spajalica prvotno napisa
Napisala sam dugi post, pa sam izbrisala.
sad cu to sazeti u par recenica.
Pomoc pojedincima mi je suluda. Kog smisla ima da mi pojedinci saljemo pomoc odredjenim ljudima, jer ih poznajemo?
To svi radimo jer jednostavno nemamo povjerenja u nekog ko bi trebao organizirati pomoc na terenu. Ne zelimo im dati novce. Ne zelimo preko njih ici. Zasto? Jednostavno jer im ne vjerujemo.
Zamisljam sebe koja zivim u zaselku pored Gline. Imam oko 70 godina. Ne sluzim se bas tehonologijom. Djeca su mi negdje u inozemstvu. Do mene vodi neodrzavnai put, jer nije prioritet. Pa po zimi je slaba vajda od njega. Ne mogu ostaviti kravu, kokosi i ajd nek imam i kozu, koje me hrane i sama nogama otici u prihvatni centar. Kuca polu srusena.
AKo svi saljemo pojedincima pomoc. Ko ce meni pomoci? Mozda ipak nekog znam u Zagrebu ko ce meni poslati pomoc, ko ce doci do mene.
A mozda ne. MOram cekati, strpljivo, kako je naglasio ministar, da se neko sjeti i mene.
Eto sazela sam problem. Kako ga ja vidim. U ovoj drzavi pojedinci rade, pojedince slavimo. Ali ja zelim zivjeti u drazvi koja ima koordiniranu pomoc, u kojoj ce se doci i do mene i pomoci mi, a ne da ovisim o pomoci poznanika, mojih poznanika. Jer ta pomoc ce nestati za koji dan. Na terenu ce trebati pomoc sljedecih bar godinu dana.
Dakle placam sve sto drzava zeli, trazi. A evo lijepo mozemo vidjeti da u zadnjih godinu dana drazva jako malo meni daje. Osnovna medicinska skrb je kako svi osjetimo postala skoro nedohvatljiva. U katastrofama ovisimo o pojedincima.
Mozda sam previse kriticna. Mozda nerealno vidim sve. Jako bih voljela da mi neko kaze. Nije tako. Evo vidi to i to i to i to. Tad bih se s tolikom radoscu poklopila usima i rekla ispricavam se. Jako sam pogrijesila.