Kažu za mene da imam strpljenja... grozim se na udarce po guzi... imala sam prve susjede koji su na dijete staro 18 mj. vikali “jesi ti nooormaaaaaaalaaan??!!!”, a petogodišnjaku “majmune jedan glupi”, a ja se zgražavam s druge strane zida...
Jurana bi vjerojatno i začas iskopala moje postove od prije 5 godina gdje objašnjavam kako se ne smije tući i vikati nego lijepo s “ja porukom” sve mirno i dosljedno objasniti .

A danas mislim da bi i meni socijalna služba mogla doći na vrata .

Znam biti živčana i na rubu... ali nije to. Nego, ne razumijem kako oni ne mogu stati i moraju doći do katarze da prekinu neko neprihvatljivo ponašanje.

Sve ono “dječje” - pliz još 5 minuta, a još samo malo, evo sad ću, ne da mi se, nisam gladan, ne spava mi se... sve mi je to normalno i u normalnim i svakodnevnim uvjetima se lakše ili teže izborimo s tim.

Ali kad ih lupi npr. ona danas (5,5 god.), idemo baki na ručak i prolazimo kraj pekare, ja bi pecivo... vidim da želiš pecivo, ali za 5 minuta je ručak, sad ćeš jesti... “hoću pecivo, hoću pecivo, hoćuuu pecivooo”... čučnem, vidim da hoćeš pecivo, ali “Aggrahgharraaaa” - vristeće životinjsko glasanje... “dođi, ajmo se smiriti...”. Životinjsko ponašanje se nastavlja, usput baca kapu i šal na pod na sred staze, pokušava skinuti jaknu (znamo kako je danas bilo hladno)... uzdisem... “smiri se, dođi, nosit ću te, Ajde zakasnit ćemo, znaš da ima i fini ručak i tortu poslije...” ... udara me, odguruje “neću, hoću pecivo!”

Gledala sam poslije na mobitel između poruke “evo nas za 5 minuta, tu smo” i poruke “gdje ste?” prošlo je skoro 15 minuta natezanja s njom na cesti. Dakle, nisam odmah planula. Ali onda sam planula:

Čučnula, zgrabila ju za ramena, i kroz zube odvratnim glasom cijedila: “sad ćeš se smjesta smiriti! Nećeš dobiti pecivo! Ako se ne smiriš, stavis kapu i nastaviš hodati, uzet ću ti triko za nastup i izrezati ga škarama na sitne komadiće.”

Tek tada popusti bijes i prkos kod nje, rasplače se i baci mi se u zagrljaj i place “nemoj molim te”. Neću, ali izvoli se smiriti i idemo lijepo u goste, nećeš sad doći tamo vrišteći inače ću to učiniti.

I smiri se. I normalno dođe do bake. I još joj nonšalantno kaže, kasnimo jer smo se svađali jer sam ja htjela pecivo.

A mene u želudcu stišće jer to sto sam napravila doživljavam istim nasiljem kao da sam ju šamarala ili joj vikala “majmune”. A ne mogu i ne znam ju drugačije resetirati. Kad to radi na cesti...doma kad nešto ne može dobiti počne bacati stvari, udara bebu nogama i slično...

Ali, o njoj sam već dosta pisala i na drugim temama... a slično je i s njim. 8,5 godina, doduše kod njega puno, puno rjeđe, ali kad ga uhvati nešto “neću”, ista stvar... Ljut je zbog nečega i onda šizi, ništa neće, ništa se ne možemo dogovoriti i svaki moj pokušaj ičega ne rezultira ni sa čim. Npr. ljut je jer nešto ne može dobiti, a treba doći jesti i trebamo nekud krenuti. Natežemo se, on neće, dok mi ne procjedi kroz zube “E bas neću”... onda ja odbacujem sve ja poruke, objašnjavanja i slično i pretvaram se u “mamu čudovište”, hvatam za ramena, unosim se u facu i kroz zube cijedim neku prijetnju tipa “ako se smjesta ne pomaknes i dođeš jesti isti tren ti bacam neku stvar kroz prozor/poklanjam sve tvoje igračke siromašnoj djeci jer si nezahvalan i bezobrazan...” i još naravno obavezno dodam urlajući “jedan!!!!!!!” I to bude dosta gadno pa se on na kraju i rasplače i dođe jesti plačući.

Ne kužim, zašto moraju doći do te zadnje granice, da se oni rasplaču, a da ja moram postati odvratna da prekinu neko nepoželjno ponašanje?

Lastane?