Danas sam, kao savjetnica, skužila nešto poražavajuće: dojenje me nije dovoljno izmučilo. Niti blizu. Od sretnica sam kojima je vrlo brzo išlo glatko, nisam imala bolova, ragada zanemarivo, nisam stavljala bebu na cicu i užasavala se bolova za koje znam da slijede, nisam imala beskonačne podoje, djeca su uredno dobivala na težini, nisam imala zastoje ni mastitise. (I ne mislim da je ta to sve zaslužno samo to da sam bila educirana, mislim zaista da je puno toga i sreća). Vjerujem da se empatija uči, ali isto tako znam da mamama koje se muče s početničkim teškoćama u dojenju jako dobro dođu priče drugih mama koje ne osjećaju u početku blaženstvo dojenja, i možda se radi toga osjećaju loše, ili krive, ili se zaista osjećaju kao u naslovu - da mrze dojenje (malo, povremeno, ili često, nije važno). Ja otvaram ovaj topic da se izjadate, ako se tako sad osjećate ili ste prepoznale neke stare osjećaje - da pomognete jedna drugoj jer se razumijete na način na koji vas mi, lakodojilice, teško možemo razumjeti.