Nema dalje. To su limiti, ne može se pomoći. Kod nemalog broja bolesnika i bolesti se ne može pomoći. To je moja percepcija psihoterapije.sasa prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Nema dalje. To su limiti, ne može se pomoći. Kod nemalog broja bolesnika i bolesti se ne može pomoći. To je moja percepcija psihoterapije.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 17:00
Sto vam je ta promjena osobnosti?
Pa mijenja nam se osobnost cijelo vrijeme, ne radjamo se i ne umiremo apsolutno isti. Mijenjaju nas ljudi oko nas, dogadjaji, a mozebitno i lijek. Sta's.
Mislim da su spomenuli ne promjenu osobnosti, negu ukidanje poslovne sposobnosti. A mijena se, da. Pitanje je postoji li. Čitam Harrarija sad, Homo Deus, on iznosi argument da ne samo da nema znanstv. uporišta za dušu, nego ni za "ja", ni za "karakter", naše "iskonsko ja" - neki pokusi s miševima kojima su strujom izazivali želje skreni lijevo - skreni desno. Sve je kemija. Kod moje psihičke boslnice nije se mogla resetirat da bude OK i funkcionalna - po toj teoriji kojoj sam sve sklonija vjerovati.
Ali to naprosto nije tocno. Znanstveno gledamo nije tocno. Velikom vecini bolesnih se moze pomoci.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Promjena osobnosti je ono kad nekome tko je stalno živčan, napet i agresivan prepišeš nešto za smirenje, a on to neće jer “to nije on, tako smiren”.
Ali moraš nam dati da sumnjamo u tvoju izjavu jer smo doživjeli drugačije.
To je ko ono kad kažu “ne vjerujem u istraživanja jer ne poznajem takve ljude, svi su oko mene drugačiji”.
Nemam ti što reći na to jer je to tvoj autoritet, a ja ne čitam znanstv. članke. Tj. vjerujem da se "većini bolesnih" može pomoći, ako računaš da su bolesni zapravo u nekoj blažoj privremenoj krizi (je li to bolest ili ne - ne znam). Ovim "pravim, teškim bolesnicima" - ne znam koliko. Ne mogu biti pozitivna. Pitala si nas percepciju. Moja je takva. Ne mogu ja tebi al pari stručno odgovarati.
Ina, Bubilo, i sve koje ste pisale na drugim temama i sada pišete na ovoj, želim da vam se zahvalim na vašoj volji i da vas zamolim da pišete i dalje. Od pre nekoliko meseci smo i mi ta "obitelj" koja treba da se pobrine za stariju mentalno obolelu osobu (ja nisam u krvnom srodstvu sa njom, vrlo slično kao BB, pa mi je mentalni odmak lakši), i puno mi znači kad čitam vaša iskustva, bez obzira što nisu ružičastog hepienda... Ova tema mi je nešto najutešnije u poslednjih nekoliko nedelja, makar vidim da i druge porodice udaraju u iste zidove institucija, i drugima misli idu u sličnom smeru kao i moje, i drugi traže odgovore na ista pitanja kao i ja...
Nema frke. PP-aj ako što treba. Nadam se da se sasa neće ljutiti, ali ja ti mogu dati iz prve ruke o as-is stanju, a ne kako bi trebalo biti. Ja mislim da preko PP-a imam kontakte s jednim brojem forumašica koje imaju baš teške bolesti u obitelji, jer sve završimo u istom kupusu - kad bi se ja ogolila, onda bi i one krenule. Koji put ti treba podrška peera, oni će te razumjeti. A ja, (valjda, ali ne znam, možda i odmažem, jer nisam stručnjak), pišući o tome, i svoje traume malčice "ližem". Isto kao i na potpomognutoj. Drži se!
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 17:22
Moj primjer s odgovornošću:
Ja: dobar dan, ja sam obitelj, vas pacijent ne uzima terapiju
Dr. opće prakse: da, prepisani su, ali vidim u sustavu da ih nikad ni ne podiže u ljekarni. Uzima samo one za tlak.
Ja: sto da radimo?
Dr.Op: Ja tu ne mogu ništa.
Odem psihijatru: ne možete ništa. Samo policija, hitna, prisila.
Odem u CZSS: dr. opće prakse nije u pravu, ona bi trebala reagirati. Je li osoba opasna po život za sebe i druge?
Ja: nije
CZSS: ne možete onda ništa, možete izazvati scenu pa policija, hitna, prisila.
Ali nije bitno... sad se čini da ja i Ina istresamo tu svoje frustracije, a ti se boriš s tim da kod nas svaki sustav tu i tamo malo zakaže.
Evo jednostavno pitanje, što rade u Finskoj kad je u obitelji oboljeli od shizofrenije? Imaju cijeli sustav podrške pretpostavljam, ovdje ga nemaš, je li tako?
I da je stigma jednaka aposlolutnoj nuli, ako ti imaš sustav podrške na klimavim nogama, nećeš nikada sve te ljude kojima je to potrebno ubaciti u sustav liječenja, sustav podrške... jer ljudi vide problem sa sustavom.
I na kraju, kao netko tko ima iskustva sa shizofrenijom s jedne strane, i kemoterapijom djeteta s druge strane, svaka bolest, i psihička i fizička ima neku stigmu.
A mi smo samo jedno malo jadno balkansko društvo koje ne se zna izdići iznad svojih pretpotopnih ideja i svjetonazora.
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 23.01.2020. at 17:25
Pod promjenom osobnosti mislim da sebta osoba koja je nekoć bila vedra i turboaktivna pretvori u zombija koji cijeli dan spava ili gleda u jednu točku. Krivi lijek? Možda, ali jedini je bio ponuđen.
Ovdje nije riječ o šizofreniji, nego o netretiranoj depresiji sa suicidalnim pokušajima.
Lijek od kojeg se zakoče ruke i noge (položaj "hrčka"). Lijek od kojeg se noga kontinuirano trese. Lijek koji baci u katatoniju. Lijek koji izazove paranoične napadaje. Mislim da je moja probala sve tada dostupne na tržištu jer je imala privatnu skrb. Ne znam je li bi s to kvalificiralo kao prihvatljiva nuspojava. Njoj je to sve bilo koma. Mislim da promjena osobnosti = dg. obziljen psihičke bolesti, to ide jednos drugim, teško reći meni laiku što je od lijeka, a što od bolesti. A kamoli u tom tangu što je od čega krenulo i kamo vodi.
E da, zaboravila sam napisati ključno o odgovornosti, u CZSS-u mi zaključe razgovor: ali vi morate brinuti o osobi, to je vaša odgovornost kao obitelji.
Ina i BB ja se fakat nit ljutim niti vam uzimam pravo na vasa iskustva i dozivljaje, dapace sve sto osjecam kad vas citam je zalost sto ste prosle ili jos prolazite takvu muku. No pitanje ostaje, evo tvoj primjer BB. Ako pacijent ne zeli piti lijekove, to je u domeni njegovih ljudskih prava- tko bi ga i kako trebao natjerati? Ja kao jedini nacin vidim ovo o cemu pisem. Sto siru podrsku, sto vecu inkluziju oboljelih, sto vise dnevnih bolnica, suportivnog osoblja etc. Drustvo moze puno napraviti da olaksa obitelji, puno vise nego sam psihijatar.
Da, vidim da je ovo s "provociranjem incidenta" savjet koji nas je dosta dobijalo.
Je li to funkcionira bolje u Finskoj - ili je li Finska bila metaforička? Kako to izgleda u praksi, iz perspektive bolesnika i obitelji, možda imaju neki konkretni podaci... nemoj se sad ubit od kopanja, iskreno - postoji šansa da ni u to neću vjerovati, jednostavno sam previše istraumatizirana.
Hvala
Pretpostavljam da bih sad mogla pitati je l se onda treba pokrenuti postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pa da osoba ne može sama o tome odlučivati?
Ali i to zvuči besmisleno, opet nužno završiš na prisilnom liječenju.
No, dobro, shvaćam, ako neće - neće i to je tako.
Ali barem zadržavam mišljenje da neće jer je turbo bolesna, a ne jer brine oko stigme.
Top.
Finska kao primjer uređene zemlje.
A može i SAD, ovo sto je Kaee opisala zvuci kao raj na zemlji.
S poantom, da je važniji uređeni sustav nego puko postojanje ili ne postojanje stigme. Ali valjda je to povezano. Ako postoji uređen sustav, stigma je manja.
Ja totalno sad valjda padam s marsa. Dio osoba koji rade sa mnom ide na psihoterapiju, neki uzimaju psihofarmake, ili su ih uzimali kad je trebalo. Mozda ce opet. Imali smo i lijecenu alkoholicarku (otvoreno je o tome govorila i u procesu zaposljavanja) na visokoj poziciji direktorice, takodjer je uzimala lijekove iz spektra u vrijeme lijecenja, a i nakon iznenadne smrti supruga u 46-oj godini. Odabrala sam je za drustvo jer mi je odgovarala kao suradnica, poznanica, kasnije i prijateljica. Nije imala rogove, a spada valjda u kategoriju psihickog bolesnika.
Netko cija je psihicka bolest toliko intenzivna da bih primijetila da zbog nje ne mozemo provesti pola sata pauze vise nego vjerojatno uopce ne radi.
A da vidite jedan konkretni državni dom u RH za psihički oboljele osobe, strava. Mala skica: svi leže pod lijekovima, od prozora samo oberliht (kao neka skladišna zgrada, nema noćnih ormarića, od prozora samo oberliht mali i vrata)- leže u robi, njih tipa 15-tak staraca, za WC i jelo idu u drugu zgradu. Riječi u grlu zamru.
Vjerojatno si u pravu.
Ja moram reći da ne vidim nikakvu posebnu stigmu oko sebe, a živim u manjem i relativno izolovanom mestu, u poređenju sa BG, Zagrebom ili Splitom.
Čak naprotiv, imam utisak da je stigma puno manja, ono, svi se znamo, svako zna svačiju dijagnozu svega, od polnih bolesti do sarkoma i depresije, i svi su prihvaćeni ali na neki bizaran i nefunkcionalan način.
Tačno se zna koga u Pošti treba pustiti preko reda jer je mentalno bolestan i agresivan, kojem se detetu u školi treba skloniti sa puta jer ima psihijatrijsku dijagnozu, koji komšija šeta oko tvoje kuće u ponoć jer mu se stanje pogoršalo, kog je porekla i uzroka modrica ispod šminke one komšinice sa nervoznim mužem policajcem itd itd. I nema tu nikakve stigme, svakome se podjednako kaže "dobar dan", porazgovara par reči i proda roba u radnji, i deca se sva i dalje međusobno druže.
Ako se mentalno bolesne osobe i izbegavaju, to je mnogo češće zbog prethodnih loših iskustava nego zbog stigme predrasuda.
Sa druge strane, ono čega nema: nema sistema podrške i edukacije, nema udruženja, radionice, predavanja, gde bi se savet tražio i dobio kontinuirano, nema asistenata za decu sa psihijatrijskim dijagnozama, nema nikakve pratnje ili podrške mentalno oboleloj osobi dok obavlja svakodnevne aktivnosti na javnim mestima...
Upravo to nepostojanje sistemske podrške rezultira stigmatizacijom: jer ljudima dosadi da se sklanjaju svojim obolelim sugrađanima, ili preko svojih ličnih granica izlaze u susret osobama koje očigledno ne treba da budu ostavljene da same ulaze u interakcije sa drugima dok su u nekoj akutnoj fazi bolesti.
Tj. i meni izgleda da stigmatizacija uopšte nije uzrok nelečenja, naprotiv, nego je ona posledica nepostojanja razrađenog sistema lečenja, naročito u slučajevima kada obolela osoba smatra da ne treba da se leči, ili se grozi nuspojava.
Eto, ipak nisam izdržala da ne pišem...
Posljednje uređivanje od pulinka : 23.01.2020. at 18:07
A ili to, ili ono s ne znam kakvim nuspojavama. Problem je ako je to jedini lijek, istina. Ali valjda se moze promijeniti lijecnika, ako prvi ne zeli propisati nista drugo? Ovaj moj siroti muz kojeg trenutno razvlacim po forumu je morao donijeti odluku prije nekih cetiri godine hoce li uzeti antibiotika X i vjerojatno ostati ziv nakon upale pluca, ali izgubiti mogucnost samostalnog hodanja zbog kontrakcije tetiva (koje su vec bile kontrahirale), ili ce uzeti antibiotik Y, vrlo bezveznih ili nikakvih nuspojava, uz koji vjerojatno nece prezivjeti upalu pluca. Odabrao je vjerojatnost zivota i nikad vise nije napravio samostalan korak. Jeb'ga. Mislim, u tom trenutku je bio sasvim u mogucnosti racionalno razmisljati pa je ovo bila jedina suvisla mogucnost.
Jos jedan od dva spomenuta momenta koji ukazuju na stigmu su spomeni "guranja lijekova" prije terapije. To mi se cini sasvim normalno--kako ces na terapiju, ako nisi u stanju funkcionirati? Muzu su "gurnuli lijekove" i tek nakon dobrih 6-8 mjeseci je terapija postala nesto na sto ide spreman, uz zelju i potrebu, a sa sobom odnosi rezultate. Prvih 6-8 mjeseci gurnutih lijekova, ja sam trcala u krug i cupala kosu, uglavnom svoju. Nisu lijekovi bauk; ponekad samo treba vremena za pronalazak pravog lijeka, a i prave doze. Njegov lijek su promijenili jednom, a doza je isla od 25 do 200mg. I sad je super. Nije uzimanjem lijeka cak niti potpisao ugovor za cijeli zivot; prestat ce ga piti kad--i ako--postane ponovno sposoban funkcionirati na nacin koji ga zadovoljava (a i nas, s obzirom da smo obitelj) bez lijeka.
Ovo mi je upalo u oko kao drustveno uvjetovana stigma. Ne pada mi na pamet niti jedna "psovka" iz svakodnevnog engleskog jezika u kojoj se odlazak na lijecenje baca kao neka bezobrazna preporuka. "You're nuts/crazy" uglavnom nosi ponesto drugaciju poruku, a i sve cesce se izbjegava bas zbog toga sto izvrce znacenje tih rijeci na nesto saljivo (sto psihicke bolesti nisu).Recimo, ako neka moja prijateljica ima problema u životu i vidim da je zbog toga nesretna, vrlo vjerojatno ne bi smatrala uvredom da joj kažem da bi joj možda koristilo da potraži pomoć u vidu psihologa/psihijatra. Ali ako joj nakon neke njene izjave koja se meni osobno ne sviđa, kažem da se ide liječiti, pa.. logično mi je da sam onda rekla nešto uvredljivo.
Mislim, ni tu svakako nije nista savrseno. Ruralna Amerika ima strasan problem nedostupnosti psihijatara, psihologa, psiholoske pomoci opcenito. Ako osoba s psihickim problemima ima jos i drugih zdravstvenih situacija, gotov si. Osjetili smo mi svakakve krajeve, deblje... i jos deblje, a i osjecat cemo ih jos. Ali usprkos tome, barem nije nikakva stigma i sramota. Mozes ono, bez problema, na fejsbuk napisati da trebas psihijatra. Toliko je banalno.
Majko mila kad pročitam postove od ine i BB srce me stegne, cure šaljem vam veliki :grouphug:
Ne znam kako sam zaboravila slučaj moje nekadašnje kolegice koji je jako tužno završio. I ona a poslije i kćer su bile hospitalizirane u nekliko navrata u Vrapču. Kad mi je prepričavala u dobrim fazama kako je to tamo izgledalo, srce mi je plakalo od tuge.
Kaže da ih je molila, baš molila da joj ne vežu onu košulju da je skroz onesposobe, užasno ponižavajuće njih par jakih muških na nju jednu samu, da su je toliko kljukali lijekovima da je samo spavala i bila kao biljka, nitko nije s njom razgovarao. Ja ne mogu dokučiti poantu takve vrste liječenja nikako. Ona sad ima faze kad normalno funkcionira i faze kad je van realnosti.
Nismo se čule par mjeseci.
Na poslu jedva funkcionira kad je u tim fazama i nitko joj nikad unatoč svemu nije oduzeo posl.sposobnost. i tako njih dvije žive svoj život (s mužem).
To nije život, puko preživljavanje.
Dijelim inino mišljenje da nekim pacijentima nema pomoći uz svu suvremenu medicinu. Nažalost.
Al treba naći način za zaštitit obitelj da ne prošvikaju svi redom.
Nisam citala otpocetka, sad ne stignem.
Nazalost, imam blisko iskustvo sa shizofrenijom (navodno u blazem obliku, ne mogu zamisliti kakav je onda tezi).
Nije to stigma, nego realnost. Nikad nece biti ni dobro ni bolje. Nema tu lijecenja. Jedino sto je pod terapijom lakse prezivljavati. Kakva inkluzija, poslovna sposobnost? To su bajke za malu djecu.
Pulinka kad bolje promislim, zapravo bi to i moglo biti da je stigma posljedica neuredjenog sustava a ne uzrok.
Kaae, bome su mi i tvoji primjeri ekstremni pokazatelji društva u smislu da bih se ja pitala što se dogadja u tom društvu da toliki postotak ljudi treba psihijatra ili redovito živi na lijekovima kao da pričamo o konzumaciji voća svaki dan.
Ili si možda mislila da ih nije baš toliko puno al da je to posve uobičajeno i normalno da se ljudi ne čude kad netko traži psihijatra na preporuku preko fejsa?
Posljednje uređivanje od Lili75 : 23.01.2020. at 19:36
Ovo se ne bi smjelo dogadjati nikada i nikome. Žalosno i tužno.
Uh. Da, tako se meni cini iz mog iskustva al mi je bilo bad bas tako napisati. To su teske bolesti za koje pomoci nema. Sasa kaze da ipak nekih pomaka ima, al tesko mi je vjerovati, ja mislim da je to taj bias struke jer se ne dogadja njima osobno i jer nije produktivno radit s tim stavom, mozda neke generacije psihijatara i farme nesto iznjedre za buduca pokoljenja. Da tog nekog optimizma nema ne bi se nista ni radilo. I nama su bili rekli da je ono bilo blazi oblik.. Znam da mpo-ovci ziher potiskuju sve one kojima nisu pomogli i misle da su ti manjina (cisto sumnjam, mislim da je 50-50 ove kojima uspije i ove kojima ne). Oni zive s mislju pa kolikima sam pomogao, a potiskuju donju polovinu ledenjaka kojima nisu A forumasice znaju forsirat spiku sve cemo imat.mirisne zamotuljke, a vas 50 posto ostalih...ne zelimo vas bas gledat. Daj boze da je tako, nama vise nije aktualno pa ne pratim vise pozorno, a jos se bolest nije pojavila u mladjima... prerealna sam za rec nadam se da nece, al necu zasad o tome unaprijed dumat.
Pa Lili kad ja zbrojim sve ljude oko sebe za koje znam da “kradu” normabele jedni drugima unutar kućanstva, u smislu netko u kućanstvu ih dobiva na recept, a uzimaju iz kutijice i drugi kad im treba da se smire... ili razne druge tablete za smirenje, koliko ljudi su alkoholičari, koliko ima stvarno konstantno ljutih, bijesnih, neuravnoteženih na razne načine, ne misliš li da smo i mi društvo kojem bi to samo pomoglo. Pa ja sad iz rukava izbacim barem 5 ljudi za koje mislim da bi bilo upravo sjajno na odu malo na psihoterapiju.
Pa lili, upravo je to problem sa stigmom. Koliko ljudi trosi inzulin jer im zivot ovisi o njemu? Imaju dijabetes; sistemsku, endokrinu, autoimunu bolest. Problem s brojem oboljelih od dijabetesa je svakako posljedica modernog drustva. Koliko ljudi svakodnevno odlazi ortopedu jer su uganuli glezanj ili slomili rame? Ili uzimaju terapiju za migrene, ili MS, bez kojih ne mogu funkcionirati.
Kao i povecan broj osoba koje trebaju pomoc za bolesti iz spektra psihickih bolesti. Nije svatko sa psihickom bolescu automatski za zatvaranje u ustanovu. Naprotiv. Vecina osoba nije. Ali nije sramota, nikakva, uzeti lijek koji ti treba u nekoj akutnoj krizi.
Sigurno uzimas neki suplement, magnezij, sto god? Sto ce ti to? Mozes sigurno i bez, ili ne mozes? Na forumu uopce nije problem napisati da trebas magnezij ili klavocin. Zbog stigme, ne zbog toga sto su oni, eto, za svakoga, a dijazepam je samo za one koje se skriva u podrumu (ili za narkomane, kucne ili deklarirane).
Npr za manicnu depru su karakteristicne epizode ludog trosenja, uz brojne druge stvari, ono cijela placa i cijeli raspolozivi minus u jednom danu. Il kod drugog bolesnika od iste bolesti u par dana tijekom jedne epizode nabije tf racun s kojim se zezaju potomci nakon smrti koji je narastao do svote koju ovi ne mogu otplatiti. Taj dio je mozda psihijatru nevidljiv, ta svakodnevica, to rjesava ta bidna odgovorna obitelj. To potone ispod radara.
Nije tu drustvo nista smrdljivije od nekog drugog drustva (modernog, ne pricam o prasumskim plemenima ili tibetanskim monkovima), samo nije sramota traziti pomoc oko svakodnevnih problema, a da nisu gips ili inzulin. Svi smo mi pod stresom, ovakvim ili onakvim, fizickim i psihickim (a jedno utjece na drugo, u oba smjera).
U krajnjem slucaju, normabel je klasican lijek za trudnocu u Hrvata, a onda, kako kaze Bubilo, popije svatko po malo.
Trudnice ovdje ne lijece trudnocu normabelom, na primjer. Ali uzimaju neku drugu terapiju, kompatibilnu s trudnocom ili dojenjem, ako im je potrebna za normalno funkcioniranje (zbog fizickih ili psihickih oboljenja). Sve vise i aktivnije se lijeci postporodjajna depresija, sto je super. Stvarno super, jer nije ok zeni u tako ranjivom periodu reci da odhebe u troskocima jer je, eto, tesko biti roditelj. I nasoj babi je tako bilo!
Ja pretpostavljam da i psihijatri moraju imati odredjeni odmak, inače bi i njihova psiha jako nastradala da su 100% full " in" u svakom slučaju s kojim se susreću.Vide odredjeni napredak kod pacijenta, al ne vide ono iza kako je ostatku obitelji živjeti s takvom osobom 24h dnevno.
Ja ne znam jel postoji mogućnost i radi li se to u praksi da psihijatar nekad pozove na razgovor članove obitelji jer je život pacijenta u uskoj korelacijom s njima odnosno njihovim odnosom i suživotom.
Možda će bolje netko iz obitelji reći kako pacijent podnosi lijek nego sam pacijent (psih.bolesnik koji prima tu terapiju).
Zanimljivo da nisam čula da ljudi imaju takav problem s lijekovima koje moraju piti radi problema sa štitnjačom, iako i oni itekako utječu na raspoloženje. To ipak ukazuje na tu stigmu uz psihofarmake
Da , to je to.
U takvom slucaju kad to imas u blizini stigma je zaista najmanji problem.
Stigmu si mogu" priustiti" samo laksi poremecaji.
Zasad ni kod nas nema pojave u mladjim generacijama, jednu generaciju je ocito preskocilo (nakon sto se u dvije pojavilo, za starije nemam podataka). Ne mogu reci da me nije strah; imam troje djece - sto ih je vise, veca je sansa da netko oboli.
Definitivno ima dijagnoza kod kojih psihoterapija moze pomoci, ali neke su prilicno beznadne.
pa valjda postoje neke službene statistike prevalencije bolesti, "uspješnosti" liječenja, ili u kojoj mjeri je moguće osigurati funkcionalan život i suživot
i nemojte misliti da u bilo kojem smislu omalovažavam vašu patnju, ali shizofrenija nije jedina mentalna bolest
dismissat cijelu granu medicine jer nažalost postoje ljudi s nesretne strane statistike kojima se nije moglo pomoći ili im nije bila pružena adekvatna pomoć mi također čini pristranim gledanjem na problem
I manican depresivac nikad ne prihvati dg., po mom iskustvu. Ne zbog stigme. Nepojmiljivo mu je to. Lijekovi su koma. Prihvati samo da treba pomoc u depra stanjima i terapiju za to. .Manicna stanja su izazvali lijekovi, los psihijatar (pa nije na kraju nijedan dobar koji bi to stanje tretirao, svi oni imaju hidden agende), lose okolnosti itd. Normalno da nece uzet lijek za maniju - pa tek mu je sad granulo sunce (njemu, ostalima pada mrak). To je u glavi manicnog depreaivca. Ja sam bio malo tuzan, a brate ko nije, manije su prebrisane, pretjeruje okolina.
Pisala sam slično kao ina, na to sam mislila.
Pa ne bas. Ja sretno kljucam eutiroks. A bome haldol ili litij ne bih. Znas li ti koje sunnuspojave tih lijekova? Usporedba s lijekom za stitnjacu je nebo - zemlja.
Kaae možda me nisi shvtaila, naravno kome treba da će koristit ono šzo mu pomaže, pa to uopće nije sporno.
Meni je sporno kako si ti prikazala korištenje svih tih lijekova kao nešto tolilo često o uobičajeno u svom okruženju koa da pričaš o uzimanju aspirina i andola. Ne prićam o stigmi.
Meni su svi ti lijekovi samo lijekovi koji nekome za nešto pomažu.
I mislim da su bolesnici pravi, teski, u stalnoj vazi vjeujem - ne vjerujem svom psihijatru. Nema tu prepustanja skroz. Ima manipuliranja i od strane pacijenata, ziher. Ne znam koliko to mogu, al da se do kraja uspostavi odnos povjerenja od strane bolesnika - sumnjam. Jer on bi samo jedne vrste lijekova. Druge ne bi. Pa je stalno u izazovu i potrebi i njemu probat zmuljat. Eno, coksina 'divna osoba' je to uspjesno napravila.
Zato ja bježim od svih lijekova dok mogu upravo zbog nuspojava.
Pa ne, ja nisam htjela dismissat cijelu granu medicine... ja samo na 4 stranice već pokušavam dočarati zašto mislim da nisu svi razlozi nelijecenja povezani primarno ili presudno sa stigmom.
Gdje ćeš gore stigme od toga da cijeli tvoj kvart ionako cijeli tvoj život zna kakav ti je roditelj.
Ovo je najbrži topic u zadnje vrijeme.
Ako netko nije bio na forumu 24 sata, nastradat će dok pohvata
ok, samo meni je zadnjih par stranica dominantan dojam da psihijatrija ne može pomoć ničemu
Betty, meni se cini da ne dismisamo cijelu granu. Blaze stvari vjerujem da su rjesive il se mogu nekako drzat pod kontrolom. Nekakva akutna stanja - tipa ko frendica od kaae koju je trigerirala smrt muza npr. Gestalt, terapije od god-dvije, kratka farmakoterapija pa da popijes normabel i hellex - ne pricam ja o tome. Meni je psiholog dosta pomogao, morala sam, doduse, slomit otpor zbog iskustva s teskom bolescu i psihijatrima. Samo su se javili i ljudi koji imaju iskustva s teskim bolestima i iznose i svoju percepciju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom