Ne znam da li postavljam pitanje na pravom mjestu;
trebam savjet!

U braku sam malo više od 6 godina, jedno dijete.

Ne znam uopće kako bi počela, uglavnom; već 3 godine između supruga i mene nema intimnosti ( prođe i godina dana bez seksa, poljubaca nema odavno i nikako, nježnosti ma ničega). Puno smo raspravljali o tome, mene je jako diralo kad su se te aktivnosti počele prorjeđivati ( sa njegove strane najprije ), razgovarala sam, plakala, molila da nađemo riješenje, bilo me strah raspada braka...Onda bi se on potrudio pa bi neko vrijeme to bilo bolje, ubrzo opet po starom. S vremenom sam i ja prihvatila takvo stanje i potpuno se prestala trudit. I sad je situacija upravo kako sam gore opisala, nema više ničega.

Što se tiče njega kao oca, ili naše financijske situacija i svih drugih segmenata koje čine brak, sve je u redu, solidno. Nema svađa, nema nesuglasica...

Ali mi živimo kao cimeri, kao brat i sestra doslovce.

Sada sam ja pokrenula temu budućnosti i ostanka u takvoj zajednici i spomenula sam razvod kao opciju.

On to ne želi i kaže da pokušamo ponovo, da se sve to može vratit.

Bilo mi ga je žao, vidim da bi uistinu patio da do razvoda dođe.

A ja ne mogu ,nemam više niti jedan osjećaj prema njemu u tom nekom ljubavničkom smislu, ne mogu zamisliti da spavamo skupa, ni da se ljubimo ,ma ništa...

Volim ga i poštujem kao brata, ne znam da li se uopće mogu izrazit...

Grozno mi je, htjela bi van, a žao mi je njega užasno... Nesretna sam, nezadovoljna i frustrirana ovom situacijom a nemam hrabrosti za neki radikalan potez pa što bude...Ima li ovdje pomoći?