Jučer sam Svenu pokazivala slike svoje kujice s kojom se on nije uspio susresti (uginula kad sam bila trudna). Pitao me gdje je ona i rekla sam mu da je uginula. Da je bila jako stara i jako bolesna. Na to me on počeo ispitivati zašto nije išla u bolnicu, gdje je sada i sl.
No na tome nije stalo. Ispitivao me da li sam ja stara, tata, ujo, moja sestra, deda, baka... Baš se osjetilo da ga je strah za nas.
A onda je počeo tužno da on ne želi umrijeti i tko će ga čuvati kada umre.
Već na rubu plača je pitao je li on star.
Ja se u prvi mah nisam snašla da probam nekako prebaciti na drugu temu, a na kraju se sve to skupa zahuktalo.
Probala sam mu objasniti da mi nismo stari, da ćemo još dugo svi živjeti, ali da jednog dana ipak svi odemo.
Zašto?
Zato jer kada nitko ne bi umro a novi bi se rađali ne bi bilo mjesta za sve na Zemlji.
Tu sam skužila da sam pretjerala kad sam mu vidjela strah u očima. Tada sam mu rekla da se ne mora bojati jer kad on naraste će sigurno izmisliti lijek od kojeg nikad nećeš ostariti.
I na kraju je tu negdje i prestao razgovor, ali sigurna sam da to nije kraj.
Kako razgovarati s tako malim djetetom o tim stvarima? Ne želim mu lagati, ali ga ne želim niti plašiti. A ustavri ne znam kako mu reći jednostavnu istinu koju će on shvatiti a neće mu ostaviti neke strahove, traumu. Želim da se s tim ne opterećuje i da ne razmišlja o tome, a opet ako me pita ja jednostavno ne znam (ili možda ne želim) izmišljati i ne reći mu istinu. Kako za ništa drugo, tako ni za ovo.
Jeste li se susretali sa tim i kako ste prolazili kroz te osjetljive teme?