Meni je isto bio fenomenalan, duša od čovjeka... Baš me rastužila vijest
Meni je isto bio fenomenalan, duša od čovjeka... Baš me rastužila vijest
Idete li u knjižnice?
Meni još nije ugodno. Možda smiješno, ali sada više razmišljam o tome tko je tu knjigu imao u ruci.
Kolike stotine knjiga sam u životu posudila i nikad o tome nisam mislila. Sad ne mogu da ne mislim.
Knjige se nakon vraćanja stavljaju 3 dana u karantenu, i tek tada ulažu natrag na policu, tako da nema bojazni+ korice se dezinficiraju.
Poslano sa mog Mi 9T koristeći Tapatalk
Naravno da idem u knjižnice, i uopće ne razmišljam o knjigama kao izvoru korone. Prije bi mi smetala pomisao da netko možda te knjige čita sjedeći na wc-u
Haha, isto k'o tanja. Ne jednom mi se desilo da na knjigama iz knjiznice naidjem na sasusene smrklje, pardon my french. Te stranice zmirecki procitam brzinom svjetlosti i gibam dalje :D
Moja je knjižnica napokon proradila!
U totalnoj euforiji koja me zahvatila tim saznanjem poklikala sam za rezervaciju čak 7 knjiga , i to sve jučer doteglila doma . Mašala!
Btw, u međuvremenu sam pročitala Aleksandru Starčević: Svi ste u knjizi.
No, s obzirom da mi nije bila baš ni po čemu zanimljiva (a, ono, pisana je kao neki blog, dnevnik, ne znam ni sama što...) ovdje je samo spominjem kao pročitanu, ne kao preporuku .
Tanja, hvala za Claudela! Ja sam čitala tri romana, Brodeck mi je najbolji.
Ja čitam Daniela Stein, prevoditelja. Ovo mi nije prvi roman Ljudmile Ulicke, žena zaista sjajno piše, no ovdje me malo smeta konstantna epostolarna forma
Roman mi je zanimljiv, no radije bih da je pisan u klasičnom obliku da lakše pratim
Nedavno sam pročitala novi roman Javiera Cercasa (Salaminski vojnici, Brzina svjetlosti su mi bili izvrsni), oduševio me. Zove se Vladar sjena, nedavno je izašao u hrvatskom prijevodu u izdanju Frakture.
Posljednje uređivanje od Anci : 22.05.2020. at 23:05
I sustav ti je dozvolio rezervaciju 7 knjiga odjednom kad su se ono otvorile knjižnice pa sam počela klikati na rezervacije, negdje kod 4. ili 5. knjige (ne znam točno koje) me sustav izbacio, rekao je da sam rezervirala maksimalan broj knjiga dozvoljen u toj knjižnici
Vladara sjena već dugo mjerkam na webu, ali u knjižnicama ga još nema. Generalno, u knjižnicama nema najnovijih knjiga, jer kako je sve bilo stopirano, tako se ni nove knjige nisu nabavljale.
Kad smo kod Cercasa, izvrstan njegov roman (ima ga u knjižnicama) je i Zakoni granice. Jako, jako dobar i originalan prikaz jedne delinkventske karijere.
Čitala sam Zakon granice. Nije mi loša al nisam bila ni pretjerano oduševljena.
Da, vjerojatno je to razlog. Očito ovisi od knjižnice do knjižnice.
Inače, od ovog tjedna u knjižnici je moguće i samostalno birati knjige s police
Usput i preporuka za kratke priče: Ksenija Kušec, Opća opasnost
Zgodno je što se priče mogu grupirati u 4-5 tematskih krugova, donekle se nastavljaju jedna na drugu, ali ne uzastopce, nego su ispremiješane, pa to traži određenu koncentraciju i prisjećanje na prethodne priče. Najviše ih se referira na djetinjstvo, neke od njih su pomalo šokantne (iako, treba uzeti u obzir dječju pripovjedačku perspektivu i moć pretjerivanja!). Neke su psihološki vrlo uvjerljive. U svakom slučaju, lako se čitaju i privlačne su.
Pročitala The Testaments od Margaret Atwood, nastavak Sluškinjine priče. Ja sam stvarno uživala i preporučam.
Posljednje uređivanje od ina33 : 25.05.2020. at 12:08
Marylinne Robinson: Gilead
Jedina koja je dosad čitala ovu knjigu je Angie koja je napisala:
malo mi je možda prestatična knjiga, iako ima lijepih misli. Filozofsko-poetičan roman, razmišljanja jednog oca za koje želi da ih njegov sin jednom pročita. Uglavnom, ide mi sporo, ali nije nezanimljivo.Bojala sam se ove knjige, najviše zbog teologije, a i zato jer nisam bila sigurna koliko ću biti koncentrirana na knjigu u kojoj se ništa ne događa, nego netko samo piše o svojim razmišljanjima. No, ipak, ponešto događaja ima i čak se nakon uvodnog dijela stvori dojam da postoji neka tajna koju treba razriješiti. Mirnim tonom i tom slutnjom misterije knjiga me je podsjetila na Ishiguroa, ali u našeg Kazua tajne stvarno postoje, koje nas malo i protresu, a ono što se u ovom romanu otkrije, teško da je šokantno.Završila sam Gilead. Nakon svega, mogu reći da je moja pogreška što nisam mogla čitati više u komadu, nego sve po par stranica, pa bih do sljedećeg čitanja već zaboravila o čemu se radilo, vraćala se par stranica unatrag (svaki put bih otkrila neku divnu misao pritom), tako da sam čitala djelo totalno rascjepkano i s pola mozga, a za njega bi baš trebala puna koncentracija (ok, možda je i pogreška autorice što djelo nije pisano tako zarazno da ga se čita u dahu).
S obzirom da je djelo dosta religiozno, ni to me nije vezalo, ali ne mogu reći da se nisam zamislila, i to puno puno puno puta. Nakon svega, preporuka. Uzmite samo u obzir da treba angažirati mozak, nije lako štivo. Možda čak jednom ponovim, ali baš trebam pogoditi trenutak za to.
Lakše se čita nego što sam mislila i uvuče nas u svoj svijet. Slike su neobične, šture, ali žive.
Iznenadila me je povremena duhovitost. Usred sve te kontemplacije i meditacije, dobro dođe da malo čitatelja razbudi
Kad ponovo pogledam ovaj svoj osvrt, čini mi se da sam joj ostala dužna jer, iako ima ove osobine koje je ne čine jako čitljivom, ipak sam je pročitala u 2 dana i rado sam je ponovo uzimala u ruke. Možda je problem u iznevjerenom očekivanju, ja sam se stvarno nadala nekom preokretu ili iznenađenju.
Philip Roth: Zavjera protiv Amerike
Nedavno je snimljena serija po romanu pa se zbog toga knjiga opet spominje, ali i Trumpovo predsjednikovanje ju je također učinilo aktualnom. Naime, radi se o piščevoj alternativnoj autobiografiji, gdje pisac odrasta u Americi u kojoj predsjednik nije F. D. Roosevelt, nego Charles Lindbergh gdje su SAD partner Hitlerovoj Njemačkoj, u nenapadanju i u odnosu prema Židovima.
Meni se od cijele alternativne povijesti koja je detaljna i promišljena, više svidio bildungs dio romana - razmišljanja, želje i strahovi dječaka i pripovijedanje o odrastanju u Newarku ( a to je grad o kojem ništa ne znam, koliko god puta čula za njega). Sve mi je bilo uvjerljivo u iznošenju intimnog (privatnog): i obiteljska dinamika i odnosi s prijateljima i prikaz osobnosti djeteta. Malo manje mi je bilo uvjerljivo ono političko/društveno - cijelo vrijeme sam bila svjesna da događaji nisu stvarni, nego hipotetski.
Na trenutke čitanje zapinje i zbog Rothovog stila, njegovih dugih rečenica i mnoštva detalja i prividne neorganiziranosti teksta. Često sam se morala vraćati na početak rečenice ili unatrag u tekstu da nađem od čega je započeo i pitala se zašto nam sad ovo priča.
Pisala sam više puta da čitam Atkinson, a evo sad malo podrobnije.
Pročitala sam njen hvaljeni Život za životom, koji mi je divna knjiga, malo melankolična, ali opet nekako optimistična. Ideja nije nova, glavna junakinja ima priliku više puta živjeti - svaki put kad joj životni put završi, novi život počinje rađanjem, a njoj ostane neko podsvjesno sjećanje što može promijeniti da sljedeći put bude sretnije/živi dulje. Samo početak je isti, a životni putevi su dosta različiti i često mali događaj, sitnica, promijene potpuno cijeli životni put. Neki životi su jako nesretni i bolni, neki su lakši, ali nijedan nije bezbrižan jer glavna junakinja, kao i svi stanovnici Londona, svaki put mora proživjeti Blitz.
Atkinson ima opsesiju Drugim svjetskim ratom, osobito zračno-vojnom stranom priče i ovo je jedna od knjiga u kojoj to dolazi do izražaja.
Nije nastavak, nego knjiga pridružena ovoj, roman A God in Ruins koji pripovijeda život Ursulinog brata Teddyja. Iako u Životu svi Teddyja doživljavaju kao sretnog i neopterećenog, ova knjiga je mnogo mračnija od prve. Teddyjev je život obilježen ratnom traumom i lošim odnosom s kćeri i, što knjiga više odmiče, sve je depresivnija. Ovdje dolazi do izražaja druga tema o kojoj književnica mnogo razmišlja, a to je starost i prolaznost čovjeka.
Prvi roman književnice zove se Iza kulisa u muzeju. Jako mi se svidio. Iako i tu ima svašta tragičnog i mračnog, stil pisanja je lepršav, a Atkinson je ovdje najduhovitija od svih knjiga. Radnja je smještena u grad York na sjeveru Engleski i prava mu je posveta.
Također sam pročitala serijal romana o detektivu Jacksonu Brodieju. Prvi je preveden i zove se Povijesti slučajeva. Ima ih zasad još 4. Nisu tipični krimići jer istraga nije u prvom planu, a sam Brodie i ne radi kao detektiv u svim romanima, nego se nekako nađe blizu mjesta zločina. Također je netipično što se osim glavnog lika, iz romana u roman pojavljuje još cijeli niz istih likova, iako žive u različitim dijelovim Velike Britanije. Valjda je toliko bilo zadovoljna kako su joj ispali da joj je bilo žao umiroviti ih
Od misterije i otkrivanja, književnici su važnije primjedbe o vremenu u kojem se odvija i neka općenita razmišljanja o životu. Želi i upozoriti i na neke gadne pojave u društvu, a svi znamo da se to često odnosi na položaj žena. Pisanje je kao i uvijek, ugodno; pršti duhovitošću.
Hvala svima na super opširnim osvrtima. I meni je Život za životom ostala u odličnom sjećanju. Šteta što A god in ruins nije prevedena.
S obzirom da nas puno voli Patriju, evo i zanimljivi izvještaj o političkim događanjima u Baskiji danas.
https://www.tportal.hr/vijesti/clana...eta-e-20200527
Jose Saramago: Ogled o sljepoći
Brutalno dobra knjiga, na simboličko-metaforičkoj razini upravo briljantna!
Margaret Atwood: Gazela i Kosac
Veoma mi se sviđa ovaj SF light. Radnja je smještena na kraj našeg stoljeća, u postapokaliptično vrijeme, u kojem apokalipsa nije nuklearna, nego biološka. Zaraza virusom je pobila čovječanstvo.
Glavni lik vjeruje da je jedini preživjeli čovjek na Zemlji. Muči se s preživljavanjem - hranom i vodom i sigurnošću i prirodnim elementima - muči ga nemilosrdno sunce i svakodnevne oluje. Poduzima pothvat da bi došao do namirnica i oružja pa pratimo njegovih nekoliko dana u sadašnjosti i čitamo o cijelom njegovom životu dotad.
Usamljen je, ali ne i sam. Jedino društvo mu pravi skupina genetski modificiranih ljudi koji žive u nekoj prvobitnoj zajednici i kojima je on zaštitnik.
Pripovijedajući njegov život, autorica priča i što se dogodilo sa zemljom. Svijetom su vladale korporacije čiji su zaposlenici živjeli u ograđenim zajednicama u kojima su i radili. Razlika između takvih stvarnih zajednica u današnjem svijetu i ovih zamišljenih je u tome što su one u knjizi bave prirodnim znanostima - bioinženjerstvom, genetikom, farmacijom, a ne IT-om. Znanost u službi isključivo zarade predstavlja prijetnju, a ne nadu i sigurnost - i na kraju i uništi civilizaciju. Umjetnost i humanističke znanosti su degradirane, izgubile su na značenju; u školama su bitni samo matematika i prirodni predmeti; ljudi i zanimanja u kojima su važne riječi su manje vrijedni. Ponašanje ljudi je distopijsko.
Čitajući o ovoj knjizi - a našla sam nekoliko kritika i prikaza - otkrila sam da čitatelji jako različito procjenjuju stil pisanja Margaret Atwood. Dok neki misle da joj je stil sasvim zapušten i da su njoj važnije misli od brušenja rečenica, ima onih koji njezin stil nazivaju besprijekornim. Meni se sviđa. Čitanje ide glatko, uživjela sam se u taj neugodni svijet.
Sad ću nastavak - Godina potopa.
Gazelu i Kosca sam davno pročitala, ima tome bit će i 15-tak godina, bio mi ju je poklonio tadašnji kolega koji ju je prevodio. Mislim da mi je tad bila OK, uopće se ne sjećam o čemu je bila. Kad ovo što opisuješ gore čitam kao sažetak knjige dođe mi ! Koja je to pametna žena, ta Atwood! Prva njena koja me fascinirala i nastavlja me fascinirati je Handmaid's Tale pročitala sam i The Testaments, meni je taj njen svijet fascinantan. Godinu potopa sam nedavno bila počela, ali odustala - nije bio trenutak. Mislim da se prvo moram podsjetiti Gazele i Kosca. Dolazim u iskušenje da mi Atwood postane nova Adichie koju ću nekritički obožavati, uvijek mi je gušt kad nađem tako neki book crush kome se u potpunosti predam, barem na neko vrijeme .
Alen Meskovic - Sator za jednu osobu
Nastavak Ukulele jam, ali se moze citati i zasebno. Prica o odrastanju piscevog alter-ega nakon sto je zbog rata u BiH izbjegao u Hrvatsku, a zatim sa 17 godina, plativsi krijumcarima i misleci da odlazi bratu u Svedsku, zavrsio u kampu za izbjeglice u Danskoj. Potresno i odlicno napisano. Meni i generacijski zanimljivo, jer dok sam ja slusala te iste bendove o kojima Meskovic pise doma u vlastitoj sobi, glavni lik ih slusa u kontejneru s 4 clana daljnje obitelji, razorene na sve nacine ratom.
Nagradna igra za osvojiti Svjedocanstva (The Testaments) - nastavak Sluskinjine price od M. Atwood.
Julian Barnes: Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja
Vrlo neobična knjiga, koju na početku, zapravo prvih nekoliko poglavlja, uopće nisam razumjela, niti mi je bilo jasno "što je pjesnik htio reći"...
No, danas, kad sam je dovršila, skužila sam da je u cjelini jako fora.
Poglavlja su pisana različitim stilovima, s različitim temama koje se ponekad dotiču istog lajtmotiva.
Zanimljiv pogled na povijest svijeta, a ona polovica poglavlja zapravo je traktat o ljubavi...
Baš me zanima vaše mišljenje, ukoliko je netko čitao (tanja_b?)
Ja sam čitala, ali prije 15 godina pa se ne sjećam ničega osim da mi se jako svidjela. To mi je bio prvi Barnes i odmah sam zaključila da se isplati uzeti njegove knjige u ruke (osobito pripovijetke).
Eh, nisam ga čitala, zapravo slabo poznajem Barnesa, iako sam čitala nekoliko njegovih djela
Ovih dana pročitala sam kraći roman srpsko-slovenske autorice Ivane Đilas, Kuća.
Prvo mi je neobično što je navedena osoba koja je knjigu "prilagodila sa srpskog". To je valjda prvi put da čujem da prevodimo knjige sa srpskog
Inače je knjiga simpatično i duhovito napisana, iako govori o temi koje se mnogi užasavaju - krediti, dugovi, pokušaji prodaje kuće i kupnje stana, propadanje srednje klase... ipak, baš zbog tog bezbrižnog i zvrkastog stila autorice, knjiga se lako čita. Otprilike kao kad u gorki sirup dodaš šećera da se lakše proguta.
Ali na kraju me zaprepastila zadnja stranica u knjizi. Prepisujem sadržaj jer tako nešto morate doživjeti
Mislim, ova pitanja su na razini osnovnoškolskih čitanki. Tko čita knjigu da bi poslije odgovarao na ovakvu "metodičku obradu"?PITANJA ZA RASPRAVU O KNJIZI
1. Kako vam se svidjela knjiga? Koje je osjećaje izazvala u vama?
2. O kojim temama progovara?
3. Koji su najčešći razlozi koji dovode do prezaduženosti i nemogućnosti plaćanja kredita?
4. Poznajete li koga tko se našao u takvoj situaciji i kako ju je riješio=
5. Iako je u knjizi riječ o slovenskoj stvarnosti, možete li pronaći sličnosti s hrvatskom?
6. Što mislite o odnosu države i banaka? Na koji način država može pomoći svojim građanima= Snosi li i ona dio odgovornosti?
7. Zašto je ovo jako važna knjiga o našem vremenu?
8. Što ste naučili iz ove knjige?
Izdavač je, da i to spomenem, Iris Illyrica. Pretpostavljam da je to njihov biser, a ne autoričin.
ne mogu vjerovat!
Fali još 9. zadatak: Napišite i vi jednu kratku priču "Kako sam preživio kredit u švicarcima"
Hm, po tonu kakvim je knjiga pisana, prije bih rekla da je riječ o financijskoj bezglavosti, a ne pismenosti
Ajme , "pitanja za raspravu o knjizi", fakat k'o u osnovnoj...
"Što ste naučili iz ove knjige?" haha, za ne povjerovati
Evo još jedne knjige koju preporučujem, naročito za ljetno čitanje ako tad imate više vremena, jer vrijedi joj posvetiti malo više strpljenja:
Madeleine Thien: Ne reci da nemamo ništa
Počinje kao dječje prisjećanje na iznenada nestalog oca, a ubrzo se pred čitateljem rastvara opsežna i emotivno nabijena priča o dvije obitelji iz Kine, od 60-tih godina pa sve do pokolja na Tianmenu 1989. Zanimljivo je da se postupno fokus romana izmješta - s kanadske sadašnjosti na kinesku prošlost, s jedne obitelji na drugu. Cijela knjiga duboko je prožeta klasičnom glazbom, naročito Bachovim Goldberg varijacijama (jedan od glavnih likova je skladatelj). Priča se razvija malo pomalo, i preporučujem dobro pamtiti imena makar i usputnih likova, jer se sve na kraju uklapa u jedinstvenu sliku.
Knjiga se ne čita baš uvijek lako, zahtijeva koncentraciju i vraćanje na prethodne stranice, ali vrijedi truda. Malo mi je žao što sam je u knjižnici dobila sad, a ne kasnije, kad posuđuju na dulji rok, jer bih je onda možda čitala s više udubljivanja u detalje. Možda joj se jednom kasnije vratim.
Karina Sainz Borgo: Noć u Caracasu
Pripovijest o uistinu katastrofalnom životu i poitičkoj situaciji u Venezueli.
Ono, znala sam da nije pjesma, ali nisam mislila da je baš tako...
Usput, slučajno sam pročitala jedan osvrt koji govori o tome da je riječ zapravo o američkoj propagandi, potkrepljujući to, pored ostalog, i činjenicom da je roman relativno nepoznate autorice vrlo brzo preveden na čak 26 jezika...
Meni se činio relativno dobar, ništa spektakularno, ali okej...
Kad Tanja kaze da je nesto prozeto duboko klasicnom glazbom, ja odmah u glavi "not for me"
Pojelo ostatak posta, ne da mi se sve opet, valjda poznavanje klasike nije uvjet za razumijevanje radnje. Ja uzivam trenutno u Alias Grace od Margaret Atwood.
A dobro, to je malo i stvar ukusa. Ja sam nesuđena glazbena teoretičarka, pa me takve knjige vesele
Iako, u ovoj knjizi, o kojoj je riječ, ima sasvim dovoljno drugih događanja i motiva da je se isplati uzeti u ruke, čak i ako niste ljubitelj Goldberg-varijacija jedan od tih motiva je položaj umjetnika u diktaturi.
Evo sam je ja pročitala. (Btw. na ovom se topiku više piše nego što ja imam dojam - mislila sam da je ovaj post na posljednjoj stranici pa sam se natražila dok sam ga našla.)
Meni se i ova knjiga svidjela. Jako je slična knjizi Normal People. Glavni lik je mlada žena dosta emocionalno oštećena koja ima dojam da je žrtva tuđe okrutnosti i bezosjećajnosti, a na kraju se ispostavi da je i ona poprilično boli nanijela svima oko sebe. Ona to slabo shvaća zbog svoje nezrelosti. Većina njenog djelovanja i ponašanja je pokušaj da dokaže sebi i drugima da je normalna osoba (tema koju je Rooney kasnije više razradila u 2. romanu koji nosi i ime po ovoj opsesiji). Književnica na prilično originalan i svjež način opisuje kako junakinja doživljava emocije, po tome me je malo podsjetila na D. H. Lawrencea - pretvara osjećaje u slike i fizička proživljavanja.
Ovaj sam roman, kao i Normal People, teško ispuštala iz ruku, ali ne uspijevam racionalizirati zašto je tako i mogu vjerovati da je nekom dosadnjikav.
Zapravo ne dijelim puno osobina i doživljavanja s glavnom junakinjom, ali ipak sam se uživjela u njena.
Možda me po svoj toj nesigurnosti i nesporazumima podsjeća na mladost?
Knjiga je Razgovori s prijateljima
Posljednje uređivanje od Jurana : 18.06.2020. at 09:17
Drugi dio trilogije Margaret Atwood o Gazeli i Koscu - Godina potopa - odličan mi je kao i prvi, još i bolji, a treći - Ludi Adam - dosta je slabiji, ali meni je svejedno bio zanimljiv jer sam jako htjela dalje čitati o tom svijetu i likovima.
Godina potopa pripovijeda o istom vremenu kao i 1. roman, iz perspektive drugih likova, i na svom kraju dođe do trenutka u kojem završava i 1. roman pa se linije radnje spajaju, i likovi susreću.
Treći dio nastavlja gdje završava drugi (i prvi) - na moje olakšanje jer mi se ne bi dalo još jednom vraćati u prošlost. Meni nije bilo drago što se više bavi likovima Godine potopa, a manje prvog romana, ali to sam ja, tko mi je kriv.
Trilogija mi se čini kao dobar materijal za seriju.
Čitala sam da Darren Aronofsky želi snimiti film, a nadam se da neće jer bi to bilo predepresivno i tjeskobno.
Posljednje uređivanje od Jurana : 18.06.2020. at 09:28
Lana Bastašić: Uhvati zeca
Usporedba s Elenom Ferrante nameće se sama po sebi, ali bolje je čitati ovaj roman bez opterećivanja Napuljskom tetralogijom. Struktura romana je vrlo logična, lako se čita i vjerujem da bi mnogima na ovoj temi dao materijala za razmišljanje i komentiranje.
Čitajući prva poglavlja, bila sam naprosto oduševljena, kasnije je oduševljenje malo splasnulo. Knjiga je ipak jako dobra, iako ima i svojih nedostataka (nekom će oni više upasti u oči, nekome manje).
Opis ženskog prijateljstva iz djetinjstva je dojmljiv, iako pomalo i predvidiv. Stvaran i metaforički mrak u Bosni bio mi je ipak previše. Završetak romana je vrlo intrigantan, zapravo potpuno neočekivan.
U svakom slučaju, preporučujem!
pa što je to ove godine
https://ezadar.net.hr/politika/38364...i-romanopisac/
Ja nadoknađujem klasike koje nisam dosad. Trenutno C.Bronte Jane Eyre. Volim taj period engleske književnosti, nakon cijele Austen i jos koje knjige tipa Middlemarch, prešla na sestre Bronte. Za sad Profesor i Jane.
Maya Angelou: Znam zašto ptica u kavezu pjeva
Jedna od autoričinih autobiografskih knjiga koja obuhvaća razdoblje njenih ranih godina, a govori zapravo o rasnoj segregaciji u Americi...
Prilično potresno i dojmljivo štivo, zanimljivo napisano, tako da se čita u dahu...
Odlično.