A kad je sasa otvorila topic malo u stilu branimira bilica, ja sam dobila poriv napisat kako to izgleda kad je stvarn gadno, vecinu vremena, desetljecima. Jer je to moje iskustvo.betty blue prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
A kad je sasa otvorila topic malo u stilu branimira bilica, ja sam dobila poriv napisat kako to izgleda kad je stvarn gadno, vecinu vremena, desetljecima. Jer je to moje iskustvo.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 20:03
Branimir Bilić.
Da; kod nas barem. Vjerujem da nije lako koordinirati taj odnos (ni psihijatru, ni psihologu/drugom terapeutu). Njima je njihov pacijent jedina obaveza, tako da je komunikacija vrlo jednostrana. Recimo, najlakse je objasniti tako da mi odgovaramo na pitanja, a feedback je u rasponu nepostojeceg i minimalnog (nema u principu nikakvih komentara van normalne kurtoazije). I to je ok; to nije nas terapeut. Nakon jednog od razgovora s psihijatrom mi je doslo da se sama prijavim na lijecenje, cisto zbog meni-tad-cudnog nacina razgovora sa mnom.
Uglavnom, kao clan obitelji, smijem/mogu/traze me da posaljem sto zelim, kad zelim, ili da nazovem pa da me saslusa medicinska sestra. Pomazu im takve informacije.
Za hands-on razgovore s cijelom obitelji, za to postoji family therapy. To cemo vjerojatno uskoro; do sad nije bilo smisla, s obzirom da je trebalo prvo dovesti u red kriticnu situaciju/osobu.
Pa svi pišemo svoju percepviju, vidjenje, a kud neće oni koji nažalost imaju višegodipnje iksustvo života s takvom osobom.
a možda je dobro se da se otvoreno priča o iskustvima, vjerujem da je već samo venitliranje barem malu mrvicu iscjeljujuće, ali svejedno (uz svo dužno poštovanje i suosjećanje) se vrlo lako upadne u zamku donošenja zaključaka na temelju pojedinačnih iskustava
a da si meni napisala da sam nešto rekla u stilu branimra bilića bih se uvrijedila(nitko ne reče, jel se smijemo smijat
)
Kaae pa to je već nešto, vjerujem da dosta znači a posebno kad bude family therapy.
Pa svi pišemo svoju percepciju, vidjenje, a kud neće oni koji nažalost imaju višegodišnje iskustvo života s takvom osobom.
Dapače to je relevantnije od nagadjanja nas bez tog iskustva
Otkud ovaj moj post ovdje a ne gore ??!!
Ja se nadam da se možemo smijati. Uz osmijeh je sve lakpe u životu. Barem meni.
Nisam mislila bit uvredljiva, nego meni je to bilo apstraktno, a ja mogu odgovrat samo iz svog iskustvenog blatnog ratnog rova jer su neke situacije su bile ko ratiste, neke scene ko scene iz serije csi sa stonstvari na podu itd.. I zato jer mislim dan vezano za stigmu i nepijenje lijekova, nije kod teskih sama stigma glavni uzrok nego strah od nuspojava i stanja u koja ces ovaj put upast, odbijanje uopce vidjet da ti u nekom stanju pomoc treba. Npr, cini minse da ce je depresivci puno cesce potrazit od manicara - manicarima je super,n kog vraga bi se lijecili, i to bas sad, bas sad kad im je konacno krenulo, drugi su ludi, a ne oni!
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 20:13
Ma slazem.se - pa ja imam otezi bias, znam to. Ja uvijek imam poriv dodat malo svoje tezine...meni bude lakse. Isprike na bilicu.vrlo lako upadne u zamku donošenja zaključaka na temelju pojedinačnih iskustava
a da si meni napisala da sam nešto rekla u stilu branimra bilića bih se uvrijedila
Što se mene tiče možemo se smijati, ja se u svom životu znam smijati oko svegaa možda je dobro se da se otvoreno priča o iskustvima, vjerujem da je već samo venitliranje barem malu mrvicu iscjeljujuće, ali svejedno (uz svo dužno poštovanje i suosjećanje) se vrlo lako upadne u zamku donošenja zaključaka na temelju pojedinačnih iskustava
a da si meni napisala da sam nešto rekla u stilu branimra bilića bih se uvrijedila.
Ali ne pričamo samo i isključivo o svojim pojedinačnim iskustvima s ciljem da totalno ubijemo u pojam jednu struku i sustav oko nje ... stavljamo naglasak na stvari izvan sasinog svakodnevnog profesionalnog iskustva, iz kojeg ona, sigurno opravdano, ističe da tu ima jako puno borbe sa stigmom. I ima. Ali ima i još taj jedan cijeli svijet onoga što nikada ne dođe u psihijatrijsku ordinaciju, a koje se ne može staviti samo pod kišobran “stigma”, nego i hrpu svega drugoga.
razumijem. moj obiteljski primjer nije bio tako razarajući, odnosno jeste, ali je situacija doista dovedena u kontrolu - u okvirima mogućeg s tako teškom dijagnozom. Ne bez posljedica po obitelj, naravno. Mislim da su kolateralne žrtve s teškim bolestima gotovo neizbježne. Odmak je jedino rješenje, a ne možeš se odmaknuti od npr. roditelja kad si dijete itd.
Ja mogu samo jos jednom doci i napisati ono sto ZNAM- ne mislim, ne nagadjam, nego znam. Lijecenje psihickih bolesti, ukljucujuci najteze- shizofreniju, bipolarni itd je cesto uspjesno i jako vazno. Inkluzija i radna sposobnost nisu nikakve bajke/ nego dapace itekakav realitet- nazalost kod nas ne- ali ne radi prirode bolesti nego zbog izostanka socijalne komponente psihijatrijske skrbi. Mislim da je u redu da ljudi iznesu svoja neposredna iskustva- iako bi i tu malo distance dobro doslo- npr haloperidol se danas u kronicnom lijecenju shizofrenije gotovo uopce ne koristi, a prije 20 g se itekako koristio. I ima grozan profil nuspojava- no u medjuvremenu se razvilo nekoliko generacija antipsihotika. Mislim da bi inace svi koji pisu na temi, a osobito prije nego sto donose iskustva iz druge/trece ruke trebali i sami razmisliti o komponenti drustvene odgovornosti. Psihijatri ne kljukaju lijekovima i ne vezu pacijente u kosulje dok ih ovi mole da ne- fizicka restrikcija je strogo definirana zakonom o zastiti prava pacijenata sa dusevnim smetnjama i primjenjuje se samo kad se pacijent neposredno ugrozava, ili druge.
Mislim da takvi upisi potpomazu stigmu i udaljavaju od lijecenja. Pravodobno lijecenje psihickih bolesti prvi je i cesto najvazniji korak ka dobrom kasnijem funkcioniranju.
Moja bi poruka bila da nade itekako ima. I da to kako se lijecilo prije 30 godina nema veze s lijecenjem danas. Kao sto je primjerice smrtnost od leukemije u 30 g pala za valjda 70%.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja bih se zapravo nakon 5 stranica najradije vratila na prvi post i pričala samo o psihoterapiji i zašto više ljudi ne ide na nju
Htjela sam napisati da možda da se odmaknemo od najtežih bolesti, ali onda ne znam o kojem dijelu tog kontinuuma pričamo... ako s jedne strane imamo osobu s teško izlječivim psihičkim oboljenjem i malim šansama da će ikada funkcionirati u društvu... a s druge strane osobu koja je pod akutnim stresom pa se došla isplakati.
Ne znam točno za koga sve sasa misli da je taj koji “treba na psihoterapiju” i o kome zapravo trebamo pričati.
Pa, pretpostavljam, o mojoj bivsoj kolegici ciji muz je nenadano umro u 47. godini i ostavio nju i troje djece, mom muzu, rodilji s postporodjajnom depresijom, neplodnom paru, nezaposlenom kuharu, direktorici pod stresom koja pije previse kave i preskace obroke, kucanici s nesanicom, meni jer me sastavilo na pedeset strana, a nemam trenutno vremena, mom sinu jer mu je otac osoba s invaliditetom, a kvocijent inteligencije (djetetov) nadmasuje emotivnu inteligenciju.....
Svima. Kad im zatreba. Nekima jako akutno, nekima stalno.
Sasa, ne znam tko je spomenuo da psih vezuju pacijente - vise nas je spomenulo izazivanje incidenta kao uputu obitelji, ima i recentnijih primjera. Tvoje znanje o uspjesnosti lijecenja bipolarnog mi ostaje nada za moje potomke ako bude trebalo jednog dana..mozda dotad stvari profunkcioniraju i kod nas.
Vezano za psihoterapiju, koja su razgranicenja u hrvatskoj onoga sto smije tretirati psiholog, a sto smije psihijatar? Mora li psihilog teze slucajeve referirati psihijatru, kako to ide? Zapravo pitam slicno sto i Bubilo vjerojatno.
Pa onda je ovdje kod nas glavni razlog to sto ljudi nemaju novaca za to, ili nisu dobro upoznati s dobrobitima za sebe, sigurno i zbog stigme, a mislim i ovdje puno iz razloga “ma meni to ne treba, trebam se samo dobro isplakati i popričati s prijateljicom”.
Ja poznajem osobu koja jako teško podnos stres, onaj neki svakodnevni stres na poslu s ljudima i mailovima, pa plače, viče, baca tastaturu češće nego jednom u životu sto valjda svi napravimo... a kad je toj osobi netko jako poznat i dobronamjeran i jako upućen u psihoterapiju rekao “a zašto ne odeš na terapiju”, osoba je samo odgovorila: ne treba mi, samo mi treba manje stresa u životu, onda mogu sam, problem je u poslu i ljudima oko mene, zbilja mi ne treba.
Ja sam sasino pitanje shvatila kao paralelu odlascima lijecniku kad nas muci nesto sto ne znamo sami rijesiti, niti bismo trebali.
Tipa, temperatura i prehlada... par dana je ok rjesavati u kucnoj radinosti, a nakon toga se u pricu ukljucuje i strucnjak.
ina, prijateljica ima bipolar personality disorder, uz depresiju. Ima dvoje djece, sasvim je funckcionalan clan drustva. Uzima terapiju redovito otkako je rodila. Prije toga je par puta pokusala biti ok bez nje, ali nije islo. Lijeci se prakticki odmalena, ima skoro 40 godina, zivi u Skotskoj.
Spomenula je Lili primjer svoje kolegice. Pa svi smiju izabrati kod koga ce na psihoterapiju no psiholog ne moze propisivati lijekove. I ne poznaje psihopatologiju/ sasvim sigurna ne kao psihijatar/ dakle ne moze dijagnosticirati niti lijeciti. No osoba se moze lijeciti kod psihijatra i ici na psihoterapiju kod psihologa. Ili psiholog koji tako procijeni moze uputiti svog klijenta psihijatru.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Kada je u pitanju naputak da se zove hitna i policija- nazalost iscrpljene obitelji vrlo cesto vrse pritisak na lijecnike u pokusaju da se bolesnik hospitalizira. No ako bolesnik ne zeli i nema elemente za prisilnu hospitalizaciju- psihiajtru su ruke vezane. Obzirom da se obitelji cesto zale da je clan obitelji nemoguc, da npr vice, luduje, ne da im spavati, svadja se- sto SVE i dalje nisu elementi za prisilnu hospitalizaciju najbolji savjet je u tom slucaju reci obitelji da kada se tako nesto zbiva zovu hitnu i policiju.
Sent from my iPhone using Tapatalk
https://www.amazon.com/kindle-dbs/au...sin=B001IOBJ66
Evo knjige koju sam poslusala na audibleu i koja mi se jako svidjela - Maybe You Should Talk To Someone - psihijatrijski slucajevi i psihoterapija, prerpostavljam ne stvarni
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 20:55
sasa, jel ti to radis tu kod mene? :D
Dugo vremena imam problema s depresijom. Kad sam nakon seta nesretnih i neugodnih događaja postala bijesna i agresivna otišla sam psihijatru i hop dobila antidepresiv. Počela sam ga piti jer sam se bojala da ću nauditi npr.djeci kad me ne slušaju ili prolazniku koji mi smeta na parkingu. Navikla sam danima biti tužna ali da popizdim čim me netko omete u tugovanju bilo mi je previše. Prestala sam nakon godinu dana jer mi je promijenio osobnost - postala sam bezbrižna i sve me zabavljalo. Došla bi na sastanak gdje bi rekli da se je poplavio podrum i štete su ogromne a ja bi rekla da je lijep dan i da idemo na kavu a s potopljenom opremom što bude. Nakon tog sam išla na psihoterapiju gdje vjerojatno nisam kliknula s terapeuticom a imala sam i puno posla jer sam svašta preskočila u bezbrižnoj fazi i morala sam nadoknađivati. Nakon toga moj je život u boljim i gorim fazama.
Sto se tiče stigme, meni se najbolje pokazalo prikrivanje. Jer se reakcije na depresiju uglavnom svode na "ja se uvijek mogu trgnuti, a ti nećeš pokušati" ili " mene vodi bog a tebi je to od ateizma" ili "ti se preosjetljiva" i sl.
A kako prepoznati trenutak kada nam je potrebna pomoć?
Situacija u kojoj je mm teško bolestan, prima agresivne terapije, ima nuspojave gdje je za dlaku izbjegao smrt, pa oporavak od nuspojava, fizikalna, od nepokretnog ponovo slabo pokretan, prva bolest je i dalje tu, pa opet terapije, pa korak naprijed pa dva nazad itd....tako 3 mjeseca, a trajat će još dugo
u svim brošurama vezano za njegovu bolest se spominje psihološka pomoć, no zapravo kada pitaš za nju baš i ne dobiješ neki konkretan odgovor, uputu pomoć...
Imamo dogovor da ako se imalo bude loše osjećao da će reći i da ćemo potražiti pomoć. Sve ok, hoće, nema predrasuda oko odlaska nekom terapeutu. No kako prepoznati, koji su simptomi tog "lošeg".
Ja isto mislim da bi i meni u nekom trenutku možda trebala pomoć. Kako izmjeriti, kako znati kada je previše straha, tuge, jada, plača, bijesa...Jel ima neki upitnik?
Kako znati kada potražiti pomoć? Jer u RH ju moramo tražiti, nitko nam ju ne nudi. Ponudi ti liječnik opće prakse lijekove za smirenje i za spavanje, ako si jako uznemiren.
Mamitzi, zao mi je zbog svega. Oprosti ako davim, a jesi li pokušala promijeniti terapeuta ili lijekove? Jesi nekad uzimala to u obzir, i ako nisi, zašto ti tako odlučila?
Bez namjere da te ubediram, htejla sam napisati da se moj tata dugo borio s depresijom. Ja se ne sjećam toga u detalje, ali mama kaže da je promijenio lijekove 6 puta, a psihijatricu tri puta, odnosno da mu je tek treća legla i tek su mu zadnji lijekovi bili ok.
I hitna i policija te skinu s dnevnog reda jer oni ne izlaze za takve stvari. Šta se radi dalje?
I gde je tu dobrobit pacijenta, maničnog recimo, koji ne spava, ne jede i konstantno hoda nekoliko dana, kako je to bolje i zaštitnički po njega hospitalizovati ga tek kad kolabira od dehidratacije, gladi i umora sa par kg manjka, umesto par dana pre toga ali prisilno?
I zaista, kad već zloupotrebljavam temu a pričamo o nedostatku edukacije, koji deo sistema lečenja je predviđen za edukaciju porodice od koje se očekuje odgovornost za pacijenta? Koja osoba u sistemu ima tu ulogu edukatora porodice?
Pročitala sam 3/4 postova, sutra ću se vratiti na preskočena.
Htjela bih reći da nam je sustav u komi. Katastrofa. Sve je, kao, dobro zamišljeno, ali ne funkcionira; jer mentalitet, jer onaj drugi će, jer stigma, jer štogod...
Jedina stvar koja funkcionira u mom konkretnom primjeru je psihijatrica, na koju smo slučajno nabasali i pacijent koji s voljom ide na psihoterapiju, pije propisanu terapiju.
Ali u cijeloj priči ima toliko ludih stvari, da ljudi koji nisu doživjeli, ne bi povjerovali.
I nije na odmet spomenuti da nije nikakva teža bolest u pitanju, "samo" anksioznost i panični napadaj.
U primjeru koji imam kod teže dijagnoze, nije dobro završilo...
Poslano sa mog SNE-LX1 koristeći Tapatalk
Kosjenka, nemoj mi zamjeriti, s obzirom na sve sto si napisala, ja bih rekla da je to vrijeme “jučer” i da je u sustavu odavno trebalo biti vrijeme. U bolnicama postoji psihološka pomoć, ali, kao i u svemu, premalo ih je, i idu po prioritetima. Ako ste još u bolničkom sustavu tražite, vjerujem da će doći, nama je na Rebru došla. Ako nema te opcije, pokušajte na neki drugi način doći do stručnjaka.
Bubilo nisam pokušavala ponovo jer sam se na neki način vratila u svakodnevni život. Ako se epizoda ponovi tražit ću nekog novog, samo nisam sigurna gdje. Nije lijek bio loš, nego sam htjela objasniti kako je mene promijenio
Razumijem, hvala
Ako se nekad odlučiš na nekog novog, pitaj ovdje, sigurno ćeš dobiti super preporuke.
Uh,
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 22:07
Saša s obzirom da mi je i njen staloženi i mirni muž potvrdio da nije bilo potrebe za prisilom (kod nje je eskaliralo na novom poslu zbog loših odnosa, a muž je krenuo od doma prema bolnici, pa sve vidio) i da je to grozno izgledalo, ja im vjerujem.
Da mi je rekla samo ona, još bi i posumnjala u njenu verziju priče, da možda izvrće i vidi "svoju" stvarnost.
Kosjenka draga,
Svakako potražite pomoć, to su zaista teške životne situacije, mislim da vam stručna pomoć može samo pomoć.
E ovo je jako bitno da nije odustao od pomoći i terapije zato što nije kliknuo s dr.i što mu je tek 6.tura lijekova bila odgovarajuća.
Da, ali moram reći i da se to sve vjerojatno ne bi dogodilo da ga moja mama ko mazga nije “vukla”
Pulinka, u potpunosti te razumijem, to su identicne situacije kroz koje smo prolazili. Sto dulje traje let, to je kod nas bio tezi i dublji bivao pad. Na kraju se i drugi odrasli razbolio. Mislim da je jednom dolazila hitna, u koordinaciji s psihijatrijom. Jednom je pobjegla s psihijatrije. Koji put bi sama prijetnja zvanja policije pomogla da se smiri i da mozemo spavati tu noc.
Zapravo je meni glavni osjecaj bio.osjecaj napustenosti i prepustenoshi samima sebi. Ne same stigme jer su problemi bili vidljivi iz aviona svima i jer su ljudi, pogotovo svi poznati koji su znali siituaciju, a najcesce i nepoznti, bili sucutni i.puni razumijevanja (tipa bez probl vracali lovu za kupljene stvari).
Knjiga koju sam linkala govori o tome da psihijatrica razmatra otici ili ne na sprovod svoje pacijentice. Otisla j i bilo joj je deago da je otisla.
Na sprovodu mog cl obitelji je bio jedan od njenih psihijatara i svojedobno skolski kolega, iako je htjela tihi sprovod. Meni.je to bilo dirljivo. I zapravo mi je trebalo da vidim i njegovu tugu i iskrenu sucut. Zapravo, kad analiziram svoje osjecaje, ja sam se vjerojtno od tih psihijatara prema kojima je ona bila laksi oblik osjecala iznevjereno, sad kad bolje promislim, i trebalo mi je lice kojem mogu 'oprostiti'.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 22:19
ne znam, u Hrvatskoj hitna i policija uglavnom izlaze na takve pozive. Meni je zao sto izazivam frustraciju sa svojim odgovorima, puno je tragicnih i teskih situacija u kojima nema lijepih rijesenja. Ali evo u nekim postovima vidimo frustraciju time da ovlasti psihijatra nisu sire, a u drugima sto nisu uze. Osobno mislim da je ovaj zakon human i ne nalazim mu vecih zamjerki.
Sto se tice edukacije, osobno drzim da je nadlezni psihijatar taj koji bi trebao razgovarati i educirati i pacijenta i obitelj.
Ja ne mislim da ti lazes, ali sumnjam da imas punu perspektivu i jasan uvid u bolest, anamnezu, lijecenje, okolnosti etc.
A sigurna sam da je ukoliko se restrikcija pacijenta zbiva pred clanom obitelji istom ta scena bolna i traumaticna- sto ne znaci da za restrikcijom nije bilo opravdane potrebe.
A na moje osjecaje koji su bili negativni, jer bila sam dijete, sig se prelio i stav bolesnika. Njemu su psihijatri (svi) bili prijatelji dok bi ga lijecili od depre. Cim bi ga poceli lijecit od manije bili su the enemy, pa je bjezao od jednog do drugog uz sto izmisljenih opravdanja - ovaj ima nesto protiv njega sig po politickoj liniji, ovaj je bacio oko na bracnog druga, onaj mu je nesto ukrao. Madam se da postoji manicar koji ce sam u maniji potrazit pomoc prije nego sto padne i kolabira i prije nego stp bude prisiljen. Kod nas elememata dobrovoljnosti ni pristanka na lijecenje u tim fazama nije postojao ako sam to uopce mogla dobro ko dijete kuzit - il prisile il trikovi.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 22:45
Prije par nedjelja je bila emisija nu2 posvećena depresiji i tu su mi ta iskustva malo omekšala stav da nije takav big deal koristiti lijekove da bi funkcionirao. Do tad sam naginjala prema tome da što je nužno je nužno, ali da je pritom i velika šteta, otprilike zbog toga što mislim da je na neke dogadaje u životu normalna, a ne nenormalna, reakcija biti uznemiren, ljut, pod stresom. Da su nam to mehanizmi zaštite. Problem je kad ih mozak ne može ugasiti.
Da su zli i da su si sami zaslužili socijalnu izolaciju. Navukla sam se na rusku seriju Kuhinja i isprva mi je bila smiješna, ali što dalje sad vidim taj neki mentalitet koji je očekivano karakterističan za rusko zatvoreno društvo. Imali su epizodu gdje bi se moglo reći da ismijavaju alkoholizam, govorne mane tipa zamuckivanje, i sad si tu mislim ajde možda sam preosjetljiva, ipak je potreban zaplet. Ali danas epizoda ide tako da eto glavnom neomiljenom kuharu iščeprkaju informaciju da se liječi tabletama za smirenje, pa to iskoriste protiv njega nakon što je on pokušao obraditi voditeljicu restorana na prilično podmukao način, što je opet karakterna mana. Ali tu njegovu bolest su prikazali - kao da je odraz njegovog zlog karaktera.
U par navrata sam vidjela članke o raširenom liječenju djece u Americi lijekovima za psihičke bolesti i porastu oboljele djece, pa i predškolske dobi pa sam se zapitala isto.
Psihoterapiju vidim kao skup sport za one koji nemaju nikog dovoljno bliskog za kvalitetan razgovor. Ako je na razini higijene i tjelovježbe. Ako je na razini liječenja trauma opet skup sport, a i treba probrati tko bi valjao. Nažalost, par psihologa koje sam zapazila u širem ili užem medijskom istupanju sam doživjela kao ljude upitne oštrine razuma pa vjrv kod njih ne bih išla na razgovor, ali kako znati s kim ćeš kliknuti. Vidjela sam da postoje online razgovori, uz naplatu naravno, gdje klijent ajmo tako reći, a ne pacijent, može eliminirati npr. psihologe s kojima ne dijeli vjersko uvjerenje.
Znam osobu koja ide na psihoterapiju, to je dobra stvar za nju, nisam promijenila mišljenje o njoj, ali je šteta što muški članovi njene obitelji nemaju ni u primisli da bi išli na psihoterapije.
Bismo li bili zdravija nacija da idemo na psihoterapije? Vjerojatno da. Onda s druge strane - Kaae daje primjer koliko je prihvaćeno tražiti pomoć u Americi, ali ne znam da bih rekla da su oni generalno zdrava nacija, ali onaj dio koji nije i zatraži pomoć je bar zaliječen i funkcionalan, a kod nas ni to.
Znam da pilam
Da znam, ne možeš nikoga natjerati na liječenje, ali čini mi se da je to ogromna rupa u sustavu. Da ti imaš mehanizme koji bi na vrijeme prepoznali neke elementarne simptome kod pacijenta (npr. opća praksa), pa odmah i krenuli s osnaživanjem pacijenta i cijele obitelji, sigurno bi se moglo napraviti nešto na tome da više ljudi započinje potrebno liječenje.
Je l imaš neku statistiku, koliko ljudi nikada ne završi na psihijatrijskom liječenju ili ga prekine jako brzo, usprkos tome sto im je kvaliteta života zbog psihičkih tegoba jako loša?
I još samo ovo, pa idem spavati
Tako kad se ja npr. pitam kolike su šanse da netko od djece oboli, jer ipak je nasljedno, vjerujem u sebe da ću dati sve od sebe da ja s moje strane napravim sve sto bi bilo potrebno, vjerujem i u znanost i u medicinu i u lijekove.
Ali s druge strane, kad imam osobu kao moja svekrva, koja dijagnozu sigurno ima već punih 40 ili 50 godina, i koja tehnički jedva da je ogrebala pomoć koju bi joj psihijatrija mogla dati, zbilja ne mogu misliti nego da tu mora biti neki problem u sustavu. Da, opet, znam nikoga ne možeš natjerati na liječenje. Ali nije do stigme. Sva rodbina i svako i najmanje dijete u ulici je i prije 30 godina znalo da je ona “malo čudna” ili “luda baba”, ali svejedno ta osoba nikada nije završila na ozbiljnom liječenju.
Znam da se vrtimo u krug, ali nikako ne mogu naći suvisli odgovor na to da to ne može biti drugačije i da se takvim osobama mora nekako moći pomoći, da ih se mora nekako moći uvesti u liječenje.
U suprotnome imamo samo one koji će sami otići psihijatru. A je li njih manji ili veći broj od ovih koje bi trebalo puškom tjerati?
Sasa, je l ovo “stigma stav o psihoterapiji” ili “od njih ionako nikakva ili mala ili upitna korist” stav?
Meni se čini da je ovo drugo, a i da sam ga često čula od ljudi kojima je savjetovanja terapija.
Ne mislim da su svi psihijatri manjkavi, ali prosječna osoba ne može pljusnut recimo 4000 kn za 10 sesija na 10 različitih liječnika dok dođe do onog pravog, a to nije kao kod ginekologinje da možeš zažmirit na to što su joj ispod rukavice prljavi nokti, što je gruba, ne priča, jer ti tako i tako treba uputnica za dalje, a manje te neke sitnice, ali ako kod psihijatra pomisliš - oh, to nije osoba koju bih pitala za savjet, kako ćeš odraditi terapiju ako mu/joj ne vjeruješ i ne možeš se opustiti?
Nude i ovdje, u svim mogucim brosuricama, ali konkretno moras traziti i inzistirati. No rekoh negdje ranije, kod nas je problem sto smo u ruralnim dijelovima u kojima je nedostatak zdravstvenih djelatnika iz podrucja psihijatrije i psihoterapije poprilicno ogroman.
Kod nas je situacija slicna. Bolest je teska i neizljeciva i povukla je PTSD nakon nekih akutnih i neocekivanih epizoda. Iz iskustva ti samo mogu reci da smo prepoznali pomalo prekasno, ali ne toliko kasno da se nije dalo (poceti) rjesavati. Osoba s bilo kakvom kronicnom i/ili neizljecivom bolescu bi trebala imati dostup psihoterapiji po defaultu. Nemas se sto osobito lose osjecati; sama bolest/stanje znace da si nedobro.
Ja bih na tvom mjestu potrazila pomoc sad, odmah. Za cijelu obitelj, ako je moguce, ne samo njega, ili vas dvoje.
Ono sto se meni cini upitnim je to da psihijatar ne smije prisilno lijeciti, al ispada kao da se od obitelji koja je odgovorna, kao i za svaku drugu bolest, ocekuje da ona prisiljava al se to bas tako izricito ne kaze...pa je onda sve ok i humano. Za druge bolesti se od obitelji ne ocekuje da prisiljava pacijenta na lijecenje i da organizira 'privodjenje ' pacijenta. Iz mojih cipela, 'tezak' za suzivot je za neka stanja understatement. Znam da to nije receno, logicno mi je da bolesnici moraju imat mogucnost izbora i slob. volje, jedino ne znam mora li biti neogranicena. 'Opasan za okolinu' je meni poprilicno opisno. Nama je na upit pa kako da prisilimo osobu da uzima terapiju, kako cemo.je na to natjerat, kako da je dovedemo itd. bilo od strane psihijatra bilo odgovarano kad bude stanje dovoljno tesko znat cete kako i moci cete vi to - kao da se ocekuje da mi izletimo preko ruba pa cemo to moci rijesiti. Zato taj osjecaj napustenosti / prepustenosti. To je bilo pred cca 20 god doduse.
Posljednje uređivanje od ina33 : 24.01.2020. at 00:40
A hebemu sad, zuta, sto je mjera zdrave nacije? I ako znas kako ces mjeriti, znas li je li uzorak reprezentativan?
Ako ti ja kazem da 8 od 10 ljudi koje znam idu na psihoterapiju ili su isli u nekom trenutku, je li 80% mojih poznanika dovoljno da kazes da je moje okruzenje bolesno?
Ako 8 od 10 Hrvata treba psiholosku pomoc (prema istom kriteriju kao ovi iz gornjeg primjera), ali ne odu jer im je bed da zuta kaze da je to glup sport i da je bolje ici na kavu s frendovima, ili ne idu jer nema raspolozivog terapeuta, jesu li oni vise ili manje bolesno okruzenje?
Jel znas onu "If a tree falls in a forest and no one is around to hear it, does it make a sound?" Tako nekako ispada i tvoja potencijalna hipoteza o bolesnim i zdravim drustvima.
U Americi svakako ima djece koja uzimaju terapiju za ADHD, a mozda ne bi trebali. Ali to ne negira efikasnost Adderalla ili Ritalina kao takvih.
Nisam napisala da je glup već da je skup. Vidim da su i drugi ukazali na to da se posjete socijalnom psihoterapeutu gotovo ne važe jer su prerijetko, prekratko, preneučinkovito. Žao mi je ako nisam imala više takta, ali to je samo zato što mislim da ste sve ovdje dorasle tome da shvatite što hoću reći.
No, ja nisam postavila pitanje o zdravoj naciji već pokušavam dati svoj neki odgovor, a za ovo da statistika nije od pomoći sam baš prije koji sat ukazala na drugoj temi, onoj o poništenim listićima.
S tim na stranu ne sudim o Americi kao zdravoj naciji ne iz tog što svi traže pomoć koja im je potrebna, što cijenim kao zdrav odnos prema sebi, dok tu naši ljudi nemaju ni jasnu sliku što je to psiha i zašto bi je trebalo liječiti valjda, već iz hrpe nekih drugih razloga. Koja bi nacija uopće bila primjer zdrave nacije? Nitko nije jasno odgovorio kako skandinavci krpaju rupu između psihijatra, pacijenta i njegove obitelji, tamo gdje se prava čovjeka još i više poštuju pa je nezamislivo da bi netko silio nekog da pije terapiju.
Ovdje eto ispadne da mi šišamo mnoge zemlje po sreći, a sreća i zdravlje su kao prst i nokat. http://happyplanetindex.org
Kako su mjerili wellbeing dobrobit...
Dijelim iste sumnje.
Da, bilo bi dobro da čujemo neki primjer kako te naprednije zemlje rješavaju taj problem recimo spominjani Finci s puno boljom skrbi za mentalno oboljele, kakva je ta poveznica kod njih na relaciji psihijatar-pacijent-njegiva obitelj.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 24.01.2020. at 06:42
Žuta, nisi tako napisala - da bi se shvatilo da je to samo dugotrajan i neizvjestan i skup sport...
Napisala si da je to skup sport za one koji nemaju dovoljno kvalitetnu osobu za razgovor ako je na razini higijene i tjelovježbe - kao da je odlazak na psihoterapiju neki aktualni “must have modni dodatak”. Kad pričamo o “razini higijene i tjelovježbe” pretežno (barem ja) se ovdje šalim da bi to uvela pod redovno. No, osoba koja ima potrebu otići na psihoterapiju je vrlo vjerovatno sa svim svojim prijateljima već sto puta pretresla sve moguće brige i dileme. Osim što se mi neki ovdje razbacujemo time da bi bilo baš zgodno da je to kao aerobik, i da bi mnogi mogli krenuti na to umjesto na aerobik... u stvarnosti ne postoji to sto si ti opisala - “pa ako stvarno ima potrebu za tim, neka prvo proba pronaći kvalitetnu osobu za razgovor oko sebe, jer ovo može ispasti preskupo”. Pa mi ta tvoja izjava nužno zvuči kao “nema potrebe za terapijom ako imaš nekog za kavicu”. Ili onako kako osobi s depresijom netko kaže “moraš se trgnuti, vidiš kako se ja uvijek trgnem”.
Drugo, sto se tiče privatno-socijalno... ako su se i spominjali neki primjeri, ja ni približno ne mislim da je to odnos “privatno-super, socijalno užas”. Nije li bas i ina istaknula da su se neke od situacije i dogodile u privatnom sektoru?
Ja tu ne vidim nikakvu razliku u kvaliteti... osoba ti paše ili ne, pa tražiš drugu. Isto kao kad imaš rak pa možda tražiš drugo ili treće mišljenje. A to sto moraš platiti jer ne možeš na sve preko uputnice, a sto da radiš kad nemaš izbora, i kod masu drugih bolesti možeš ostavljati tisuće i tisuće kn jer u sustavu čekaš 2 godine na MR mozga i slično...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom