Drage moje forumašice! Čitam vas godinama i bile ste mi i podrška i inspiracija sve ove godine dok smo suprug i ja čekali da postanemo roditelji. Sutra je Svjetski dan posvojenja kojeg sam odlučila proslaviti s vama. Ovih dana čitat ćemo i gledati priloge o posvajanju. Poznate osobe već govore o svojoj posvojenoj djeci, a ovo je priča jedne sasvim obične žene iz predgrađa.



Moj je sin rođen s pet godina


Znam, pomislili ste da sam pukla. Pukla kao kokica. U glavi vam se pojavilo mnoštvo upitnika za isto toliko pitanja.

Ne rađaju li se djeca kao male bebe? Imaju li obično oko 3000 grama i dugački su oko 50 cm? Uostalom, svi znamo kakve poruke dobivamo od rodbine i prijatelja kad postanu roditelji: „Danas u 10 sati rođen je naš sinčić Luka. Ima 51cm i 3600g. Beba je dobro, a mama se oporavlja.“ Ili još sažetije:“Rodila se naša princeza Lucija, 50 cm i 3450 g.“

Međutim, ako dobro razmislite o tome što znači roditi se, vidjet ćete da se moj sin doista rodio s pet godina. Rođenjem djeteta dvoje ljudi postaju roditelji, a dijete rođenjem postaje novi član obitelji. Prvo dobije svoj identitet: ime i prezime, nacionalnost, državljanstvo te OIB. Uz roditelje dobije bake i djedove, tetku, strica, ujaka, bratiće i sestrične. I sve to upravo se dogodilo našem sinu kad je imao pet godina. Dobio je novi identitet, roditelje i cijelu širu rodbinu. Stoga morate priznati da se moj sin doista rodio s pet godina. Imao je 22 kilograma i bio visok 116 centimentara. Napredno neko dijete, priznat ćete. A naša poruka rodbini i prijateljima glasila je ovako:“Imamo jednu veliku novost. Postali smo roditelji prekrasnom petogodišnjem dječaku koji se zove XYZ. Kod nas je već neko vrijeme i pravi je blagoslov našoj obitelji.“ Budući da smo ovu obavijest slali preko poruka na društvenim mrežama, uvijek smo pridružili i koju fotografiju. A o tome kakve smo čestitke dobivali povratno, pisat ću u nekom drugom postu.

Vratimo se mi na rođenje mojega djeteta.
Dijete se rađa u mukama, reći će skoro sve majke, ali će odmah dodati da se sva bol zaboravi u trenutku kad privinu dijete na svoje grudi. Moje dijete nije rođeno u mukama, ali je rođeno nakon mnogo muke i patnje. Ne radi se tu o minutama ili satima, ovdje se radi o danima, tjednima, mjesecima pa i godinama. Puno godina. Previše. Bile su to godine začinjene neprospavanim noćima, strepnjama, nadanjima, iskušenjima i razočaranjima. Bilo je tu puno uspona i padova, ali i puno hrabrosti i upornosti. I najvažniji sastojak, LJUBAV. Ljubav je ovdje kao sol u kruhu ili šećer u kolaču. Svi drugi sastojci su dobrodošli, ali ovaj je osnovni. U njemu sve počinje i bez njega ne bi bilo ničega. Tako je i naše dijete prije svega plod naše ljubavi, ljubavi između mene i moga muža. Vraga bismo mi preživjeli sva ta iskušenja, sva razočaranja, sve čežnje, patnje i boli, da nismo imali ljubavi, međusobne podrške i razumijevanja.

I da, u toj zajedničkoj borbi za dijete, ojačali smo i kao osobe i kao par, puno toga naučili o sebi, ali i o društvu koje nas okružuje. Izgradili smo se i promijenili, duhovno se obogatili, promijenili neke svoje stavove i riješili se predrasuda i stereotipa. I kad sad sagledavam sve te godine u braku bez djece, mogu reći da su bile plodonosne u svakom smislu. Danas sam sretna i ispunjena osoba i ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. Sada plovimo morem života u troje, a ja se osjećam kao najbolja i najuspješnija žena, majka, kapetanica…i uživam u svim ulogama svojega života. Ne znam u čemu više uživam. U kuhanju za svoje mornare, u čitanju slikovnica, u zajedničkom gledanju crtića ili zajedničkim izletima u prirodu. I prije sam imala ispunjen i smislen život, a sada je samo taj život dobio jednu novu dimenziju. Ne samo da sam postala majka, što sam silno željela, nego sam dokazala i sebi i drugima da se trud i upornost isplate i da nikada ne treba odustajati od ostvarenja svojih snova. A čekali smo dugo. Dugih pet i pol godina. Mnogi nam govore da nam se dive i da bi oni davno odustali. A ja si mislim:“Ma kakvo odustajanje, ako želiš biti roditelj, onda ne odustaješ. Odustajanje jednostavno nikad nije bila opcija.“ I kao što sam pročitala negdje na forumu:“Ako nije sve dobro, onda još nije gotovo.“