Naravno, samo je malo vjerojatno da smo svi uvijek empatični koliko je drugome potrebno. Eto, ja znam da nisam i da sam definitivno sklona traženju i pozitivnog i rješenja a ne pukom saslušavanja.
 |
|||
|
|
|||
Naravno, samo je malo vjerojatno da smo svi uvijek empatični koliko je drugome potrebno. Eto, ja znam da nisam i da sam definitivno sklona traženju i pozitivnog i rješenja a ne pukom saslušavanja.
I to je sasvim u redu i normalno jer je većina ljudi takva.casa prvotno napisa
Svatko iole dobar u duši će pokušati pomoći što je hvale vrijedno.
pa nije trazenje pozitivnog rjesenja lose. lose je kad to nameces kao jedino ispravno i jedino prihvatljivo. jer tada nema ni trunke empatije
Nakon svega, nisam sigurna da postoji takva osoba - da je autentično pozitivna, a bez empatije :/
Malo mi je sve to previše iskarikirano.
Pa nije valjda da svi koji su skloni trazenju rjesenja automatski (moraju?) traziti rjesenje u svakoj, ama bas svakoj situaciji.
Osoba koja izgubi partnera (ili kucnog ljubimca, nije bitno), ima li se ona pravo potuziti nekome zbog tuge i jada i ocekivati da ce ju netko saslusati, ili je stvarno jedini ispravan odgovor: "A hebote, bit ce jos partnera, a ima i pasa za udomiti, tsk."?
Rekla bih da prosjecan Bob the Builder moze zastati i reci, e ****te, stvarno, izgubio si partnera i umro ti je pas. Grozno. A ovaj toksicni, taj ce ispaliti ovo gore.
Mislim da je u životu teško podijeliti ljude tako crnobijelo.. i da ono što nekome je toksično pozitivno drugome nije. Eto, ja nakon ovog baš jasnije vidim kako neke moje reakcije ljudi mogu doživjeti kao toksično pozitivne. I da, mislim da mi ponekad nedostaje empatije. Da se jednostavno ne moguuživjeti u neke probleme jer meni to ne bi bili problemi. I ne mislim da sam uvijek super i trudim se biti empatičnija...
Vrlo jednostavno, čekaš da te pita - kao što te je tvoja prijateljica i pitala. Fakat nije teško reći: a što ti misliš.
Ni ne traje dugo
sjetilo me jucer na ovu temu, na instagramu citat: ponekad ne ide po nasem planu, ide onako kako treba ici, kako je najbolje za nas
eto ja na takve izjave dobijem ospice
stvarno? stvarno? je li gubitak djeteta, voljenog, sestre, ... teska bolest, ono kako treba ici i kako je najbolje za njih? za nas?
i uz to, pronađi dobro u svemu, svako zlo za neko dobro, neka je to najgore, sve zlo u tome....
Toksično mi je jaka riječ, ne paše mi u situacije kad nas nešto samo iritira, ide na živce, naporno nam je...
Mislim da je takva pozitiva toksična za samu osobu i njene bližnje onda kad zamjenjuje stvarno produktivno nošenje s realnošću koja nikad nije samo lijepa.
A ova poplava po mrežama je dosadna, bez daljnjega. Ali uopće je tu (na društvenim mrežama) toliko fabriciranja istine da mi ova priča s pozitivnim porukama nimalo ne odudara od opće atmosfere.
Ovo što summer piše, meni je to bezveze i nešto što nikad ne bih rekla, ali me ni ne uzrujava. Ljudi se tješe, kako znaju i umiju. A uostalom, nijedna poruka, ni pametna ni glupa, nikad se ne odnosi na SVE životne situacije. Ima puno primjera poslovica koje govore upravo suprotne stvari, a svejedno su obje točne. Tipa: Dvije glave su pametnije od jedne i Sto baba, kilavo dite.
summer, pročitaj svoj potpis
da ako su obje tocne, obje su i pogresne
nemam nista protiv tjesenja
itekako imam protiv stalnog sirenja poruke da je sve za neku visu svrhu, sve sto nam se dogadja je po planu i sve je to za nas dobro, pace najbolje
nije, dogadjaju se sranja, nepravde, nesrece
bolje je da smo jaci, da prezivimo, pretrpimo, izvucemo iz toga
ali usudjivati se reci da je to bas kako treba biti... mene osobno ljuti
Osobno mi je prezahtjevno očekivati razumijevanje egzistencijalistički bačenost u svijet i od sebe same. Dovoljno je jedno shit happens... Samo što ja ponekad ono što mi drugi predstavljaju kao eklatantan primjer navedenog uz obilje nepravde i jada ne vidim takvim i tu mi nedostaje empatije. Ili je to samo procjep Drugog u meni... Ne znam, znam da se borim s vlastitom pozitivnošću koju drugi vide kao toksičnu.
Isto i kod mene. Ali došla sam do zaključka da to nije moj problem.
Točno :Dda ako su obje tocne, obje su i pogresne
Ili "jedno ko nijedno" i "jedno ali vrijedno" pa si ti odaberi kad ti koja pašeIma puno primjera poslovica koje govore upravo suprotne stvari, a svejedno su obje točne. Tipa: Dvije glave su pametnije od jedne i Sto baba, kilavo dite.kao uostalom i puno toga ostalog.
Recimo, ja sam danas sva živčana i neraspoložena, em je radni dan i radim od doma, em vani pada snijeg u travnju (da, snijeg) em korona, em sam sanjala pokojnog tatu da me grli pa sam pod dojmom od jutra i sve mi ide nekako na živce a bez pravog razloga.
Sve je isto ko i jučer kad je bio divan sunčan dan i ja dobre volje.
Da mi danas netko dođe sa pričom o pozitivi sprašila bi ga van iz sobe. Mada znam da je u pravu jer inače i ja tako mislim.
A sad odoh dalje raditi.
Za mene je primjer toksične pozitivnosti iz mog vremena IVF-ova bila mantra svi ćemo mi imati mirisne zamotuljke, svaka naša muka će se isplatiti, što je život bez djece, pa onda ako bi neka se usudila napisati da bi odustala, nitko zapravo ne odustaje, vjeruj ti meni da nećeš nikad odustati. U mojoj glavi to je bila noćna mora iz pjesme "Hotel California", uz poruku you can check out whenever you like, but you can never leave. Strašno me to smetalo. Mic-po-mic se ipak svijet otvarao i dozvolio se topic "Izlazna strategija" i žene su mogle pisati o osjećajima odustanka i prihvaćanja bezdjecnog života, bez, po meni, "mitraljiranja" sa samo "misli pozitivno, uspjet ćemo, mirisni zamotuljci, znala sam da ćemo uspjeti, evo, samo još malo" itd. Znam da sve što bilo ko piše govori o njemu. Forumašice sa zamotuljcima ziher nisu bile maratonke i bile su mlađe žene i vjerojatno su se bojale uopće prihvatiti takvu realnost za sebe jednog dana pa ih je možda i to tjeralo da tim jače hrabre "posrnulu", istovremeno hrabreći sebe jer im je alternativa bila užasavajuća. Govorim o vremenu pred 15 god. Tako mi je drago da je nježna biljka drugačijih, koja je uporno bivala gažena / hrabrena (percepcija ovisi o perspektivi) ipak ostala na životu na tom pdf-u i dobila svoj validitet i priznata joj je vrijednost. Jer nisu sve uspjele i njihova su iskustva jednako vrijedna. Meni je to čitanje sve ćemo mi itd., bila kao da briše postojeće ljude koje dobro znam, koji su bili jako uporni, i ništa nisu napravili krivo - ali, shit happened i nisu uspjeli. I sad vode uspješne i sretne živote (ovi koje znam u RL), s djecom ili bez njih.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.04.2020. at 16:37
Ina33, isto se događa kad se suočiš s dijagnozom karcinoma.
Ja sam se u bolnici naslušala pretjerane pozitive za poludit.
Bila sam okružena ženama koje su bile savršeno isfrizirane, našminkane i utegnute u neke fancy trenirke, pune nakita, zalivene s litrom parfema...
To je, valjda, bio njihov način borbe i protesta protiv zloćudne bolesti.
Meni nije smetalo, ali mi je bilo naporno slušati njihovo cvrkutanje kako će sve biti dobro i kako će one pobijediti rak.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Zašto ne bi mislile da će pobijediti rak,ili te više smetalo kaj su napudrane i sparfumirane. Možda bi one bile napudrane i sfenirane i bez te dijagnoze.večina ljudi s takvim dijagnozom isplaču prvo neko vrijeme dan i noć,a onda se okrene u borbu za život.Vjerujem da se ova zadnja rečenica odnosi i na tebe.
Joj, Ina33, kako ja to razumijem (iako nikad nisam bila na potpomognutim).
A inače, kad čujem "samo pozitiva!", to mi je kao da me netko obilno pošprica jeftinim smrdljivim parfemom.
jelena.O, uopće nije sporno pravo da budeš lijepa i dotjerana (dapače!), ali stalan cvrkut nepoznatih, prijatelja ili tek površnih znanaca kad želiš tišinu...
Možda su one cvrkutave bile i prije,samo tako razmišljam,ujedno koliko sam skužila te osobe su pričale da če onepobijediti tu napast ,a ne netko drugi
Posljednje uređivanje od jelena.O : 14.04.2020. at 19:37
Postoje neke dijagnoze koje su neizliječive. Ta sintagma "pobijediti rak" je loša jer podrazumijeva da onaj tko ne ozdravi nije pobijedio, kao da je to do njega. Jer nažalost, uglavnom, nije.
I onda savjeti poput: samo razmišljaj pozitivno, znam da ti to možeš pobijediti, moraš se boriti i slično, potpuno omalovažavaju iskustvo svih onih koji bolest ne mogu "pobijediti" bez obzira na to što naprave i koliko se trude i bore. S tim se teško suočiti, a kad se netko već upusti u proces suočavanja i prihvaćanja makar mogućnosti da neće sve ispasti super, nimalo ne pomažu savjeti kao što je "samo pozitivno razmišljaj".
Na tragu ovog što je Ina rekla, puno ljudi se osjeća izgubljeno jer nitko oko njih nije raspoloživ za razgovor o tome što ako ne uspije (liječenje, IVF, traženje posla, brak, svejedno). Čak i ako ne namjeravaju odustati, možda žele biti koliko toliko pripremljeni na sve opcije. Kad te na svaki pokušaj razgovora o lošijoj opciji netko poklopi s neopravdanom pozitivom, čini da se osjećaš još gore.
Uopće nisi shvatila što sam napisala.
Meni ne smeta ništa, ni one, ni nitko drugi.
Kako će se tko rihtati, njegov/njen problem.
Tema je isforsirana pozitiva, a to su te žene radile.
Podcjenjivale su bolest i ponašale se kao da su došle u bolnicu izvaditi "to" poput trulog zuba i problem riješen.
Nije bio riješen.
Sve tri su trebale daljnje liječenje. Jedna je nakon par mjeseci preminula.
Nikad nisam očajavala, a ni omalovažavala zdravstveni problem, bilo svoj, ili od nekog bliskog.
Uvijek sam samoj sebi rekla:
ok, idemo se boriti i ispitivala liječnike o mogućnostima.
Muža nisu htjeli operirati, jer se previše proširilo.
Ja sam namolila kirurga da ipak operira. Rekla sam mu da imamo dijete od niti 17 godina i da ga molim da pomogne da mala otpleše maturalni ples s tatom.
Poslušao me, ali mi je odmah rekao kako stvari stoje jako loše. Isto i poslije operacije. Kad se zakompliciralo na intenzivnoj, bojala sam se da se neće izvući jer sam bila svjesna situacije. Izvukao se. Nakon deset dana temperature je krenulo na bolje. I da skratim, tu je. Još uvijek s nama.
I otplesali su maturalni ples. I upisivali se na faks svo troje zajedno. Mislim da je moja kći jedina bila na upisu i s tatom i mamom
Ali sve to zato jer se borimo i živimo dan po dan.
I mislim da smo realni.
Nema lažne i isforsirane pozitive.
Ja sam svjesna da se njemu svaki dan može pogoršati jer je rak neizlječiva bolest.
Tako i meni isto.
Za sad je ok. Sutra možda ne bude.
I nikad nisam i ne mogu tvrditi da bude dobro i da smo pobijedili.
Jer nismo i ne možemo.
Možemo se samo boriti i nadati.
Očekuj najgore, nadaj se najboljem.
Ili tako nekako.
Ali i život s bolešću je život i to je ono pozitivno što možemo vidjeti u toj situaciji. A kakav će biti taj život, odlučujemo svaki dan nanovo mi sami. I tu sam osobno prilično čvrsta stava iliti toksično pozitivna. Nekako ne uspijevam biti empatična prema onima koji nemaju osjećaj da biraju kakav će im biti život. Imam empatije za trenutak prestravljenosti u suočavanju s nekom nedaćom, samo je moj prag trenutka kraći nego nekima.
Tanči ti si rezilijentna, kažu da je to super moć 21. stoljeća. Meni su isto rekli da sam rezilijentna, mada mislim da se više takvom pretvaram nego što uistinu jesam.
Po meni nije dobro ni sjesti i plakati, prepustiti se tome i ajme meni jadni mi. Imam jednu takvu, ta koja bi meni trebala biti podrška kuka više nego ja, čak je meni jednom rekla joj se život srušio kada se moj muž razbolio.
A opet, ovi koji dožive veliku transformaciju nakon nekih životnih promejna pa sve vide s ružičastim naočalama i druge uvjeravaju da je to tako jedino ispravno i da su bili hrabri jer su se izborili i da sada treba uživati u cvrkutu ptica, da materijalno nije bitno i blabla...
Ne znam, ne treba mi bolest da znam da shvatim koliko mi je drag život koji imamo, popila bi kavicu ujutro na terasi i slušala cvrkut ali samo ako je vjetar povoljan jer komšinicine svinje smrde i jbg ako puše prema mojoj terasi nema tog cvrkuta...
Mislim da svi koji predugo idu u neku krajnost trebaju pomoć od stručnih osoba.
Kosjenka, ne poznajem te osobno, ali sudeći po postovima ti uistinu jesi rezilijentna i jako dobro razmišljaš i podnosiš situaciju.
Kako je muž?
Kosjenka zadnju rečenicu potpisujem
iako mislim da će nam nakon ovog iskustva zapravo velikom broju biti potrebna stručna pomoć
vidim da se ti dobro nosiš s cijelom situacijom, nadams eda će ti muž biti dobro, da ćete svi biti dobro...
Tanči je zmaj
nisam srela puno ljudi koji s takvim poteškoćm ostaju tako borbeni i prisebni.
i eto, kad to pročitam pa me poznanica sva u brizi upita može li se negdje ošišati na crno, jednostavno nisam empatična na njene brige oko izrasta od 2 cm
nisam
zapravo ne da nisam empatična nego svašta pomislim
A mogla si joj reći da se sama ošiša,pa će lakše ostati doma još tjedan dva
i nije mi to sad u rangu "svakom je njegova briga najteža" i "njoj je loš dan i ima pravo na kuknjavu i to je legitimno
legitimno je, jest
ali je nezrelo i van pameti
još bih rekla da ide na posao, da ima neku zahtjevnu kratku frizuru i da izgleda strašno
nego ni inače ne ide baš nikuda
ima istu frizuru 15 godina i ta 2 cm nisu vrijedna da bi je netko na crnjaka šišao i riskirao zarazu
ali bitno da ona stavi citat kako je važno ne zamarati se malim stavrima i kako je empatija najbitnija i bla bla bla
što me podsjetilo na meni najiritatntniju life coach trenericu ovih prostora, sa srčekima i ljubavlju na sve strane
koja propovijeda koliko je bitno ne apsorbirati lošu energiju, pa prigodno kad je njena gu.ica u pitanju opali drvlje i kamenje po bivšem mužu
i iznese sav prljavi veš i udavi hrvatsku javnost i komšiluk
pa gdje ti je sad ženo ta tvoja mudrost?
ona na kojoj masno zarađuješ
u ništa to ne vjerujem
čovjek može ponekad sam sebi pomoći, ako nije riječ o nečem ozbiljnijem, ako trenutno padne, to je ono - uzmem motiku, odem pecati, slikam akvarel
to je ono kad nam se složi takav dan i par događaja koji nas izbace iz takta
ako je riječ o nekom poremećaju, nekoj kemiji u mozgu koaj se ne može riještiti self help divotama, onda se zatraži stručnu pomoć
i ide se ljudima koji su se školovali i obrazovali i puuuno učili i radili da bi se bavili ljudskom psihom i mentalnim zdravljem
dakle stručnjacima
svega sam sad nadrobila, ali takav mi je dan, malo ventiliranja
a kako znaš da nisam?
I kaj je rekla?ok vidla sam
Posljednje uređivanje od jelena.O : 15.04.2020. at 11:21
ne mogu ti to reći
Moja ex-frendica iz tinejdzerskih dana i ja smo se slucajno srele prije dosta godina i popile kavu. Nakon tjedan-dva, na mail mi posalje neko religiozno-inspiracijsko sranje. Da se razumijemo, ne radi se o osobi koja ima povijest fascinacije takvim stvarima. Lijepo joj objasnim da ja nisam into this. Fast forward godinu ili dvije, saznam da je u to vrijeme imala prilicno tesku situaciju gdje ju je trudnu zlostavljao partner... Poanta, stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine. Ono sto treba nama samima cesto dajemo drugima. Htjeli oni to ili ne.
Sama sam vise za kick in the butt pristup i ne volim zrtve. Ponekad ljudi mene ne vole zbog toga. A ne mora me svatko ni volit, e!
e ne mora, to je isto bitno znati!
Iksam.
A uvijek sam za sebe mislila da imam puno empatije. Samo ne za ovakve stvari.
Tanči, Kosjenka, svaka vam čast!
Ne poznajem u real life.u nikoga tko je tako iritantno pozitivan i širi leptiriće i cvijeće oko sebe non stop
u virtualnom svijetu ih znam dosta, počnimo samo od influenserica
apropos onoga "ma bit će sve dobro, MORA biti dobro"
ja mislim da ljudi
1. jednostavno ne znaju što reći, kako reagirati drugačije na neku lošu vijest
2. u tom trenutku žele vjerovati da će biti sve ok, žele, osim onoga koga tješe, i sebe uvjeriti u to
ne uzimam za zlo. ne živcira me to, ako prepoznam kao iskrenu brigu i želju onome koga je snašlo to loše
Ja spadam više u pozitiva kategoriju, u one koji u svemu traže nešto dobro, tražim trakicu svjetla u tami, ili samo manje crno, a više sivo u svakodnevnici koja mi je nekad dosadna, naporna, monotona (ne mislim ovdje na situacije teških bolesti, smrti, nesreća ... i mene živciraju izjave tipa svatko dobije teret koji može nositi i sl)
evo primjer
volimo puno biti u prirodi, vikendom uglavnom sjedamo u auto i odvezemo se nekud, pa hodamo po šumi, livadi, kraj jezera
korona nas je zatvorila doma, i prisilila nas da otkrijemo prirodu koja nam je blizu kuće, na pjehomet ... i baš sam to neki dan rekla MM.u, evo nešto dobro od ove situacije, em nam je predivno, priroda krasna, nema ljudi
Prijateljica na fejsu napisala “Danas mi se samo plače, je l to ok?”.
Odgovori:
- nemoj/ma nije to ništa, uzmi čokoladu/i ovo će proći: 3 puta
- Stay pozitive, srca, snaga meme: 3 puta
- to je normalno: 2 x
- kod mene isto: 2 x
- manje ćeš pišat / prestani rezat luk: 3 puta
Koji je odgovor koja kategorija?
po meni nema ništa loše ni u jednom od tih odgovora, svatko je pokušao pomoći ili bar biti duhovit
manje ćeš pišat je toksična pozitiva
Tako je Angie svatko na svoj način jer smo različiti
Tanči i Kosjenka su zmajice nevjerojatne
Svo dobro ovog svijeta vam želim a najviše zdravlje za vaše bližnje!
Peterlin i casa ma dajte niste vi nikakve toksične samo ste pozitivne
Manje ćeš pišat
Mislim da negdje smišlja online hiper booster pozitiva trening za dušu i tijelo, e, za "kad malo popusti". Sad je medijski prostor prepun doktora i znanstvenika pa je prerizično da je netko od psihologa tj. actual doktora ne opatrne, svi su nekako strogi. Dr. Sladoljev (onaj high profile antivakser) je imao dobru provalu ovih dana ja je numerologijom došao do toga da je ime Billa Gatesa sotona. Evo, to je mene danas raspoložilo i nasmijalo
Točno je ono da što trebamo, to dajemo. Ja sam u doba "zamotuljaka" stvarno osjećala unutarnju potrebu biti nekim ženama "doula" za izlazak iz tretmana u smislu da im omogućim da napišu riječ "odustanak", bez baražne vatre hrabrenja i pozitive od žena koje vjerojatno niti ne kuže koliko je težak medicinski slučaj neka žena u 40-tima koja već godinama vrti kolo sreće i trudi se - ne kuže da je sa svakim postupkom dalje, a ne bliže. Jer je meni to trebalo.
Neko kome je trebalo nešto drugo, davao je nešto drugo.
Dobro da nas ima raznih i da se možemo međusobno korigirati - distancirani ovaj.
Posljednje uređivanje od ina33 : 15.04.2020. at 18:28
Pa meni su ovaj koji je napisao samo “nemoj” i ovo “ma nije ništa, pojedi samo čokoladu pa će ti biti bolje” (tako nekako), meni su ti grozni. Što žena ne bi plakala ako joj se danas samo plače?po meni nema ništa loše ni u jednom od tih odgovora, svatko je pokušao pomoći ili bar biti duhovit
Oni zadnji se samo sprdaju, ovi drugi po redu sa srcima su na tragu toksične pozitive (je l to to?)
Jedino ove dvije vrste odgovora (to je normalno / kod mene isto) daju neku podršku.
Lili nisi nikad čula za pišanje? To su još moji baka i djed i njihova generacija govorili kad bi djeca plakala, “pusti ga da plače, manje će pišat).
Šta baka i deda to su moji starci pričali
Bojim se da na rodi pojam starci ne postoji ko da su vas sve bake odgojile,vidim to već dugo po svim temama
Posljednje uređivanje od jelena.O : 15.04.2020. at 19:07
Bubilo jedni odgovori su bili protuteža drugima, bar meni ovako nabrojani tako izgledaju. Pa jel se na Fejsu stvarno traže rješenja problema, ili se uglavnom laprda?
Pa ne znam, kad netko napiše da mu se danas plače, meni to ne zvuci kao da traži rješenje problema.
Zašto rješenje?
Ne treba nikako rješenje.
Treba samo, “to je u redu, ako ti se plače, samo plači”.
Naravno da se na fejsu može i zezati i laprdati, ali mislim da bi svaki stručnjak iz područja psiho zdravlja rekao da je “u redu plači” dobar odgovor, a da “nemoj plakat” nije dobar odgovor.
X
Pišanje mi je najbolji odgovor
To je normalno mi je prihvatljiv odgovor.
.
Posljednje uređivanje od Angie75 : 15.04.2020. at 19:25
Hvala na dobrim željamaTako je Angie svatko na svoj način jer smo različiti
Tanči i Kosjenka su zmajice nevjerojatne
Svo dobro ovog svijeta vam želim a najviše zdravlje za vaše bližnje!
Peterlin i casa ma dajte niste vi nikakve toksične samo ste pozitivne
Mislim da je Kosjenki puno, puno teže nego meni i od srca želim njoj, mužu i cijeloj obitelji da izdrže sva iskušenja koja pred njih dolaze.
Peterlin i Casa ni u ludilu nisu toksične, samo žele pomoći.
Moj pokojni tata je tako govorio.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom