Pozdrav!
Nas djecak je svrstan u kategoriju posebnih potreba s razlogom, razvod mame i tate, seldba u novu zemlju, nerazumijevanje i frustracija neizrazavanja i nerazumijevanja novog jezika, srdzba oca prema majci... mnogo stvari je pridonijelo losoj slici i losijoj buducnosti za mog djecaka... Danas, nakon 1,5 godine u specijalnoj skoli i svoj ljubavi koju prima, suocavamo se s novim prblemima.
Njegova starija sestra, koja je 10,5 godina, a on je 9 godina, je vrlo dominantna. On je postao dominantan s vremenom u svojim zahtjevima, sto smatram da je jako pozitivna stvar, promjena.
Ali imam situaciju da je konstantno suprotno misljenje, suprotna htijenja, suprotne ideje i suprotne zelje.
Ludim.
Zelim otici iz stana koliko vriste jedno na drugoga.
Dijelim ih sa svojim bivsim muzem ravnopravno, 7/7.
On ne zeli komunicirati.
Tako da se nalazim u situaciji da sam u mraku kako stvari izgledaju kad su djeca kod njega, a isto tako da me mogu pojesti zivu dok sam sama s njima.
Trudim se dati im svu ljubav svijeta. Slusati lh. Rzgovarati. Pitati.
Nista ne pomaze.
Danas sam demonski vikala, Ne budete li prestali vilkati, izlazim iz stana i ne vracam se do nacever...
Ocajna sam,,,
Oni su tako ucidajni, ali tako egoisticni.
Dode mi da dignem ruke i kazem, sami ste si krivi.
Jedno hoce jedno, drugo hoce nsto sasvim drukcije.
A ja sam jedna.
I ne mogu udovoljiti obojima.
Osjecam se rastrgano i iako bih voljela da im obojima ugodim, to je nemoguce.
U zemlji u kojoj nismo rodeni ni ja ni oni, nemoguce je ostvariti puno drustvenih kontakta, i sta covjek da napravi onda kako bi ozivio aktivni vikend ili samo akrtivni zivot svoje djece, koja su u dilsbalansu i kontrastu???