Ja sam u SF filmu. Zaspala u 20:45, probudila se u 7. Imala samo dva buđenja - u 11 i u 2. Ajme.... Trina, kako je vama sad?
Mojca, sve to što si nabrojala, a što čini bliskost, mi nastavljamo...nosim je, reagiram na svaki plač, jedino ne dojim, a mazimo se više nego prije. Je, fali mi bliskost konektiranja i gledanja njenog hipnotiziranog pogleda dok ciki, ali posljednja 2-3 mjeseca su me bila totalno uništila. Kad god mi je posljednjih dana došlo da promijenim odluku, sjetila sam se da zadnjih mjeseci nisam spavala ni dva sata u komadu, niti jedne noći, da sam bila vječito umorna i nervozna, da nisam mogla normalno funkcionirati (raditi, učiti) i da sam stalno bila prehlađena... Jednostavno, organizam mi je rekao stop. A da sam maštala o dojenju dok ona ne kaže dosta, jesam, ali što ću. Sad kad se malo naspavam i regeneriram, možda se odlučimo na još jedno dijete
(Joj, deset dana bez dojenja i dvije noći spavanja, a ja već o drugoj bebi.)