Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[casa]

Psihička bolest uz terapiju obično ne nestaje, već samo može biti funkcionalna. I da i bolest sama i lijekovi mijenjaju karakter osobe. Uvijek mi je teško s psihijatrima o tome razgovarati, oni kao da relativiziraju postojanje karaktera uopće. Ili se i oni tako tješe da im bude lakše...
Moja mama nije više prepoznatljiva, nakon tridesetak godina terapije. I nije to na razini, pa svi smo se promijenili... Ipak, zahvalna sam na terapiji jer mi je mama živa i relativno umirena, nekako s godinama kao da se i bolest umorila.

[Peterlin]

Pisala sam već o ovoj knjizi na topicu o tome što čitamo, ali mislim da ne škodi ovdje podsjetiti na odličnu knjigu Mirte Maslać: Junak ili čudovište
http://durieux.hr/wordpress/knjige/p...ili-cudoviste/

[ina33]

Psihička bolest uz terapiju obično ne nestaje, već samo može biti funkcionalna. I da i bolest sama i lijekovi mijenjaju karakter osobe. Uvijek mi je teško s psihijatrima o tome razgovarati, oni kao da relativiziraju postojanje karaktera uopće. Ili se i oni tako tješe da im bude lakše...
Moja mama nije više prepoznatljiva, nakon tridesetak godina terapije. I nije to na razini, pa svi smo se promijenili... Ipak, zahvalna sam na terapiji jer mi je mama živa i relativno umirena, nekako s godinama kao da se i bolest umorila.

U puno toga se prepoznajem. I ja sam zaključila da se psihijatri tješe s "postignutim rezultatima" - njima je lakše nego obitelji koja bolesnika ima u kući i uspoređuje sa stanjem punog psihičkog zdravlja i "tvorničkim postavkama" osobe i ne kuže koliko je to daleko, opet, oni raznorazne slučajeve gledaju cijeli svoj radni vijek, moraju i oni razviti coping mehanizam nekakav.

Psihički bolesne osobe vrlo često snagu traže u vjeri - od ovisničkih osobnosti, do drugih vrsta bolesti. I moja pokojna mama je imala tubo vjerničke faze, i faze učenja Brune Groenninga, izazivalo je to raznorazne Fellini efekte jednom kad je nama bilo jasno da nema više povratka na staro (u smislu da se stara osobnost nikad neće vratiti), jer ono što smo shvaćali mi, nije shvaćala okolina koja je još uvijek očekivala onu staru ženu da se vrati, a pogotovo nisu shvaćali svi svećenici i časne ... nije im jasno da pred sobom imaju bolesnu osobu, pa su izbijali raznorazni sukobi moje mame sa svećenicima, a sa časnama pogotovo. Pa su bile faze kućnih oltara, faze crkve, Jehova itd., raznoraznih okružja u koja je bježala od obitelji i od terapija, i od doktora, i od sebe - a bijega nije bilo. Opet, moja mama je imala tešku bolest i uvijek mi se čini kada psihijatsar izgovara "držati pod kontrolom bolest" da to njemu znači nešto stotot nego obitelji.

Moja mama bi povremeno u svojoj staroj osobnosti izronila u krizama - Domovinski rat, i kratko pred smrt, na čemu sam svemiru iznimno zahvalna.

Ne znam na kraju jesam li zahvalna na ičemu, teška je ta bolest, je li moglo bolje, nije li - ko to zna sad reći, ona od 12 mjeseci godišnje, desetljećima, bi bila OK samo tipa 15-30 dana u izmjeni faze, a to bi uslijedilo (valjda) s lijekovima ili bez. U jednom trenu sam mislila da ću izgubit i tatu, da će i njegova psiha otići, a od mame (njenog karaktera, nje, već smo se sestra i ja davno pred smrt, možda i nekih 15-tak godina, bili oprostili, mama je na kraju bila samo tijelo koje je nastanjivala njena bolest), ali je u nekom trenu obitelj sazrela do odluke da mama mora i dom i da dalje nije moguće, pa sam tako hepi da je tata ostao relativno psihički zdrav i da ga imamo.

[ina33]

Tj. da je on ostao organski starački promijenjen, ali ista osoba/bnost, iste prepoznatljive "tvorničke postavke".

[Vrijeska]

Netko iz moje obitelji svojedobno je prestao uzimati lijekove "jer to više nije bio on" pa je priča završila na groblju.

i ja imam ovakva iskustva

ne znam kako razumjeti te bolesti (posebno one u kojoj si osoba sama oduzme život)

[pulinka]

Ina
Ta moja prijateljica je godinama imala istu porodičnu situaciju kao i casa i ti, godinama je bila (i previše) stub svojim ukućanima... i kod nje verovatno postoji jak genetski faktor kombinovan sa mentalnim zamorom. Samo što je ja nikad nisam sagledavala kao "ćerku bolesne majke", nego kao nju samu, takvu kakva je bila skoro pola veka - a bila je izuzetna u svakom pogledu.
Zato sam se valjda i postavila prema njenoj depresiji kao problemu koji ima konačno rešenje, onako kako bih prišla i nekoj fizičkoj bolesti- akutno stanje koje će uz lekove biti, ako ne vraćeno na staro, a ono razrešeno na neko funkcionalno novo.
Sad mislim da je njena nova ličnost ovakva kako casa kaže, rezultat kombinacije bolesti i lekova, i eto, volela bih da se lečenje mentalnih bolesti ne završava samo na medikamentoznoj terapiji obolelog, nego da postoje i psihoterapije a i savetovališta za zainteresovane. Verovatno bih tako bila više pripremljena na promene - a možda bi bila manje izgubljena u idejama kako bih uopšte trebala da se postavim prema tuđoj novoj ličnosti.
Moja prijateljica je i dalje vrlo inteligentna osoba, vrlo socijalno svesna autentičnih reakcija ljudi oko nje, do preosetljivosti. Pri tome je i dalje sećanje služi sasvim dovoljno da zna da su sada moji i njeni stavovi o mnogim temama potpuno suprotni. Ne vidim kako bih je tačno lagala da bih joj povlađivala, a nije mi prijatno ni da je uzrujavam sukobom stavova.
Ne želim ni da se udaljim od nje da ne bi ona to protumačila kao odbacivanje.
Možda bi i bilo najbolje da je ostavim da uroni u okrilje crkvenih institucija kako se i usmerila, ali pravoslavna crkva uopšte ne gleda posebno blagonaklono na medikamentnozna lečenja psihičkih bolesti, (ili bar taj radikalni deo pravoslavlja u koji se zaputila rezonuje tako). Bojim se da ja ne vidim veliku razliku između ubiti se srećno lišavanjem obroka zbog vrline posta i ubiti se nesrećno na neki drugi način.
A opet možda sve vidim zamagljeno zbog mojih predrasuda ka crkvi...

[ina33]

Nije moja mama bila stub, bila je maštovito i plaho i drago biće, kad je bila ona, a ne dijagnoza. Ja valjda zato i glumim da sam tough jer se bojim pokazat osjetljivost i... završit ka i mater mi i bižim u šalu ili ironiju. Ne znam hoće li ti donijeti utjehu ili razbiti iluziju - moja mama je išla redovno na psihoterapije, tata je imao novaca za to sve poplatiti. Ne znam kako bi bilo bez psihoterapija, samo s lijekovima. Znači, nije joj manjkalo ništa što se u ex Jugi u našem malom gradu novcima moglo priskrbiti vezano za liječenje. Ta njena bolest se nikako nije mogla samo s psihoterapijom, preteška je. Znači, lijekovi plus psihoterapija. I eto, nije bio neki hepiend, bojim se da ga s tom dg ni nema, iako psihijatri tvrde da se lijepo živi (možda je i moja mama "lijepo živjela" iz stručne perspektive i mi svi skupa, mi to ne bismo tako rekli). A možda je to - as good as it gets (to nije good po meni).

[ina33]

Možda možeš pronaći svoj mir u saslušavanju prijateljice, a distanciranje će vjerojatno biti nužno tj. doći će samo po sebi jer ona ima novi, drugačiji život... U nekom trenu moraš prihvatiti promjenu, a i činjenicu da nema puno toga što bi ti mogla napraviti / ne napraviti da bitno na nju utječe. Biti obzirna koliko možeš, a i riješiti se neke event. grižnje savjesti - jesi li mogla to i to, ili to i to... Taj je dio jako težak - za bliže ljude - prihvatiti i bolest, i (novu) osobu, i tijek bolesti. Ne mogu se niti sve fizičke bolesti izliječiti, i one isto mijenjaju čovjeka.

[Lili75]

Ina33 veliki zagrljaj ti saljem

[pulinka]

Ina, hvala, utešila si me iako možda ne misliš da jesi .
Lakše se nosim sa razbijenim iluzijama nego sa (samo)zavaravanjem.

Jasno mi je da se ni sve fizičke bolesti ne mogu izlečiti, a opet sam u ovom slučaju ja baš bila onaj ružičasti optimista sa polupunom čašom i nadala se da će se epizoda depresije ostati samo na tom epizodnom momentu.

Zapravo, imam utisak da se više "hroničnosti" pripisuje mentalnim bolestima nego fizičkim, čak i kad one nisu toliko teške, česte ili dugotrajne. Jer osoba sklona paničnim napadima će uvek biti osoba sa dijagnozom paničnih napada, npr, dok osoba sklona prehladama neće imati neku trajnu dijagnozu "prehlađene" osobe. Možda tako i treba, s obzirom da je psihičko zdravlje pojedinca važno celoj zajednici, ali verujem da deluje dodatno deprimirajuće za obolele.
Pri tome sam, naravno svesna da teške mentalne bolesti jesu celoživotne i hronične.

*moja prijateljica je od svojih tinejdž dana bila podrška svojoj majci koja je u relativno kasnim godinama dobila dijagnozu šizofrenije. Ćerka je bila stub porodice, na to sam mislila, i kada slušam njene uspomene o svojoj majci, opisuje je kao ti svoju - maštovitu i dragu, dok je bolest nije uzela...

[ina33]

Ti si mene utjesila, bas lipo da i ja flipnem . Ma, zezam se. Sta bude - bit ce. Ja nastojim u svakoj prilici njegovat 'sebicnost' i anti-stubski stav, kao to ce me spasit... Al eto, svako ima svoju briju, ta je moja.

[pulinka]

Ti si mene utjesila, bas lipo da i ja flipnem . Ma, zezam se. Sta bude - bit ce. Ja nastojim u svakoj prilici njegovat 'sebicnost' i anti-stubski stav, kao to ce me spasit... Al eto, svako ima svoju briju, ta je moja.

Ahaha, žao mi je, pa vidiš da pišem najuvijenije što mogu . Šalim se, nekako se ne brinem za tebe .
Mislim da zdrava doza sebičnosti mora da postoji, kamo sreće da je kod ove moje postojala dok se moglo ići drugim putem . Ti si, po mom mišljenju, za sebe napravila najbolji mogući izbor što se tiče čuvanja mentalnog zdravlja.
A ova moja je na svakom životnom skretanju odabrala najmanje dobro po sebe, takav nezdravi altruizam bi bacio u depresiju i osobu bez genetske podloge :/. Ali džaba sad pametovati naknadno, kad to nisam uvidela svojevremeno...

[casa]

Mislim da sva djeca psihički oboljelih nose taj strah bolesti kroz život. Ili se tješim jer ga ja nosim. I pokušavam se boriti s istim.
A vjera pa kakogod ekstremna bila je iz mog iskustva bolja od bolesti bez vjere.

[Bubilo Bubich]

Ne tješiš se. Ja nosim strah za svoju djecu zbog bake. Mislim da kad se čovjek jednom informira o tome što sve može biti nasljedno, nije mu nikad svejedno.

[ina33]

Ne tješiš se. Ja nosim strah za svoju djecu zbog bake. Mislim da kad se čovjek jednom informira o tome što sve može biti nasljedno, nije mu nikad svejedno.

A da. Al sta da se radi.

[pulinka]

Mislim da sva djeca psihički oboljelih nose taj strah bolesti kroz život. Ili se tješim jer ga ja nosim. I pokušavam se boriti s istim.
A vjera pa kakogod ekstremna bila je iz mog iskustva bolja od bolesti bez vjere.

Uopšte ne umanjujem ničiji strah, potpuno ga razumem.
Nije ni moja šira i uža familija bez svog dela genetičkog opterećenja, što psihičkog što fizičkog.
Kao što BB kaže, jednom kad saznaš šta je nasledno, nije ti posle nikad svejedno. Sa druge strane, ja više volim da sam svesna naslednosti nego blaženo nesvesna pa šokirana, ali to sam ja.
Ako sam možda zazvučala frivolno, iz opet, mog iskustva, deci obolelih roditelja je često malo preko glave saosećanja i sažaljevanja, i više cene manje dramatičan pristup uz dozu humora, pa sam ja navikla na takav pristup.
Sa druge strane, nije mi uopšte bila namera da plašim bilo koga naslednošću, pomenula sam širi kontekst samo da bih objasnila zašto me zabrinjava takva transfomacija ličnosti. I dalje mislim da i životne okolnosti igraju veliku ulogu i da genetika nije sudbina, nego samo mogućnost.

Što se vere tiče, ona mi nikad nije problem sama po sebi, nego ekstremizam verskog ponašanja. Ali prihvatiću tvoje iskustvo jer mi je utešno (ne bih svakako nikad pokušala da bilo koga odgovaram od religijskih osećaja, niti imam nameru da sa njom ulazim u bilo kakvu diskusiju povodom toga).

[ina33]

Definitivno bolje vjera nego neki drugi đirevi u koje znaju upasti neke dijagnoze - ljubavničke veze sa sličnima, druženje s narkomanima (moja mama), beskonačno trošenje. Zapravo, svi "outsideri", uvjetno rečeno, su bolesnoj osobi "saveznici", u tom smislu će se prije prikloniti nekoj non-mainstream vjeri jer ona bolje omogućuje bijeg od obitelji koja privodi "glavnom neprijatelju" - doktoru s tabletama i s mogućom hospitalizacijom. U vjerničkim "đirevima" je sve uređeno u smislu da nema kriminala i pljačke, kod nas nisu baš neke prevarantske sekte (još?) zaživjele pa je to relativno benigno, to su načelno ljudi koji drugima žele dobro, nije glavno prevarit i iskoristit. Na kraju se obitelj iscrpi i u "privođenju" ka dr-u i u kontroli terapije i bude "daj makar malo mira" dok je s tim drugima, ako nisu opasni u smislu nasilja i pljačke. Sjećam se panike kad je pokojna mama dolazila u vikendicu sama, susjedi zvali tatu za "prijavak", nije više imao snage reagiravat, nego ono... super da je tamo, a njima uzbuna (objektivna) kao da ide tornado. Jer bi bila u nekim fazama stvarno zločesta, ono, išla bi po susjedima pa namjerno izdavala obiteljske tajne, povrjeđivala ljude psihički, djeci govorila kontra roditelja (a djeca ono osnovna škola i nemaju "štit" u smislu - znamo da je teta x bolesna žena - ono... ti ni ne znaš da ti je otac, majka to i to - nekakva pretjerivanja, a djeca u čudu, pa je to stvarno bilo kao sklanjanje pred tornado, ljudi bi je izbjegavali i nadali se najboljemu).

[ina33]

Tj. da će se oko oluje uskoro pomaknut od njih na neku drugu lokaciju.

[pulinka]

Definitivno bolje vjera nego neki drugi đirevi u koje znaju upasti neke dijagnoze - ljubavničke veze sa sličnima, druženje s narkomanima (moja mama), beskonačno trošenje. Zapravo, svi "outsideri", uvjetno rečeno, su bolesnoj osobi "saveznici", u tom smislu će se prije prikloniti nekoj non-mainstream vjeri jer ona bolje omogućuje bijeg od obitelji koja privodi "glavnom neprijatelju" - doktoru s tabletama i s mogućom hospitalizacijom. U vjerničkim "đirevima" je sve uređeno u smislu da nema kriminala i pljačke, kod nas nisu baš neke prevarantske sekte (još?) zaživjele pa je to relativno benigno, to su načelno ljudi koji drugima žele dobro, nije glavno prevarit i iskoristit..

Eee, vidiš, sad si mi dosta razjasnila, nisu mi baš bili jasni motivi nagle religioznosti jer u načelu osoba ne odbija terapiju nego je uzima savesno iako joj je bilo teško na početku da je prihvati. Ali vrlo mi je moguće da u veri vidi stabilnost i zdravlje bez lekova.


Ovo ostalo što opisuješ mi je poznato, imam tri kuće dalje komšinicu sličnog ponašanja, ali moja deca su svesna zašto radi to što radi, kad radi. Srećom, kao kod case, sa godinama (i možda bolje pogođenim lekovima?) kao da se i bolest stišala na nešto hronično i koliko toliko njoj podnošljivo. U maničnim momentima se još nikad nije "zločesto" usmerila na nas, i onako generalno, ako je sagledavam kao ženu sa ozbiljnom bolešću, moram reći da je ona jedan od najpristojnijih komšija koje imamo, ma kako to možda neobično zvučalo. Ono, kod nje bar znam zašto je zločesta kad je zločesta, a u mirnim fazama je prijatnije društvo od mnogih.

[ina33]

Super, pulinka za susjedu, to mi ostaje utjeha za the gen, da moze i drugacije. (Teze) bolesni ugl bjeze od mainstreama, sve je relativno, zapravo su zdravi bolesni u njihovim ocima, i sad im je konacno dobro, pa moraju na lijecenje, zasto, nepravda. Sve prolazi sto nije mainstream i sto ima obecanje izljecenja bez 'trovanja', sjetite se samo rp za 'uspjeh' ane bucevic. S drima je love and hate relationship, cim dodju u losiju fazu i treba ih (lijekovima) zauzdat, onda drvlje i kamenje, sta ono znaju itd.

[pulinka]

Sve prolazi sto nije mainstream i sto ima obecanje izljecenja bez 'trovanja', sjetite se samo rp za 'uspjeh' ane bucevic. .

Joj, moja prijateljica je još jedna sasvim obična i blaga žena samo malo "pomerenih" stavova u odnosu na staru sebe, ali ovo se pojavljuje kod nje sve češće, od izbegavanja vakcinacije preko "narodnih lekova", "čiste" hrane i vode, "čistog" ponašanja i "čistih" misli, generalno "čistog" tela i duha. Do momenta da pazi da ne kaže uzrečicu "hvala bogu" da ne bi "uzimala uzalud u usta ime Gospodnje".

Nekako mi sve naginje da aktivno razmatra da se zamonaši (zaredi, jel?), jer se uporno trudi da na taj način živi i da u manastirima provede maksimalno mnogo vremena.
A ja nisam sigurna da se u redovima pravoslavne crkve može naći mir kakav traži, niti ići redovno na lekarske kontrole, niti tek tako išetati napolje ako se predomisli. U krajnjem slučaju nisam sigurna ni za pravno regulisanje njene imovine, da li i ona pripadne crkvi...
Nekako se bojim da će, ode li ikad tim putem, odatle izaći samo u kovčegu i to puno pre nego što bi joj inače njeno odlično fizičko zdravlje omogućilo .
A možda sam ja malo previše dala mašti na volju a ona se predomisli, ili stvarno nađe mir...

[casa]

Meni je mamina faza s Jehovinim svjedocima jedno od ljepših životnih razdoblja. I da mogu ja odlučivat, opet bi se za njih odlučila. Mnogo su bolja potpora psihičkom bolesniku od narkomana, nenamjenskih kredita...
I ovo mirnije razdoblje čini mi se da je zazvučalo i mirnije nego jest. Ali eto, već par godina nije fizički napala ni sebe ni druge, niti bila prisilno hospitalizirana, i čak izlazi van. Ovo je za svakog psihijatra pravi uspješan slučaj. Moja djeca odrastaju uz nju od rođenja, ipak, ih bole neke njene riječi. Mislim da tu nema štita za sve situacije do određene dobi. Ono da oni razumiju umom, ali ne i srcem kad bude po njih osobno teško.

[pulinka]

Meni Jehovini svedoci deluju silno liberalni naspram pravoslavne crkve, bar ovi koje poznajem po selu.
U svakom slučaju država će te zaštititi pravno od njih ako zatreba, za razliku od spora sa pravoslavnom crkvom, gde crkva retko kad gubi.
A "mirnije" mojoj komšinici znači apsolutno isto što i tvojoj majci, osim što ne znam da li ikog napada fizički, navodno ranije jeste, bar iz tuđih priča...
Samo naravno da nije isto biti nekome komšija ili biti ukućan i rodbina...

[ina33]

2 Jehove su bile i na pogrebu moje mame, postale su frendice, vidite kako je to standardni moment . Nas su malo plasile kad bi krenule i prema nama sa slikama kraljevstva nebeskog, al smo.ih tolerirali i ko mala djeca ateisticke obitelji jer im je neka njihiva energija bila ok i relativno su nas pustale na miru, a pricali bi s mamom kojoj se pak nije svidjalo da i oni imaju ogranicenja (joga). Mislim da je jedna od te dvije gdje Jehove isto bila psih. bolesna, al blaze.

[ina33]

Bila je mama i na gostovanju Dalaj Lame u našem gradu, pitala ga nešto o modernim farzejima točno u njenom stilu . Ja brijem da bi se ona i tamo zakačila s nekim muškim, kod Jehova joj pak nije pasalo da oni ne gledaju blagonaklono na jogu, ali su te gđe bile popustljiv(ije), pa je bila i u onom učenju Brune Groenninga, nigdje se ne bi dulje zadržala jer bi s njenom up fazom krenula u sukobe... Sve su to neka koketiranja kod nje bila, da je još živa bila bi kod Ane Bučević ziher, ali nitko nije toliko liberalan jer kad je ta loša faza onda je samo ona u pravu, nema te liberale da sve njeno može obuhvatit, već mogu zamislit kako bi se tek s Anom Bučević zakačila, nju bi kad tad prozrela.... Sve je to bila jedna grozničava potraga za smislom, za izlječenjem bez lijekova, za nekakvim boljitkom trajnijim. Ona do kraja nije prihvatila svoju dijagnozu, jest samo dio koji se odnosi na depresivne faze, a onih drugih se uglavnom ne bi ni sjećala, taj jedan dio sebe ona nije vidjela, a taj je nas više žuljao jer je bio za okolinu agresivan.

[ina33]

Ja zapravo intimno dvojim prihvaća li itko od psih. bolesnika svoju dijagnozu u punini... intimno mislim da ne. Možda je i oportuno da ne prihvaćaju i da svi skupa ne znamo točno kako to ide.

[ina33]

A ja nisam sigurna da se u redovima pravoslavne crkve može naći mir kakav traži, niti ići redovno na lekarske kontrole, niti tek tako išetati napolje ako se predomisli. U krajnjem slučaju nisam sigurna ni za pravno regulisanje njene imovine, da li i ona pripadne crkvi...

Let it go. Nema tog mira nigdje, a ako joj trenutno pomaže - it's ok. Oko imovine neka se brinu njeni ukućani.

[pulinka]

Let it go. Nema tog mira nigdje, a ako joj trenutno pomaže - it's ok. Oko imovine neka se brinu njeni ukućani.

Dobro i kažeš...moram to sebi češće ponavljati dok mi se ne slegne .

[AmaranthQuinoia]

I evo mene opet, nakon 3.eg posjeta psihijatru (ne istom,svaki puta različiti) i mogu reći da sam sada sigurna da psihijatri nisu za mene. Čak sam išla čitati koji je opis posla i koja je definicija psihijatrije jer sam valjda i ja imala neko očekivanje tj. stvorenu sliku o tome što psihijatar zapravo radi. Ispada da samo (pod ovime "samo" ne omalovažavam) pripisuje lijekove i postavlja dijagnozu i eventualno (lijekovima) sprečava pogoršanje. Ništa dublje od toga, na moju žalost. Moje očekivanje je bilo da će me pustiti da mu sve kažem-sve što me muči, da će mi postavljati pitanja i potpitanja, da će zabilježiti bitne stvari i da će kroz razgovor postaviti "dijagnozu/problem" i da će prema tome odrediti način rješavanja problema (medikamenti, psihoterapija, štogod, samo da me shvati i posluša kako se osjećam). Meni je jako bitno da me doživi, da mu mogu baš sve detaljno ispričati, od kuda i od kada kreću moji problemi. Ali evo već treći puta to nisam doživjela i sada sam sigurna da sam se razočarala u psihijatrima generalno. Znači, gotovo uopće nisam uspjela reći (kako sam htjela, čak sam si i zapisala da ne izostavim nešto) sve što me muči i način na koji me muči, on je cijelo vrijeme prekidao, da bi zatim nastavio pričati o nečem svom (svojim pacijentima i svojim problemima) u skroz drugom smjeru. Većinu je on pričao. Čak mi je pričao o svom životu (što mi inače uopće ne bi smetalo da sam išta time dobila), o tome kako su se njemu zadesile neke stvari i da : "To život. Ne treba razmišljati o prošlosti i ne treba se fokusirati da se nešto loše može dogoditi jer to nema smisla (no shit!)". Moja velika isprika svim psihijatrima ako ih ima na ovoj temi i nadam se da je ovo samo moje iskustvo, ali ja sam do sad napovršnije razgovore vodila bas s tim psihijatrima (kako je to moguće?). Molim vas, ako vas ima na ovoj temi, molim vas da mi komentirate ovo i zašto je to tako? Jel moguće da ako se psihijatru moj problem čini malen i nevažan, da ne ulaze dublje u njega? Jako sam razočarana. Čak je inzistirao na Normabelu, iako sam mu rekla da ne želim piti ljekove jer dojim, na što je on rekao da je Normabel posve bezopasan i da ide uz dojenje (facepalm i nevjerica).. Sutra idem privatno kod psihoterapeutice, ali sam baš jako, jako razočarana :/

[zutaminuta]

Meni se čini da je većina njih pregorila. Mislim, ne možeš imati kapacitet slušati tolike nevolje i ne pregoriti. Ili se udalje i promatraju ljude onako iz tako nekog kuta - pacijenti, ili jednostavno tako kao kod tebe pomeću po pod i daju brza rješenja za požar u vidu lijekova.

[Lili75]

Zuta jesi isla ponovno kod te svoje psihijatrice?

[tangerina]

Amaranthquinoa, kao i ostali, ja bih savjetovala da prije odlaska na psihoterapiju isto probate naći neke preporuke, kao što biste i za keramičara ili zubara. Ima dobrih i loših psihijatara i psihoterapeuta i svih nijansi između, kao i što ih ima koji su bolji za jedan skup teškoća, a neki drugi su bolji za drugi

[AmaranthQuinoia]

Amaranthquinoa, kao i ostali, ja bih savjetovala da prije odlaska na psihoterapiju isto probate naći neke preporuke, kao što biste i za keramičara ili zubara. Ima dobrih i loših psihijatara i psihoterapeuta i svih nijansi između, kao i što ih ima koji su bolji za jedan skup teškoća, a neki drugi su bolji za drugi

Da, po preporuci sam i isla. Prijateljica mi je preporucila jer ona ide i zadovoljna je :/

[AmaranthQuinoia]

Meni se čini da je većina njih pregorila. Mislim, ne možeš imati kapacitet slušati tolike nevolje i ne pregoriti. Ili se udalje i promatraju ljude onako iz tako nekog kuta - pacijenti, ili jednostavno tako kao kod tebe pomeću po pod i daju brza rješenja za požar u vidu lijekova.

To sam i pomislila, ali nekako nemam taj osjecaj. Cini mi se da tako rade zadnjih xx godina i da je to tako u nasem (zastarjelom) zdravstvenom sustavu. Sve je isto kao prije 10 god kad sam prvi puta bila

[zutaminuta]

Zuta jesi isla ponovno kod te svoje psihijatrice?

Ne, trebam odraditi testiranje, a žena kod koje to trebam napraviti nikak da podigne slušalicu. Valjda je na godišnjem, pa sad strpljivo čekam.

Mnogo nas nije u mogućnosti birati keramičara, zubara ni psihoterapeuta. Bude daj što daš.

[Lutonjica]

I evo mene opet, nakon 3.eg posjeta psihijatru (ne istom,svaki puta različiti) i mogu reći da sam sada sigurna da psihijatri nisu za mene. Čak sam išla čitati koji je opis posla i koja je definicija psihijatrije jer sam valjda i ja imala neko očekivanje tj. stvorenu sliku o tome što psihijatar zapravo radi. Ispada da samo (pod ovime "samo" ne omalovažavam) pripisuje lijekove i postavlja dijagnozu i eventualno (lijekovima) sprečava pogoršanje. Ništa dublje od toga, na moju žalost. Moje očekivanje je bilo da će me pustiti da mu sve kažem-sve što me muči, da će mi postavljati pitanja i potpitanja, da će zabilježiti bitne stvari i da će kroz razgovor postaviti "dijagnozu/problem" i da će prema tome odrediti način rješavanja problema (medikamenti, psihoterapija, štogod, samo da me shvati i posluša kako se osjećam). Meni je jako bitno da me doživi, da mu mogu baš sve detaljno ispričati, od kuda i od kada kreću moji problemi. Ali evo već treći puta to nisam doživjela i sada sam sigurna da sam se razočarala u psihijatrima generalno. Znači, gotovo uopće nisam uspjela reći (kako sam htjela, čak sam si i zapisala da ne izostavim nešto) sve što me muči i način na koji me muči, on je cijelo vrijeme prekidao, da bi zatim nastavio pričati o nečem svom (svojim pacijentima i svojim problemima) u skroz drugom smjeru. Većinu je on pričao. Čak mi je pričao o svom životu (što mi inače uopće ne bi smetalo da sam išta time dobila), o tome kako su se njemu zadesile neke stvari i da : "To život. Ne treba razmišljati o prošlosti i ne treba se fokusirati da se nešto loše može dogoditi jer to nema smisla (no shit!)". Moja velika isprika svim psihijatrima ako ih ima na ovoj temi i nadam se da je ovo samo moje iskustvo, ali ja sam do sad napovršnije razgovore vodila bas s tim psihijatrima (kako je to moguće?). Molim vas, ako vas ima na ovoj temi, molim vas da mi komentirate ovo i zašto je to tako? Jel moguće da ako se psihijatru moj problem čini malen i nevažan, da ne ulaze dublje u njega? Jako sam razočarana. Čak je inzistirao na Normabelu, iako sam mu rekla da ne želim piti ljekove jer dojim, na što je on rekao da je Normabel posve bezopasan i da ide uz dojenje (facepalm i nevjerica).. Sutra idem privatno kod psihoterapeutice, ali sam baš jako, jako razočarana :/

vama treba psiholog, ne psihijatar - pa predlažem da krenete u tom smjeru

[Peterlin]

vama treba psiholog, ne psihijatar - pa predlažem da krenete u tom smjeru

Baš sam i ja to htjela napisati. Čini mi se da bi psiholog bio bolji izbor.

[ella]

AmaranthQuinoia ne znam od kuda ste , ali na Rebru postoji dosta dobrih psihijatara koji su svaki za nešto i u tom području su dobri. Odradila sam tamo i psihijatra 1 na 1 i grupnu terapiju u smislu dnevne bolnice. Ako trebate preporuku za psihijatricu koja će prvo slušati a tek onda eventualno lijekovi javite mi se u in box

[Kaae]

I meni se cinilo da je tu potreban psiholog, a ne psihijatar, ali nisam bila sigurna je li to do razlicitog pristupa/protokola u SAD-u i u HR. Tu se terapija ne odradjuje kod psihijatra, vec kod psihologa i/ili klinickih socijalnih radnika, a psihijatri prepisuju lijekove kad su potrebni.

[casa]

Ili možda joj baš treba psihijatar i lijekovi. Negdje možda piše moja mama koja isto želi da ju se sasluša, da potanko ispriča svoje doživljaje i da dobije razumijevanje. To je ono što rekla bih 90% psihijatrijskih bolesnika želi, a ne dobija. Iskreno, vjerujem da im to ne treba. Kao kod djece, želje i potrebe nisu isto. I sad na forumu znati je li netko zalutao psihijatru ili je troje psihijatara zalutali u struku... Znam da ja to ne znam ocijeniti.

[ina33]

Slozila bih se s casom u smislu da mislim da nije skroz vjerojatno da pacijent znat tocno od kud poticu problemi, a ne mislim da je (ovako, s laicke strane i s nesto malo iskustva, al s psihologom) super nuzno da se sve potanko isprica. Mislim da je kljucnije da pacijent skuzi kako dalje, i da dobije neki drugi pogled na svoju pricu. Mislim da od pukog slusanja onog sto vjerojatno pacijent sam sebi vec dugo ponavlja sa puno detalja i nijansi nije nekog napretka za pacijenta. Nije tako jednostavno da bi samo slusanje bilo kljuc. Ne znam kako to izgleda u drzavnoj reziji i hoce li iskustvo privatno bit bolje, zapravo me to bas zanima. Mislim da se treba dogodit neki klik pacijent - terapeut, al da ne mora nuzno uvijek bit ugodno jer pacijenta treba maknut iz mjesta u kojem se (psihicki) nalazi, a saslusavanje price mozda je ostanje na istom mjestu.. A mozda pricam totalne gluposti. Jel psihojatar il psiholog, to fakat nemam pojma, mozda onaj tko je uputio zna zasto je uputio i ima neki rezon za to.

[Lili75]

Upravo to sam ja tvrdila prije par stranica, da je nuzan klik izmedju pacijenta i psihoterapeuta/psihijatra/psihologa.

Meni je pak posve shvatljivo da ako netko nema sposobnost slušanja i empatije, fulao je ovu profesiju.

Saslušat pacijenta je pravilo broj 1 ove struke (ok ne moraju to bit litanije u trajanju 10sati) jer bez toga pacijent smatra da gubi vrijeme.

Slušanje je vrlo često podcjenjena vještina. Sjetite se samo kad hocete neki svoj prpblem podijeliti s frendicom a ona nesto svoje drobi, skrece s teme, a gle drugi put joj se necete obratiti. Barem ja ne.

Dobar psihijatar/psiholog ce znat saslusat al i kad je vrijeme podvuci crtu i zaustavit "storije" pacijenta.

[ina33]

Al pacijent mozda nece uvijek znat prepoznat kad je u storijama, a kad ga se slusa.

[Lili75]

Ma sve jasno, al je zato tu strucnjak da ipak barem jednom saslusa cijelu pricu i prepozna odgovarajuci trenutak za postavljanje pravih pitanja koji razgovor usmjeravaju ka rjesavanje problema, traume....ako ne ide razgovorom zato postoje lijekovi, ali ne da ih se ordinira odmah nakon prve terapije.

U tome je razlika.

Uostalom ni nemaju svi dijagnoze koje zahtijrvaju lijekove.

[ina33]

Hocu ti rec da je strucnjak mozda i saslusao, al pacijent ne mora nuzno imat taj dojam. Ako dobro shvacam, to je amaranth 3. po redu, al u sustavu. Mozda ima vise vremena privatno, drzim palceve!

[Lili75]

Pa to sam sigurna, kod nas vecinom sve to preko naseg zdravst.sustava ide kao po traci, zacudilo bi me da je drugacije. Nemaju vremena.

Ja bih radije otisla privatno jer za zdravlje mi nikad nije bio problem odvojit novce, obicno ispadne da vrijedi svake lipe.

Imala sam bliske ljude koju su isli na psihoterapiju, taj neki osjecaj da im pomaze razgovor i da zele ici i dalje na terapiju znaci puno.

Najvise pohvala sam cula za gestaldt terapeute.

[ina33]

Najvise pohvala sam cula za gestaldt terapeute.

Meni se čini da su oni većinom psiholozi, a moguće je čak i dr. opće prakse - mislim da su to edukacije. Vjerojatno postoje i psihijatri koji to nude, ali zapravo ne znam.

[Peterlin]

Meni se čini da su oni većinom psiholozi, a moguće je čak i dr. opće prakse - mislim da su to edukacije. Vjerojatno postoje i psihijatri koji to nude, ali zapravo ne znam.

Da, to je dodatna edukacija.

Za gestalt se traži da osoba ima završen studij psihologije ili medicine, ali moguće je i za druge struke (socijalni rad, ERF i slično): https://centarigwzagreb.hr/osnovni-p...psihoterapije/

[Kaae]

Ili možda joj baš treba psihijatar i lijekovi. Negdje možda piše moja mama koja isto želi da ju se sasluša, da potanko ispriča svoje doživljaje i da dobije razumijevanje. To je ono što rekla bih 90% psihijatrijskih bolesnika želi, a ne dobija. Iskreno, vjerujem da im to ne treba. Kao kod djece, želje i potrebe nisu isto. I sad na forumu znati je li netko zalutao psihijatru ili je troje psihijatara zalutali u struku... Znam da ja to ne znam ocijeniti.

Ma slazem se u potpunosti, a i dalje tvrdim da postoji uzasan bauk od lijekova (psihofarmaka) opcenito (na forumu?) jer izgleda da je to ili neka sramota ili izmisljotina.

Htjela sam samo reci da tu u SAD-u, u pravilu, psihijatar propisuje terapije, a psiholozi/klinicki socijalni radnici slusaju pacijente na terapiji. Jedno ne iskljucuje drugo, odnosno vecina ljudi koja uzima terapiju ide na terapiju, a svi koji idu na terapiju ne uzimaju nuzno i lijekove.

[casa]

Od lijekova zaziru oni koji nemaju psihijatrijskog bolesnika u kući i sami bolesnici, dakle većina populacije, hvala Bogu.
I privatno i javno zdravstvo iz mog iskustva u psihijatrijskog bolesnika kroz tridesetak godina raznih pokušavanja nije uspjelo postići da bolesnik osjeća da ga je netko čuo i razumio. Ima ih boljih i gorih, ali baš nijedan nije takav dojam ostavio na pacijenta. Zato i mislim da je puno u prirodi bolesti.
Inače, gestaldt mi je beskrajno zanimljiv na teoretskoj razini. Ono što me manje oduševljava je to da ga, bar u Hrvatskoj, završavaju ljudi bez prethodnog medicinskog obrazovanja. Razumijem da erfovci, liječnici i psiholozi mogu postati terapeuti, ali da to mogu postati i sociolozi ili anglisti ne razumijem.