Pridružujem se onima koji zagovaraju jači doručak. I moj je godinama ujutro bio usporen i zapravo i nije gladan, ali ja sam inzistirala na doručku kod kuće još otkako sam se vratila na posao s porodiljnog
pa je to bilo nešto malo dok je išao u vrtić i niže razrede OŠ (ipak je jeo školsku hranu dok je mogao). Problem je nastao negdje u 7. razredu kad mu se apetit povećao, školsku užinu ne uzima (ne sviđa mu se hrana u ponudi - zvuči nekako poznato?), a odbijao je i nositi sa sobom hranu za gablec iz razloga - pazi sad - da mu se netko ne bi rugao što nosi mandarine ili jabuke u školu
Uglavnom, rezolutno je odbijao ikakvo jedenje u školi. Nije u boravku već odavno, ali uglavnom je uvijek u školi 7-8 sati, što znači do 14 ili 15 h, a za pubertetliju u zamahu rasta je to jako dugo vremena bez hrane.
I onda smo kompromisno pojačali doručak. Brzo se navikao na to i nekako je prestao biti jutarnji nejedač ili spori jedač. S tim doručkom izdrži dugo prijepodne u školi. Iako - kad imaju pauzu od ne-vjeronauka i sl., odlaze čoporativno u pekaru i tamo si kupuje kifle i slično, nisam oduševljena izborom, ali ne jede smeće pa se ne bunim. Što kaže Peterlin, zdravu hranu ima doma.
Jedino što još nismo riješili je pijenje tijekom dana, jer on u školi ni ne pije (zaboravi). Sad inzistiram da nosi flašu vode u školu, a kad je već ima u torbi, onda se sjeti i piti. Na žalost, on je takav da ga i na te trivijalne stvari treba podsjećati, ali ne može baš uvijek sve biti kako smo si zamislili...