R. je od rođenja dijete koje ne spava, ali sada to poprima epske razmjere jer utječe na kvalitetu života svih kućana.
Ujutro se budi oko 7:30-8:00, u vrtiću je do 16:00, zatim park do 18:00 pa trening (plivanje ili karate, ovisi koji je dan) i još malo skakanja po onom napuhancu.
Donedavno bi navečer uspio zaspati do 23:00, ali otkako je na inzistiranje drugih roditelja u vrtić vraćeno popodnevno spavanje to se vrijeme produžilo.
Imamo malu bebu doma, muž ujutro ide na posao u 6:00 i navečer kolektivno kapituliramo oko 22:00. Svi osim njega .
Njemu sam nakon nekoliko pokušaja uspavljivanja sinoć ostavila upaljen TV i otišla spavati u 23:30. Nisam više mogla gledat.
TV timer se ugasio malo iza ponoći on je, kaže, zaspao 15-tak minuta poslije toga.
Što da napravim, a da se ne priklonim američkom načinu 'uspavljivanja' djeteta?
Spomenula sam problem tetama u vrtiću i gotovo istog trena osjetila kao neprijatelj No.1.
Jasno mi je da im je lakše da svi spavaju, da ima puno djece kojoj je potreban popodnevni odmor i da ne mogu raditi iznimku za njega, ali što da onda JA napravim?