Sve mi je baš zanimljivo za pročitati. Sad kada usporedim, vilenjak kulerski verbalizira, skenira i zaključi o bilo kakvoj situaciji s emocijama, kao odrasli. Dosta s njim drvim po tome jer sam ja tu bila neuravnotežena. I jer moja obitelj emocije gura pod tepih. Ali kada se ne tiču njega. Meni nanjuši sve. Sebe ne vidi. Svaku večer pročešljam s njim dan, kako se osjećao. Npr. ima prijatelja, zapuštenog dječaka pod nadzorom Centra, kojeg obožava. Toliko da mu posudi igračke, omiljene, promovira ga u glavnog, sve mu pusti (a vole ga svi i uvijek može biti glavni kako oni to zovu). I onda ako ovaj taj dan hoće igrati nogomet, a ovaj to ne voli, tužan je i potresen kao sa sprovoda. Može dobiti glavnu ulogu u tragediji. Drugo dijete. Inače je vedro dijete. Ti emocionalni ispadi se samo očituju u odnosima s prijateljima. Sada ga pripremam da će tako možda biti i u školi. I da neće moći dramiti. Bit će valjda neki koji će radije igrati šah ili pričati o rasjedima.