Mozda sam se malo krivo izrazila, s jedne stane osjetila sam njihov strah, a s druge da im je drago... razumijem ih jer ipak i ja bi se vjerojatno na njihovom mjestu tak osjecala, iako oni su mi stvarno bili od velike pomoci u trazenju... kak god im je pretpostavljam bilo tesko i kolko su se brinuli da nebudem povrijedenaipak su mi pomogli... mama zvala u centar, tata pisao dopise samnom i sl. Sad ne pricamo puno o tome tek ono ak se cujem sa nekim od obitelji velim sta je novog i tako... al srecom za sad to dobro funkcionir... cak me malo iznenadila mamina reakcija kad sam nasla seku i kad sam dobila fotku od tate... postala je znatizeljna ko i ja al odma je komentirala slicnosti i tak... tata je taj koji je petpostavljam jos u nekom grcu il strahu, pa mu necu bas previse pricat o tome al s vremenom se polako i on opusta...