-
hvala beti! 
-
Molim cure koje su imale bebe sa hydropsom da mi jave koje su sve pretrage radile nakon pobačaja,a prije sljedeće trudnoće, može i na privat message...... hvala 
-
Veliki zagrljaj za sve mame anđela 
. I ja sam u prvoj trudnoći imala inducirani porod mogu samo reći GROZNO. Gdje su sahranjene moje prve dvije bebice nikad nisam saznala, nisu me ni pitali što želim. Čak je doktor u 2.trudnoći u trudničku napisao da sam rodila sa 26.tj a ne sa 28.Ja sam to shvatila kad sam došla doma, poslije sam promijenila doktora pa sam ga pitala je li moguće da je greška namjerno napravljena ( jer koji to doktor ne znam računat tjedne), a on mi je odgovorio da će to prekrižit i ispravit ali da se beba rođena u 28.tj ili kasnije računa kao beba koja ima veliku mogućnost preživljavanja tako da kad u nekoj bolnici umre bebica te gestacijske dobi doktoru koji je vodio takvu trudnoću dolazi neka kontrola...ne znam je li to istina, ali znam da sam iza toga bila bijesna. Voljela bi da mogu odnijeti cvijeće na grob za sve moje anđele, a ne samo jednom.
velika jabuka samo hrabro, plači, razgovaraj, vrišti a kad skupiš snagu kreni na bebicu sigurna sam da će idući put biti sve savršeno.Jer meni su rekli da mora proći 1 god zbog zadnjeg carskog ali inače ako je bio prirodni ili inducirani porod 6mj, ali najbitnije je da ti budeš psihički što spremnija. Naravno da nikad nećeš bit u potpunosti spremna, ali pusti da osjetiš da ti želja za bebom bude veća od straha i tad si spremna za novu idealnu trudnoću.Držim ti fige
-
joj...kada ste vi dobile mengu posle induc.poroda?Ne znam do kada da cekam pa da onda idem doktoru....meni je danas 33 dan a m nigdje,posle por sam imala blago krvarenje nekih 15 dana,ono ima malo pa nema i sve tak al cisto je bilo posle 15 dana tako da ne znam kad treba da ocekujem m....
-
Ja sam je dobila nakon više od 40 dana, isto mi je bilo jako čudno, ali eto stigla je malo kasnije ali je stigla...
-
...e i ne znam kako je tebi bilo ali ja sam nakon induciranog jako puno krvarila, pa sam je možda zato toliko dugo čekala...
-
I ja sam nakon induciranog krvarila 2 tjedna neprestano ali to je bilo zato sto je ostalo posteljice, tek su na kontroli to vidjeli... Nakon kiretaze krvarenje je prestalo i menga je dosla nakon mjesec dana cini mi se...
-
ma meni je samo tri,cetiri dana nakon por.jace krvarilo kasnije skroz slabo ali ja ni m nemam nesta puno,imam 5 dana i to 3 ima nes 2 smedji iscjedak,haj valjda cu dobiti ubrzo neda mi se peglat s doktorima 
uh
-
Prestala sam krvariti 10ak dana nakon, a dobila mengu valjda mjesec dana nakon toga.
-
Ja inače imam jako obilno, ma to ti je sve individualno strpi se još malo, pa otiđi u doktora ako bude potrebe. A je li ti doktor rekao kad se moraš javiti za kontrolni pregled?
-
Ja sam nakon induciranog poroda u 20 tt dobila prvu nakon 45 dana,nije bila obilna,kasnije se ciklus ustalio tako da sam dobivala svaka 34 dana kao i prije trudnoce.A nakon pobacaja sam krvarila 4 tjedna,cinilo mi se isto dugo s obzirom da su mi radili jos i kiretazu zbog posteljice.
-
drage moje....imala sam inducirani porod/pobačaj prije 2 tjedna s a punih 22 tjedana. trudnoća iz prvog IVF-a u kom sam bila i hiperstimulirana. rodila sam žensko živo dijete, mada su napisali da je bila mrtva. mogući uzrok je infekt maternice...čekamo nalaze obdukcije bebe i phd posteljice i pupkovine. imam bolove u trbuhu prilikom mokrenja i velike nužde...i nekako imam osjećaj kao da mi je sve jako nisko. na kontrolu su mi rekli doć za 6 tjedana, mislim da ću već naredni tjedan otić kod svog primarnog ginekologa...barem da me pogleda na uvz i da se smirim...ako to tako mora ići. porod moje mrvice je išo jako teško i dugo, a psihićku bol....voljela bi da nikad u životu nisam to morala doživjet.....jer to ne zaslužuje nijedna životinja a kamoli žena! kako krenuti dalje...ja jedino želim primit svoje dijete u ruke...i nikad ne zaboravit ovog anđela kad je već tako moralo biti!
-
-
Draga zrinkič jako mi je žao zbog svega što si morala proživjeti, i ja ti savjetujem da odeš u doktora. Pored svega što si prošla da se još i oko toga ne brineš, iako vjerujem da je sve to samo posljedica poroda. Svatko od nas pronađe svoj način, ali ja ti savjetujem da ne skrivaš bol i suze, isplači se i pusti da vrijeme učini svoje. Sigurna sam da će ti se želja da držiš u rukama svoju savršenu bebicu uskoro ostvariti.
Posljednje uređivanje od Mrvica2403 : 02.03.2011. at 10:42
-
-
Poželjela sam nešto reći na ovoj temi, kako bih dala podršku svim ženama koje prolaze pakao pobačaja i koje pate za svojom nerođenom dječicom.
Ja sam imala inducirani porod u 19 tj. Bilo je strašno, ali to već i znate. Osjećate se kao da umirete i silno želite tu bebu, to dijete. Moja se beba trebala roditi u mjesecu ožujku i uvijek u ovo doba godine je teško.
Ja sam ostala trudna točno nakon tri mjeseca. Nova trudnoća zaliječila je rane i ja sada imam zdravog 2 i pol godine starog dječaka.
Tuga je negdje uvijek prisutna, sjetim se i odmah su suze u očima. Ali htjela sam samo podijeliti s vama tu misao da ne gubite nadu, jer niti ja nisam.
-
zrinkič, jako mi je žao...
isto sam neki dan čitala tvoj post i razveselila se vijestima...
ja sam samo zahvalna što postoji ovo mjesto gdje ne treba ništa previše objašnjavati, svi se razumijemo, prošli smo skoro pa iste stvari, prolazimo ih svakodevno - netko bolje, netko lošije...
-
Pozz svima!
Žao mi je što ste sve prošle i sto smo na ovoj temi, ali hvala vam što mogu i svoju bol podijeliti s nekim ko će to najbolje razumjeti.
Prije tjedan dana imala sam inducirani porod, 22 tj trudnoće, zbog misseda.
Ne moram vam govoriti kako se osječam.
Tuga me lomi i udaljava od svih bližnjih, samo želim biti sama.
-
Draga Teas uzasno mi je zao zbog tvog gubitka,znam kako se osjecas i koliko ti je tesko,ucini onako kako se osjecas,placi,ljuti se,budi sama,ili sa porodicom,ucini onako kako se u tom momentu osjecas i bude sve lakse kako dani prolaze...sve je to jos svjeze i bol je uzasna ali moras biti jaka i ici dalje...pisi nam tu smo za tebe jer svi ovdje dobro znamo kako se osjecas...
Posljednje uređivanje od adal : 28.03.2011. at 14:09
-
Znam da vam je jasno o čemu pišem, i užasno mi je žao što ste i vi to prošle ili još prolazite.
Najgore mi je što sam počela mrzit samu sebe, nimalo se ne znam nositi s gubikom bebe.
-
Draga Teas, jako mi je zao zbog tvoje boli i gubitka tvoje bebice. Razumijem tvoja osjecanja i tvoju ljutnju, no nemas razlog misliti da se ne znas nositi, jer svaki tvoj osjecaj i svaka misao je normalna u tako teskoj situaciji. Dozvoli sebi da osjecas sve sto ti srce zeli i ne ljuti se na sebe. I ja sam prije kratkog vremena izgubila bebu, Jedan dan sam tuzna, drugi dan euforicna, treci dan mastam o novoj trudnoci, a onda opet sjedim i placem. Tako u krug, ali bice bolje.
-
-
" sve ono što uporno tražimo, zapravo traži nas i ako uspijemo ostati smireni, konaćno će nas i pronaći. to se ne čeka dugo. a kada dođe, nemoj biježati. odmori se. vidjet češ šta će se dogoditi"
teas....sve ti je dopušteno! moraš sama nać način da to odboluješ i prežališ, jer živjeti moramo. vrijeme neće zaliječit rane, samo će te naučit da sa njima živiš i naučit će te kako da nosiš tu bol i s njome funkcioniraš.dozvoli si, ponašaj se onako kao se osječaš, nemoj ni tražiti od drugih razumijevanje, za to imaš nas tu! drži se, ne gubi nadu!
-
Puno vam hvala! Kad vidim koliko vam je i samima teško, a imate snage i rječi utjehe... nemam rijeći, divne ste!
Meni je svakim danom lakše, ljudi više toliko ne zovu, ne pitaju. A i našla sam si hobi, ali me ipak uhvati tuga, plač...
Doć će to na svoje! Šaljem vam veliki KISS!!!
-
teas, jako mi je zao. ja sada, dva i pol mjeseca nakon poroda poput tvog, gotovo svaki dan imam faze ''normalnog'' funkcioniranja, pa plača i buljenja u prazno. dozvoli si da osjecas sve sto trebas, nicega se nemoj suzdrzavati: tuge, boli, ljutnje, tupila, a ni povremenih sitnih radosti...
ovaj forum je pravo mjesto za nas, gdje mozemo bez objasnjavanja samo reci i biti shvacene. na odlasku iz bolnice divna sestra marica mi je rekla: ''nemoj s nikim o ovome pricati. samo s muzem i svojom obitelji''. tada ju nisam shvacala, ali vrlo brzo sam shvatila da misli na gomilu nespretnih komentara s kakvima smo se sve mi susrele. i jedino se mi medjusobno mozemo razumjeti.
moram i ja podijeliti takvo iskustvo s vama. kolega me pitao: ''kako to da si izgubila bebu? nisi bila bas disciplinirana, ha?''
prvo sam htjela presutjeti. al nisam. nego sam mu rekla kako sam 5 mjeseci provela na kaucu (mirovanje od pocetka), kako nijednom nisam cucnula, podigla predmet tezi od case ili tanjura i kako sam pazila na svaki pokret kako bih napravila bas sve da rodim svoju bebicu. onda je zakljucio da ''je to ipak bila visa sila''.
iskreno, najprimjereniije mi je bilo kada su mi dva prijatelja dala sucut. to mi je nekako bilo bas to sto su i trebali reci.
e da, sto se tice m, meni je dosla 35 dana nakon poroda. izgledala je kao moja tipicna m, samo s mnogo vise ugrusaka. vec druga je prosla bezbolno i ne tako obilno.
-
želja....žao mi je. jel mi možeš makar i u pp napisat zašto se to desilo!!??
-
zrinkič, ne znam... radim pretrage pa ćemo vidjeti hoću li naći kakav uzrok. sa bebom je bilo sve u redu. vjerojatno nešto s posteljicom nije.
kako se ti držiš, draga?
-
a na mahove....držim se na mahove!!! jedva čekam da krenemo s pretragama!! kod mene se zna...upala plodovih ovoja, ali neznamo uzrok. jesi dobila phd ili nalaz obdukcije? koje češ pretrage sve radit?? da usporedimo i upotpunimo!!
-
-
Drage moje, kako se držite?
Želja, hvala na podršci. Mene na dan, dva popusti malo, pa onda par dana opet izolacija.
Mene je moj ginekolog pitao dal sam tražila obdukciju, nisam. Ne znam dal bi uopće htjela znat. Pa kaj se to treba tražit?
Jedino me poslao da napravim CRP, a za ostalo da imam vremena. Koje to pretrage radite?
-
teas, ja radila bris cerviksa i TORCH (krvnu pretragu na nekoliko virusa). mada ni na na taj način ne moram saznati uzrok.
inače, cure, ja sam vam trenutno u fazi ''normalnog'' raspoloženja. imate li i vi takve faze?
puno mi značite, ne prođe dan da ne dođem na naš forum.
-
Pozdrav svima ovdje na forumu.
Pišem vam pošto nisam s nikim (osim MM) mogla pričati o onome što mi se dogodilo, a mislim da bi mi bilo malo lakše kada bih to podijelila sa ženama koje su prošle isto.
Kao prvo, mama sam trogodišnjem sinčiću koji je, Bogu hvala, zdravo i veselo dijete i on mi je spas u ovim trenucima.
Naime, MM i ja smo htjeli da razlika među djecom bude što manja, tako da smo brzo nakon sina pokušavali, i zatrudnjela sam prošle godine u 2. mjesecu. Bila sam super sretna, sve dok u svibnju nisam prokrvarila, da bi mi sa 11 i pol tjedana ustanovili missed ab. Bila sam jadna, nisam izašla iz kuće tjedan dana, ali nekako sam uz pomoć najbližih krenula dalje.
Trebalo je neko vrijeme dok nismo ponovno pokušali, i početkom ove godine ponovno sam zatrudnjela, a termin mi je bio krajem 9. mjeseca, taman prije 30.rođendana, pošto mi je velika želja bila dobiti barem drugo dijete prije toga.
Iako sam rano u trudnoći prokrvarila, bila u bolnici par dana, sve je bilo u redu. Nisam ništa htjela preuranjeno raditi, npr. vaditi dječju robicu, kao prethodne godine, jer mi je bilo još gore.
Prije tjedan i pol dana bila sam na uzv ( morfologij) i gin mi je rekao kako je sve najbolje što može biti, imati ću zdravu curicu. Odmah sam sinu rekla kako će dobiti seku, on je pripremio igračke itd.
Ali...prošle subote 21.5. ujutro sam malo prokrvarila, i krenuli smo u bolnicu, nisam paničarila, jer mi je gin prije rekao da se to može opet dogoditi. Smirena sam došla na pregled, ali u čekaonici nisam mogla zadržati urin, to sam barem ja mislila. Čim sam legla na stol, gin je vidio da je to plodna voda. Odmah sam znala što to znači, iako se on trudio da ja ne počnem paničariti. Odmah me poslao za KBC Osijek, pošto kod nas nisu opremljeni za takve slučajeve. U autu sam bila smirena, još uvijek je u meni bilo nade. MM nije znao što to znači, stalno je ponavljao kako ćemo zaustaviti curenje.
U bolnici su nam nakon čekanja(naravno) rekli kako će morati prekinuti trudnoću pošto je vodenjak pukao uslijed upale ili infekcije, ni sama ne znam. Ali ako beba duže ostane u meni, ja bih mogla dobiti sepsu i umrijeti. Ja u sebi imam zdravu curicu, a oni bi nju izvadili. Jedva ovo pišem... Dali su mi lijekove za poticanje trudova, MM je bio uz mene. Ne mogu vjerovati da sam ja morala mirno čekati i osjećati dok mi se dijete rita u stomaku, a ja znam da ona umire.Najgorem neprijatelju ne bih to poželjela, da na kraju rodi svoje mrtvo dijete, i onda kiretaža odmah poslije.
Oprostite što toliko pišem, ali moram olakšati dušu. ne znam hoću li si ikada oprostiti što sam to dopustila. ne znam jel sam mogla spriječiti, svi govore da nisam, ali u meni je neka sumnja.
Sad imam loš dan, pa malo bolji, ali sve je jako svježe (4 dana je prošlo). Snažna sam pred sinom, on mi je spas, MM je uz mene. Kada će ova bol prestati?! Ne izlazim van, osim s MM i mamom nisam s nikim komunicirala, ne mogu vidjeti trudnicu, a da se ne rasplačem.
Molim vas, barem malo mi pomozite, ne znam kao se nositi sa svime?
-
Joj draga zao mi je sto si to morala prolazit,takav scenarij je bio i kod mene,proslo je 2 godine,nakon toga sam imala jednu trudnocu i rodila zdravo dijete ali bol je jos prisutna i uvijek ce bit,nakon nekog vremena postane malo lakse ,ja sam se jednostavno naucila zivjet s tim. Neka ti tvoj sin bude utjeha i snaga za dalje,drzi se...meni je ovaj forum dosao kao spas,pisi s nama mozda ti bude barem malo lakse.
-
draga, kod mene je prošlo godina dana da sam izgubila svoju curicu u 38.tj. Vjeruj mi nisi ništa kriva!!!To sebi ponavljaj!Svi smo imali faze krivnje koje će poslije proći.Još je jako friško i sve je to normalno.I sada nakon godinu dana mi je teško vidjeti trudnicu ili bebicu i čak dijete od godine dana ali moja starija kćer kao tebi tvoj maleni me gura naprijed i moramo biti jaki radi njih!Drži se draga...i slobodno piši...
-
Draga vivi, ne znam dal si procitala moj prvi post na ovoj temi, to je ujedno bio i moj prvi post na ovom forumu prije dugih 5 godina. Tad sam se osjecala identicno kao ti, isto sam morala donjet odluku, donjela ju i moja beba je rodena mrtva u 24.tj. Preispitivala sam se jaaaako dugo al sam shvatila da od toga nista, ja nisam kriva za to sto se dogodilo, moja odluka je bila ispravna i tako je trebalo biti. 3 i pol tisuce postova kasnije ja imam trogodisnjaka i bebicu koju ocekujemo za koji tjedan. Jasno da sam jos uvijek tuzna zbog gubitka i jos uvijek zaplacem ali prezivjela sam. Imala sam i spontani u meduvremenu al tad sam vec bila majka a to daje nevjerovatnu snagu koju, sigurna sam, imas i ti, samo je sad tesko osjecas zbog tuge. Rano je jos, daj si vremena...Tu smo, placi s nama, sve smo mi to prosle i prezivjele, i ti ces s nama...
-
Draga vivi, zao mi je, tako mi je zao da ti ne mogu opisati. Molim dragog Boga da ti da snage da izdrzis i budes jaka. Kao sto vec cure rekose, bol je tu i bice, ali covjek nauci da zivi s tim. I ovaj forum ovdje, gdje covjek svoju bol moze da napise, pomaze zaista, sve nosimo svoju tugu i pomazemo jedna drugoj. Moja curica i ja smo se rastale u petom mjesecu trudnoce. Za dva dana, 28.5. se trebala roditi, to je bio njen datum. Znam, samo matematicki izracunat, ali mene sve veze za ovaj dan. Zadnja cetiri mjeseca je proslo tako sto sam dosta pricala o tome, to mi je pomoglo. Neke stvari se ne mogu objasniti, koliko god se osjecas odgovornom, nisi ti ta koja je odlucila da bude tako. Covjek prolazi kroz razne faze krivice, bola, tuge, na kraju bol ostaje ali bude podnosljivija, covjek je nosi, ona je dio njega. Pisi i reci sve sto te boli, tu smo za tebe.
-
Hvala vam cure, puno hvala. Od subote sam pričala samo sa svojom mamom, ona je triput pobacila, i na nju se mogu osloniti. Fizički sam dobro, krvarenje je već dosta oskudno, ne boli me niti maternica, ali psihički sam jako loše. Strah me, jer nemam toliko živaca sa sinom, a on je sada i zaigran i znatiželjan, a mene uhvati da mi jako treba mir i tišina. Danas sam ga odvela u vrtić u igraonicu na dva sata, i kada sam tamo vidjela poznanice koje imaju dvoje ili više djece, počela sam se tresti. STalno mislim kako bih silno htjela da mi sin ima bracu ili seku, i da nije velika razlika u godinama, ali taj saan je sada sve dalje i dalje. Ne znam, kada zaboravim na tren da se išta dogodilo, ponovno sam sretna. Ali to ne traje dugo. Moram vam reći da sam stvarno, stvarno bila sretna, i svi smo se veselili curici jer u obitelji već 10-ak godina imamo samo dečke. Mislim da mi je utoliko i gore.
@maj ja sam bila u 21. tjednu, termin je bio 27.9. Znaš, ja već mrzim mjesec svibanj, prošle godine sam pobacila 11.5., a ove 21.5. Kad bih ga barem mogla zaobići. Znaš, ne mogu pričati o tome, osim ovdje vama, kad nijedna moja prijateljica nije kroz to prošla. I prošle godine je tako bilo nerazumijevanja, tako da mi se ne da to prolaziti opet. Kako da objasnim bol koju osjećam svaki put kad se sjetim da sam osjećala svaki trzaj svoje bebe dok mi je istjecala plodna voda, i ja sam znala da umire, i to je prestrašno. I sad ponekad kao da osjetim udarac, a onda se sjetim da više nema ničega u meni, i ja se slomim, potpuno.
-
Hvala puno @Njinjago, koksy, klarita2. Strašno mi je žao zbog svake žene koja je to prošla. Ujedno mi je to i zastrašujuće, da nas toliko ima. Nažalost, znam žene koje su imale i više od 6 pobačaja. Meni je već sad teško kad mislim na to koliko želim još djece, a koliko me je zapravo strah sljedeće trudnoće, a kamoli žena koja je to više puta od mene prošla. Tu bol, prazninu, gubitak, i još povrh svega lijekove, injekcije, fizičku bol. Užas.
-
Vivi draga zao mi je zbog tvojih gubitaka, kod tebe je to jos jako svjeze, normalno je da se tako osjecas, meni je proslo 7 mjeseci od kada su mi djeca preminula pa se i sada tako osjecam, iako sa vremenom tuga postaje sve podnosljivija. Sreca je pa imas sina koji ce ti biti najveca utjeha. i nemoj se toliko opterecivati sa brojem djece do 30- te godine, jos si mlada i znam ja da nijedno dijete nece moci zamjeniti tvoju curicu ali bice lakse, a doci ce kad tad, samo polako i razmisljaj pozitivno jer tvoja curica je sada anđeo i vjeruj u to da cete se jednoga dana sresti i provesti vjecnost skupa.
-
tako je to tuzno koliko nas ima. Viva kao sto je Koksy napisala i moj razlog tj. prvi post pridruzivanja ovom forumu je gubitak djeteta u 38 tj.2009. g Prvih par mjeseci jos okolina koliko toliko ima razumijevanja za tebe ali brzo zaboravljaju a ta bol je tako prisutna cijelo vrijeme...Nakon 1,5 g mogu reci da normalno funkcioniram, radim, smijem se, druzim se...ali niti jedan slobodan i trenutak samoće nije prosao a da ja nisam pomislila na svog andela i na sve sto se dogodilo. Jedino ovako s curama na forumu mogu podijeliti neke misli, i sa MM-om, koji isto tako pati. Nakon toga imali smo vec tri IVF-a ali za sada nema rezultata. Spremamo se i na 4-ti jer ja sam odlucila da necu odustati sve dok mi doktori daju nadu.
cesto se pomolim i za svog i za vase andele ali za sve roditelje andela da nam Bog da snage da nastavimo dalje...
-
festaja svaku večer molim zua sve mame anđela da im Bog da snage nositi svoj križ...guram dalje, izlazim, radim, smijem se ali ne prođe trenutak da ne pomislim na svoju Mariju...
-
vivi.... užasno mi je žao zbog tvoje bebe. ja sam isto mama trogodišnjaka. i u siječnju sam imala sa 14 tjedana pobačaj jer mi je beba bila jako jako bolesna... isto je bila curica i ne znam hoću li je ikad prežaliti. utjehu mi je pružao moj sinčić, i to mi je bilo ogromno olakšanje.... da nemam njega vjerojatno bih pošizila tada.... on mi je zaokupio misli i tako je vrijeme prolazilo a meni je psihički bilo sve bolje.... danas nakon 5 mj se osjećam dobro. ponekad pomislim , sad sam trebala biti mj i pol do poroda... no shvatim da me to gorko iskustvo samo učinilo jačom. Lakše se nosim s nekim drugim životnim okolnostima. i idem dalje. muž i ja planiramo opet bebu uskoro, strah je prisutan ,jako prisutan ali želja je jača. Tako će s vremenom biti i kod tebe. VRIJEME. to je ono što će donijeti olakšanje. samo budi strpljiva.
cure su mi ovdje puno pomogle, pogotovo mandy i koksy....
-
-
-
festapuno sreće u slijedećem postupku...~~~~~~~~~~~~~~~
-
vivi žao mi je što si tu s nama , nemoj sebe kriviti ni za što, mojoj sestrični je pukao vodenjak u 20.tt., nisu je odmah htjeli slati na indukciju nego su pričekali 2-3 dana nadajući se da će se zaustaviti jer nije puno curilo, međutim to nije pomoglo, beba je umrla nakon 3 da i ništa se više nije dalo učiniti;radilo s o nekoj bakteriji, ne sjećam se kojoj, koja je inficirala posteljicu; ona ima 24 godine, to joj je bila 1.T i trebalo joj je godinu dana da dođe sebi i da se počne smijati od srca; kako iva kaže samo vrijeme i tvoj sin će ti pomoći da zaliječiš rane ; nas mame anđela je tako dopalo, da najveću ljubav spoznamo kroz tugu ali to će proći, ne brini, jer jednostavno ne bi mogli izdržati pod tolikim teretom boli... samo će ostati sjećanja na naše bebice 
festa držim ti fige da slijedeći postupak bude uspješan i da se svi skup aovdje radujemo tvojoj trudnoći, kao što smo već rozi,tibi, bambus, a72,osijek,koksy, laia..........
-
vivi, draga, nas je naš sinčić napustio u 25/26.tt, i morali smo donijeti odluku - ali nije bilo izbora, zapravo...
meni je bilo najteže, i danas se toga sjetim, što je u otpusnom pismu pisalo - legalno induciran pobačaj, na zahtjev majke...
kao i na nalazu...pored svih podataka, ja sam zapamtila samo - duljina lijevog stopala 4.5 cm...
to su neke stvari koje će nas vječno pratiti, čak i sada u novoj trudnoći čiji se kraj uskoro nazire , ali snagu nalazimo u svemu oko nas...pogotovo u osobama koje su nam najblliskije...
i meni je bilo jako teško suočiti se sa kćerkom koja je bila prepuna razumijevanja, sućuti, nježnosti - toliko da me to razdiralo i tjeralo na plač... no i to je dio terapije...
osjećaj nikada ne nestane, ali je lakše sa vremenom...
festa, držimo fige za sljedeći postupak
-
obdukcija vjerojatno znaci onaj phd posteljice ak je sve s bebom bilo ok,al to je samo jos gore jer na kraju opet nista ne saznas u 90 posto slucajeva.a tvoju bebicu svedu na mjere,iskreno ne znam dal to zelis vidjeti jer ja sam buljila u taj komad papira i plakala ko kisna godina.sto se tice pretraga najbolje ti je nakon parmjeseci kad ces misliti da si spremna za novu trudnocu,napraviti sve briseve,bar sam ja tako nedavno.
-
Hvala vam svima, stvarno znate što treba reći, nažalost iz vašeg vlastitog iskustva. Kada pročitam vaše priče, stvarno se rastužim, od vas koje prolazite bolne postupke umj. oplodnje (@festa), do onih koje ste maltene dogurale do kraja trudnoće, da bi vas zadesila tragedija (@klarita2, festa).
Jučer sam prvi dan nakon 6 dana otišla do svoje najbolje prijateljice, znači u društvo osim muža i mame, i nisam ni zaplakala. Ona nije ništa ispitivala, ja sam pričala koliko mi je srce dopustilo. Ali danas me nazvala jedna kolegica i s njom nisam mogla pričati, rasplakala sam se.
@mala laia poput tvoje kćerke, i moj sin je emotivno dijete, čim vidi da mi idu suze odmah reagira s: Mama, šta je bilo? Sve će biti dobro. I meni stvarno bude lakše. Ali prekjučer me pitao gdje je seka, jel već izašla i zašto se neće doći igrati, a kada sam mu objasnila da je seka na nebu, on je rekao da otići po nju helikopterom. A ne smijem se pred njim rasplakati, nije fer da vidi da mu je mama tužna, želim ga poštedjeti.
-
@mandy to što su tvoju sestričnu ostavili da čeka u nadi da će plodna voda prestati curiti, to mene stalno kopka, iako sam svjesna da ne bih s tim ništa dobila, ali svejedno, uvijek ima onaj što ako?! Mene jako pati onaj potpis isto kao što je mala laia rekla, iako je moj muž potpisao ispod mene, da meni olakša teret. Stalno si mislim hoće li mi dragi Bog oprostiti što sam to potpisala.
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
uzasno se osjecam i ne znam sta reci..oprostite mi jer ne znam sta reci..i sto vas peglam s ovom m ali nemam koga drugo pitati..hvala vam.A sacekat cu jos par dana pa cu vidjet sta dalje,a ja sam 7 dana posle imala kontrolu i sve je bilo super,receno mi je samo to da dodjem posle dva menzesa da radim briseve i to je to,ma nemam pojma vise ni o cemu umorna sam i tuzna ne opisivo
Odgovori s citatom