Danima sam zatvorena u sobi, pa imam vremena isčitavati teme koje ranije nisam stigla. I razmišljati i promišljati....
Ja sam ljuta. I tužna . I frustrirana. I rezignirana .
I uplašena. I razočarana. I pomirena.
Po struci sam što jesam, radim što radim i od prvog trena smo na psolu znali da će biti ... čupavo u najmanju ruku. Odmah su na prebacili u rad u smjenama,za nas nije postojao lockdown jer to što mi proizvodimo je najprodavanije inhouse piće u regiji i ne smije ga ponestati, a moj odjel prati proizvodnju. Dmjendki rad mrzim više od ičeg , ali eto, mislili smo tamo nwgdje u svibnju 20te još do ljeta pa gotovo. U međuvremenu se oblačili u svemirska odjela stavljali vizire i ffp2 za odlazak u pogon , u vrijeme kad su ih nosili samo medicinari i trpili što smo smješni kolegama kad je to sve bezveze. Pa eto, oni nose maske na bradi, stalno su svi skupa i nikome ništa nije. Bože, kako sam ljuta bila. I još sam . Jer eto, nakon skoro dvije godine, ti ljudi isto misle, rade i pričaju.
I frustrirana. Jer je moj maturant, na svoj zadnji dan nastave, nakon što su se tri sata on line opraštali od jednog po jednog profesora u suzama došao reć da on ne moze tako i da mw moli da ga pustim na onu improviziranu norijadu, koju sam strogo zabranila . Išao je, imao je i maturalnu večeru, u rujnu,a do danas njegova generacija ne zna koliki su gušti u tim studentskim godinama. Možda stignu doživjeti, ako ovo brzo završi.
Tužna sam i frustrirana beskrajno jer je moje dijete doživjelo ružno šikaniranje i stigmatiziranje u okolini u kojoj se do tad osjećao siguran i prihvaćen, u razredu, među sebi jednakima, jer se zarazio covidom. To je njemu, ali i nama uništilo neke odnose koji se nikad neće popraviti. Za nas, možda i bolje tako, a za njega... Ne znam. Još.
Izgubili smo neke ljude i to je ostavilo dubok trag. Najdublji u mom najmlađem djetetu koje je i danas dok je u on line nastavi radilo obiteljsko stablo plakalo. I jer on u pregledu svog desetljeća napiše da 2020 niišta dobro nije donijela.
Sluđena ssm ljudima oko sebe i razočarana u stavove onih koje sam do jučer smatrala pametnima i razumnima. Koji su mi bili bliski po svemu, ova korona ih je povampirila. Nemam snage ni volje objašnjavati da su čudni tekstovi samo čudni da virus nema ph vrijednost,da ih cjepivo ne truje i ostale standardne nebuloze opovrgavati. Odustala sam i prorijedila krug ljudi s kojima se družim šteta što mi moja priroda ne dopušta da prorjedim i krug onih koje volim , pa svejedno strepim za ove s kojima se više elementarno ne slažem.
Ima i dobrog. Možda. Naučila sam o sebi. O svojim granicama. Naučila sam reći ne. Profiltrirala što i tko mi je važan. Naučila sam novi jezik. I fotografiju. Organizirala i bila na milijun izleta u datim uvjetima. I sjetila se koliko uživam u tome. Poklonila djeci nova iskustva i stvorila nam nove uspomene. Pogledala sve serije i pročitala sve knjige koje du bile na čekanju.
A svejedno se bojim. Jer mi se dijete drugi put zarazilo prije nego sam ga stigla cijepiti i bilo je puno gore nego prvi put. Jer oko sebe imam previše ljudi koje želim sačuvati, a bojim se da ne mogu. I onda se uvučem u štoako petlju i potonem... Pa se izvlačim.
Umorna sam od svega. Od pozitive i negative , od odnosa i neod osa, od tolerancije i netolerancije, od grčkog alfabeta od fake i pravih vijesti, od live i online nastave, od mjera i nemjera, od mazanja očiju i suočavanja s činjenicama, od strpljenja, od nade...
I znam da ima onih kojima je sto puta gore. Ali malo sam izventilirala, ne zamjerite.
 |
|||
Odgovori s citatom
jelena.O prvotno napisa
)
.
