Dakle, naša priča išla je otprilike ovako.
Nakon što sam ja operirala cistu na jajniku - endometriozu, odlučili smo se odmah ići na bebu. Ali jao! Dva tjedna nakon operacije, ja završim na hitnoj i dijagnosticira mi se hipertireoza - bolest štitnjače. Trudnoću smo, naravno, trebali odgoditi do daljnjega. Nakon 6 mjeseci, endokrinolog mi da zeleno svjetlo da krenem na bebu jer se štitnjača koliko-toliko normalizirala. I mi sretno krenemo "na posao". Ali samo mjesec dana kasnije, ginekolog mi utvrdi da se endometrioza vratila. To je bila dosta loša vijest, ali kako sam inala redovite menstruacije, nismo gubili nadu i nastavili smo pokušavati. Prolazili su mjeseci iščekivanja i razočaravanja. Promjena prehrane, homeopatija, promjena životnih navike ne bih li povećala svoju plodnost...
Nakon 8-9 mjeseci zaključim da ću vjerojatno ipak morati na još jednu operaciju endometrioze jer ovo nema smisla. Kad sam o tome razgovarala sa svojom doktoricom opće prakse, ona mi je savjetovala da partner napravi spermiogram. Moj partner je radio spermiogram prije 4 godine i sve je bilo u redu, ali mi ipak odlučimo da ga ponovi.
Rezultat spermiograma - malen broj pokretnih spermija i smanjena plodnost. Našli su mu i neku kroničnu upalu prostate koja je možda uzrokovala takvo stanje i dali mu antibiotike - mjesec dana dvostruke kure antibiotika.
I - on je upravo završavao s antibioticima, a ja ostala trudna!
Sad sam u 15. tjednu. Trebalo nam je 10 mjeseci što i nije tako puno, ali nama se u svoj onoj agoniji to činilo kao prava vječnost...