz geografije i povijesti, čak mi je i ono što uče iz tehničkog previše. Toliko malo toga zapamte da je to tako uludo bačeno vrijeme.
Nehumano mi je da ima za DZ 6 stranica iz povijesti i 4 iz geografije iz RB, za koje se dobro mora potruditi da ih riješi (uz mamu/prijatelje/google), a da te stranice nikada na satu ne pregledavaju i ne komentiraju nego idu dalje s novom lekcijom, i da im samo 2x godišnje pokupe i napišu u e-dnevnik „ispunjava radnu bilježnicu“. Jedino za prirodu znam da prođu zadaću, i da u dnevnik napiše konkretnu opasku o zadaći.
I kad ste mi ranije pisale „neka manje vremena troši na prezentacije ili zajedničke projekte“, ili „pomozite mu da uštedi vrijeme za ono što treba (učiti)“… to mi je tako nekako tužno. Kad čitam onu temu o srednjim školama, iskreno, uhvati me teška anksioznost. Ali s druge strane razumijem poziciju iz koje mi pišete kad imate stariju djecu.
A ja stojim na točci gdje bi mu rekla da mislim da treba sate i sate potrošiti na prezentaciju i zajednički projekt, i onda još poslije 4 sata biti na igralištu pa otići na trening, umjesto da uči gomiletinu svega i svačega što mu gomiletina neće ni ostati, ispunjava radne bilježnice odgovorima u koje nije siguran, i za koje mu nitko neće dati povratnu informaciju.
Ako se sjetimo da sam ja osoba koja nekad radi 12 sati dnevno ili radi svoje tablice za posao u 2 ujutro, nema sumnje otkuda dolazi taj presing da se sve te zadaće moraju napraviti i da se moraju napraviti kako treba. Ali sam stvarno spremna ja kao ja odustati od toga. Sad samo moram vidjeti je li i on spreman. Jer nije samo stvar da ga pustim da sve sam. Ne želim ga pustiti da on sve sam, a da se to onda pretvori u 4 sata za stolom dnevno i izgrižene jagodice.
Kako sam prije rekla, želim manje stresa, pa neka prođe i s 4.0.
A gdje će se upisati? Stojim na točci na kojoj ću reći i stvarno to želim iskreno misliti i osjećati i ostati na toj točci sljedećih nekoliko godina, a to je „Boli me briga gdje će se upisati“.
 |
|||
Odgovori s citatom
Bubilo Bubich prvotno napisa
.
