Iako se vec javila mama zaduzena za edukaciju neukog pucanstva evo malo mene.:namig:

Dragi dankec!
Ja sam samo obicni clan foruma, nisam Roda (jos :i opet namig i sve sto cu napisati odraz je vlastitog iskustva.

Kao sto vidis iz potpisa imam troje djece. S prvo dvoje dojenje nije uspjelo upravo zbog savjeta patronazne i ogromnog pritiska ukucana, koji su se sluzili logikom i retorikom gotovo identicnim tvojima. A ja nisam bila informirana, vodila sam se mislju da je dojenje najjednostavniji i najprirodniji proces na svijetu i sto se tu ima puno komplicirati... gurnes cicu bebi u usta, ona se najede, spava tri sata i to je to. Je vraga. Slusala sam patronaznu i pedijatricu ("Pa ako one ne znaju, tko onda zna?"), pocela sam s 20ml dohrane, sto je vrlo brzo postalo 30ml, pa 50ml, itd. i sve vise i vise i u vrlo kratkom vremenu sam odustala jer niti jedno ni drugo vise nisu niti htjeli vuci, a i proizvodnja se minimalizirala. Dakle, prva dva pokusaja - neuspjesna. I nitko ocajniji od mene.

Poucena tim iskustvima, obecala sam sama sebi da mi se to treci put nece ponoviti. Mjesecima se nisam skidala s interneta, upijala sve moguce informacije i otkrila ovaj forum.

Ivan je rodjen s nepunih 36 tjedana, tezine 2380g i bio je dva tjedna u bolnici. Sama pomisao da mi dojenje niti ovaj put nece uspjeti me tjerala u ocaj. No, nakon svih problema (uvucena bradavica, nepravilni polozaj, odbijanje cice, hranjenje na spricu, mastitis, 24-satno dojenje itd.) mislim da tek danas, nakon tri i pol mjeseca smijem reci da smo samo i iskljucivo zahvaljujuci savjetima koje sam dobila na ovom forumu uspjeli u dojenju. K tome, za razliku od tvoje supruge, u svakom trenutku i bilo kojoj nedoumici imala sam oooooogromnu podrsku svog muza.

I na kraju, poruka svim mamama koje muce isti problemi moram reci:
NEMOJE ODUSTATI, DOJITE I POKUSAJTE NE DOHRANJIVATI SVOJE BEBE..Kad vam stvarno bude pun kufer svega, zovite SOS telefon, dodjite na forum, izjadajte se, isplacite, zatrazite savjet, poslusajte ga ili ne - na vama je…ALI NEMOJTE ODUSTATI!

I jos nesto, meni izuzetno vazno… neprocjenjiv je taj osjecaj da (kao u mom slucaju) tamo negdje preko tisucu kilometara postoji netko tko me nikada nije vidio, ne poznaje me, a svim silama se trudi pomoci meni i mojoj bebi i u to ulaze puno vremena i jaaaaaako puno truda. I zato velika hvala Rodama.