Moja priča počinje sa saznanjem da sam trudna….

Dvije crtice, posve neočekivano. Htjeli smo jednom, možda još jedno....

Troje djece od 8, 6 i 1,5 godina, taman počela raditi i promijenila posao…. Svima pričamo da opet čekamo prinovu, svi se čude jer imamo troje, imamo i godina…. i tako prolazi par tjedana dok se nisam konačno sa 12 tjedana odlučila otići kod doktora. Taman smo savladali i prihvatili činjenicu o povećanju obitelji. A tada…šok… dvoje ih je…. Ne znam kako sam stigla kući jer sam u autu plakala što od sreće što od zabrinutosti, panike… i ponovo kreće krug… ej, znaš što ima novo? … pa znamo da si trudna, rekla si nam! …. Da, ali ima ih dvoje!!!!
Htjeli četvrto, peto dobili gratis....

Komentari su bili svakakvi.... Pet djece??? ... Kupujete sad kuću??.... Kako ćete s autom???.... Gdje će svi spavati??? .... Kako ćete ih školovati????

Trudnoća prolazi uredno, ja se osjećam odlično, malo zabrinuto, ali uživala sam. Radila dosta dugo, pripreme stalno odgađali, čekali da prođe 32 tjedan, pa 34, pa 36, na kraju više nismo ni brojali. Dočekala ja i 40 tjedan. Sve super, cure okrenute glavom, dan ranije hospitalizacija na 40+2, indukcija planirana za drugi dan, na 40+3.

U 6.46 ulazim u rađaonu, priključe me na drip, nešto kasnije dolazi i MM, trudovi počinju vrlo brzo ali lagani. U 7.40 prokidaju vodenjak. Dr. me pregleda u 7.55 i kaže kako ja neću još sat-dva i da ode on na odjel. Par minuta kasnije trud sa nagonom za tiskanje, kažem MM to je to, ali da bi pričekala da vidim kako će se razvijati situacija, on zove primalju. Želi me pogledati ali drugi trud ne dozvoljava ni da noge raširim. Tada kreće… brzo zovu dr. koji ne vjeruje, treći trud i M1 je vani u 8.05!!! Nisu me stigli prevesti u operacijsku (jer takav je bio plan za slučaj carskog), nisu makli ni onaj dio stola, niti su izvukli nogare, ništa…. Međutim, M2 se okrenula popreko (jer je nisu pridržali pri izgonu prve cure) i nastala je lagana panika…. MM je morao izaći, M1 su odnijeli, a da je nisam praktički ni vidjela, pojavila se dva dr. i hrpa osoblja…..i tada kreće…. Znate, beba je dobro kod vas u trbuhu, ali moramo je okrenuti… dr. B. pipa izvana, dr. S. je traži iznutra po trbuhu…. Traže nogu da je mogu povući, ali pipaju sve osim noge….. dr. mi uporno govori da je sve u redu, ali ja ne znam da li me tješi ili je stvarno sve OK….. vidim MM na hodniku sjedi zabrinut, svi nešto pričaju, spremaju se za hitan carski, tu u rađaoni, polijevaju trbuh za sterilizaciju, traže set za carski, a ja samo šutim i slušam upute dr. B. i samo sam se na njega koncentrirala. Bol je nepodnošljiva, a strah sve veći. Svi nešto pričaju, ali ja samo žmirim i nadam se, molim se ….. i tada čujem: evo je! Našao je nogu i povukao. Probili vodenjak, i u jednom trudu i M2 je bila vani. Bilo je 8.13. Izašla je na zadak. I nije zaplakala. Cijelih 3 sekunde. A meni se činile kao vječnost. I činila mi se plava. I da nešto nije u redu. Ali sve mi se samo činilo. Dali su mi je odmah na kratko, ali su je onda ipak uzeli i izvagali, zamotali i vratili mi je na 10 min. Dr. mi je objasnio što se sve događalo i zašto, a primalja mi je rekla da su obje bebe dobro, apgar 10/10, ali zbog cijele situacije su ih odnijeli i da bih se ja oporavila. Posteljice izašle bez problema. Ležala dva sata na hodniku rađaone, a onda par sati u nekoj sobi nas 4. Tek popodne smještena u sobu i bebe su došle vrlo brzo….

Male velike hrabrice…..rođene sa 3.330 i 3.450, po 50 cm….drugi dan došao dr.S. da vidi koja ga je to mučila i koju je ganjao po trbuhu….treći dan puštene kući….samo dojene od prvog dana, ako izuzmemo tri-četiri boce AD, evo prošlo dva mjeseca, sada imaju malo više od 5 kg….
a mama u kaosu….nije lako sa petero djece i bez pomoći u kući, ali ne damo se…..

I uživamo.
I kad je teško i naporno.
I kad je još teže i još napornije.

Noći su neprospavane, dani isto.
Ali proći će.
Jednom….Sigurno…… Zar ne????